KOLUMNA
Liban ima najobrazovaniju populaciju u arapskom svijetu i
najtalentiranije (u bukvalnom značenju riječi) ljude.
Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Možda zato što živim u Libanu i u Beirut se vraćam iz Alepa
i Damaska, ovo mjesto mi izgleda tako „normalno“. Dok svuda oko ovog malog
dragulja Bliski istok bukti – Sirija, okupirana Zapadna obala, Irak, Jemen,
Libija, sve više Egipat i, nažalost, Turski Kurdistan – Liban jasno sija u
tami, većinom netaknut užasima van njegovih granica. Ili tako barem izgleda.
Možda nam bude oprošteno što vjerujemo da ovaj mali komad
raja još uvijek postoji u arapskom svijetu. Istina, Liban nema predsjednika,
nema funkcionalne vlade a redukcije struje su stalne (tokom dana budu i tri
prekida u snabdijevanju strujom, što ponekad traje i 6 sati, bez generatora).
Čitanje uz svijeću može se činiti romantičnim poput Miltona, ali dosadi nakon nekog
vremena.
Istina, rat u Siriji je bacio mrlju na Liban. Bombardiranja
džamija, pokušaj bombaša samoubica da razore ambasadu Irana, kratka ISIS-ova
okupacija libanskog grada Ersala i odsijecanje glava libanskim vojnicima koji
su tamo zarobljeni, izgledalo je kao nagovještaj reprize starog građanskog rata
u državi. Borci Hezbollaha iz južnog Libana su sahranjeni uz vojne počasti kada
su prevezeni kući sa sirijskih ratišta. Sunitski i alevitski (šiitski) ratnici borili
su se u Tripoliju na sjeveru zemlje.
Ali do novog libanskog rata nije došlo.
Imam nekoliko omiljenih teorija o opstanku Libana. Liban ima
najobrazovaniju populaciju u arapskom svijetu i najtalentiranije (u bukvalnom
značenju riječi) ljude. Vlastiti građanski rat, sa 150.000 mrtvih – što je danas
u Siriji jedna manja zajednička grobnica – naučio je Libance da nema
pobjednika, iako je krišćanska manjina zadržala predsjedničko mjesto, a šiitski
Hezbollah svoje oružje.
Zbog svoje sigurnosti, desetine hiljada libanske djece –
potomstva srednjeg staleža i elite, naravno – tokom rata 1976-90. poslano je u
inozemstvo. Živjeli su u Ženevi, Parizu, Londonu, New Yorku. Studirali su na
Oxfordu, Harvardu i Sorbonni. Odrasli u zapadnjačkom okruženju gdje su
dostojanstvo i sloboda prirodna prava, a ne privilegije.
Vratili su se u svoju zemlju zgroženi sektaštvom,
korupcijom, mržnjom pripadnika „elitističkih“ porodica koje vjeruju da zbog
porijekla imaju pravo na vlast. Djeca povratnici su se gnušali stigme miješanih
brakova i licemjernih svećenika. Bravo za njih, govorio sam. Čak su prisilili
vladu da odobri sklapanje građanskih brakova – na sveopći bijes muslimanskih i
krišćanskih vjerskih službenika.
Ipak, tradicija i dalje opstaje. Sjećam se prijatelja
muslimana čiji je sin pohađao britanski univerzitet i kojeg sam s vremena na
vrijeme viđao u UK-u. Uživao je u svojim slobodama – pivu, djevojkama, slobodi
govora – ali je na kraju zamolio majku u Beirutu da mu pronađe muslimanku za
suprugu. Rastužio sam se. Uživao je u dobrom životu, a onda je poželio da mu mamica
nađe mladu prave vjeroispovijesti.
Skoro svakih šest mjeseci sretnem prijatelja muslimana ili
kršćanina kojima roditelji prijete da će ih se odreći ukoliko se ožene
djevojkom druge vjere. U planinama Chouf, u Beit Eddineu, sam prisustvovao
konferenciji o sektaštvu na kojoj je uvaženi akademik sa Zapada predložio da se
libanska omladina mora hrabriti da za supružnike biraju koga vole bez obzira na
vjeroispovijest. Ne, rekao sam. To trebate govoriti njihovim roditeljima.
