ISLAMISTIKA
Iskrenost (ihlās)
i povjerenje (emānet) su dva nezaobilazna i neizostavna principa u
ličnom i kolektivnom životu vjernika
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Na mnogim stranicama Kur'ana čovjeka se
podsjeća na Božije sveprisustvo i sveznanje. Uzvišenom Allahu, veli se u
Kur'anu, ništa nije skriveno ni koliko trun jedan ni na Zemlji na na nebu (Junus, 61). Mnogobrojna podsjećanja ove vrste imaju snažan psihološki efekt na
svijest i savjest vjernika, a čiji se krajnji rezultat očituje u njihovim
djelima. Naime, Božija Riječ nas opominje da naša djela nisu uzaludna, da za
njih snosimo posljedice i na Ovome i na Onome svijetu, da, što god uradili,
javno ili tajno, to će nam biti predočeno i o tome ćemo biti obaviješteni.
Kur'anski ajeti koji govore o ovoj temi ne sadrže prizvuk samo
prijetnje i zastrašivanja već, isto tako, sadrže i prizvuk radosti i
obveseljavanja, jer Uvišeni Allah ”neće dopustiti da propadnu djela
dobročinitelja” niti da ”propadnu njihove nagrade”. Također, Kur'an nam u
brojnim ajetima objelodanjuje važno životno pravilo: da naš uspjeh zavisi od
naših djela ili našeg truda, rada, napora i zalaganja. Shodno stepenu našega
djelovanja i rada slijedi rezultat i nagrada za uloženi napor. Ovo je
univerzalno pravilo ili vječni Allahov zakon (sunnetullāh) koji važi ne
samo za Ahiret nego i za Ovaj svijet. Na dunjaluku, u tom pogledu, nema razlike između vjernika i nevjernika:
onaj ko radi i trudi se – može se nadati rezultatu i doživjet će satisfakciju
za svoje djelo i svoj trud, a onaj ko ljenčari, sjedi i samo ”pametuje” kako
bismo, navodno, trebalo raditi – ne može očekivati ništa drugo osim neuspjeha i
poraza. Dakle, uspjeh i na Ahiretu i na dunjaluku zavisi od djela, a ne pustih
želja!
Uspjeh je u djelima
U komentarima Kur'ana navodi se
da je, u vrijeme objavljivanja Kur'ana, sjedila skupina sastavljena od jevreja,
kršćana i muslimana. Svaki od njih je tvrdio da su oni, za razliku od svih
drugi ljudi, tī koji su najpreči da uđu u Džennet. Jevreji su rekli: ”Mi smo
sljedbenici Musaa