A šta sa korupcijom? To je rak-rana Bliskog istoka (i većine
zapadnih zemalja, dodao bih). Redovno susrećem muškarce i žene sumnjive
prošlosti. To je dio mog novinarskog posla. Pronevjerili su novac ili imaju
krvlju uprljane ruke ili pokušavaju oklevetati političkog rivala. Posjećivao sam
piljaru čiji je vlasnik ubio drugog čovjeka u porodičnoj svađi. Pušku je čuvao
kraj štanda sa karfiolom. Prošle sedmice, pripadnik snaga bezbjednosti je
upotrijebio službeni pištolj za pucanje na komšije u regiji Kesrouan zbog
razmirice oko pasa.
Banke koje debelo oporezuju sadašnje račune prijete svojim
klijentima. Moja banka u Beirutu (njeni porezi nisu suludi, a vlasnik je bivši
premijer Saad Hariri, o kome nešto kasnije) slala mi je pismo u kojem sam trebao
obećati da neću prekršiti američke zakone o bankama. Banka je toliko bila
preplašena američkim prijetanjama oko pranja novca – ako banka ne može raditi s
dolarima, izlazi iz poslovanja – da mi je godinu za godinom slala ovu bijednu
obavijest dok im nisam poslao pismo svog advokata u kojem je stajalo da ne
postoji nikakvo zakonsko pravo da se ovo zahtijeva od britanskog državljanina.
U tom je trenutku sav cirkus prestao.
Svakih par godina, vlada pokrene „protiv-korupcijsku akciju“
u kojoj državni službenici odmah odbiju uzeti mito (na nekoliko sedmica) kako
bi izbjegli otkaz. Ali šta se onda dogodi? Baš nedavno, moj stanodavac je ovaj
nonsens prilično dobro ilustrirao. Kad mu je jednom ranije prerezana telefonska
žica, radnik iz PTT-a je odmah došao. Dobio je nekoliko libanskih funti za svoj
rad i žica je popravljena. „Sada, ako mi žica pukne“, moj se stanodavac
požalio, „radnik je neće popraviti jer ne smije primiti dar. Ko će mi popraviti
telefon?“
Korupcija, čak i u manjoj mjeri, olakšava sve. Ali šta će
Liban sa sestrinskom Sirijom iz komšiluka? Izračunato je da 10 mlrd. dolara
sirijskog novca leži u libanskim bankama, stanovima, ulaganjima i gotovini.
Možete zamisliti kako Amerikanci – koji su uvrstili 80-ak Sirijaca u ekonomsku
crnu listu – mogu zagrmjeti od bijesa zbog ove informacije. Ali je istinita.
Zahvaljujući bivšim kolonijalnim gospodarima Bliskog istoka
(Francuzima, naravno) koji su odvojili Liban od Sirije, mnoge libanske porodice
su također i sirijske – ovo se može primijeniti na otprilike trećinu
stanovništva u Tripoliju, libanskog grada na sjeveru – a mnogi od ovih Libanaca
također imaju američko državljanstvo i, naravno, imaju puno pravo na račune u
libanskim bankama. A povuku li novac i potroše ga u Damasku, ko će znati?
Tu je – hvala Bogu, kažu svi u Libanu – vojska. Obnovljena
nakon građanskog rata, to je jedina potpuno nesektaška snaga u zemlji. Također
je jedina institucija koja još uvijek radi. Bez nje, građanski rat je mogao
opet uzburkati Liban. Saudijci su namjeravali platiti ponovno naoružanje –
vrijedno 3 mlrd. dolara, oružje koje treba doći od druga kralja Salmana,
Francoisa Hollandea. Ali Saudijci, razjareni napadima šiitskog Hezbollaha na
Kraljevinu, zavrnuli su slavinu – i tako libanski vojnici i dalje brane svoj
narod starim britanskim SLR puškama, nekada korištenim u Belfastu i zastarjelim
Humveejima te još starijim Huey helikopterima vijetnamskog perioda.
Dok nema predsjednika, najmoćniji čovjek u Libanu je general
Abbas Ibrahim, šef unutrašnje sigurnosti, šijja, dobar prijatelj Katara –
pomogao je ispregovarati puštanje vojnika i časnih sestara iz zatočeništva
islamističke grupe Nusrah – i hrabar čovjek (neki bi rekli ludo odvažan). Kad
god ga vidim (zadnji put u Kataru), uvijek mu kažem da se čuva jer se bojim da
je najugroženija vrsta u Libanu: veoma hrabar čovjek kojeg bi užasno veliki
broj ljudi volio smaknuti.
Ako je tašt (kao što njegovi kritičari tvrde), također je
hrabar. Kada je bio na mjestu višeg oficira vojne obavještajne službe u južnom
Libanu, njegova dužnost bila je održavanje kontakata sa svim naoružanim grupama
u regiji. Po cijelu noć bi hodao, sam i nenaoružan, do palestinskog kampa Ein
el-Hilweh te razgovarao sa članovima al-Qaede Osame bin Ladena. On zaslužuje
živjeti.
Tako i Liban. Ali u posljednjem ludilu koje bi moglo
zaprepastiti Libance, izgleda kao da bi bivši general Michel Aoun mogao konačno
ostvariti svoju ambiciju i postati predsjednik Libana. Aoun je bio general
libanske vojske koji je 1990. mislio da je predsjednik i zaratio sa sirijskom
vojskom. Nakon što je stotine njegovih vojnika „mučki ubila“ sirijska vojska (a
nekoliko stotina Sirijaca je „mučki nastradalo“ u minskom polju od libanske
vojske), Aoun je pobjegao u ambasadu Francuske, odmetnuo se sam u Pariz i onda
se pobjednički vratio u Liban da postane (pazite ovo) prijatelj predsjednika Bashara
al-Assada iz Sirije i njegovih saveznika iz Hezbollaha. Veliki broj Libanaca
smatrali su da je potpuno lud.
Niko se nije više razjario od Saada Haririja (da, vlasnika
moje banke), nekadašnjeg sunitskog ministra čijeg je oca Rafiqa, bivšeg
premijera – kako je Saad vjerovao – ubio sirijski pripadnik osiguranja 2005.
Saad nije mogao podnijeti ni pomisao na Aouna. Urlao je na njegove riječi. Ali
sada, šokirani su mnogi libanski sunniti, Hariri se izjašnjava (nakon posjeta
Francuskoj i Saudijskoj Arabiji) kao podrška Aounu na mjesto predsjednika.
Drugim riječima, Hariri pruža podršku čovjeku koji je
saveznik režima za kojeg vjeruje da je ubio njegovog oca. Je li moguće da je
razlog što Saad opet želi postati ministar – čak Aounov premijer? U Libanu,
predsjednik mora biti maronit krišćanin, premijer sunnit a glasnogovornik
parlamenta šijja. Ali šiitski glasnogovornik parlamenta je Nabih Berri koji
kaže da neće tolerirati Aouna kao predsjednika. Isto su izjavili i najmanje 13
najbližih Haririjevih saradnika iz vrha stranke.
Sektaštvo je opet tu; sistem u kojem svaki libanski kršćanin i sunitski i šiitski muslimani
žive u ljubavi, sumnjičavosti i strahu jednih od drugih, a ljubav uvijek
nadjača strah kada ljudi ne žele još jedan građanski rat. Učtivo, ovo se zove
narodni pakt. Zato će Liban uvijek biti nacija na čekanju.
Želi li biti moderna država, Liban se mora osloboditi
konfesija tako da svaki čovjek, bez obzira na vjeroispovijest, može biti
predsjednik ili premijer. Ali ako se oslobodi sektaštva, Liban prestaje
postojati. Jer je identitet Libana sektaški. On je Rolls Royce s kožnim
sjedištima, LCD televizorom pozadi i mini barom – ali četvrtastim točkovima.
Prelijep, luksuzan, neodoljiv, ali nefunkcionalan. Ali, hvala Bogu, ima
Libance.
Oni su razlog zašto će Liban preživjeti. Njegov narod ima
ono u čemu mali broj Arapa uživa: relativnu slobodu, obrazovanje, ljubav prema
knjizi (na zadnjem sajmu knjige u Beirutu broj pravih knjiga je nadmašio broj
elektronskih) te trajnu vjeru u svoju povijest: rimske ruševine, krstaške
zamkove, drevne džamije, feničku ljubav prema putovanjima i avanturama (zbog
čega je nacionalna avio-linija uvijek ispunjena čak i ako prikazuje reklame za
medicinsko zatezanje lica). Libanci su svoji vlastiti heroji.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)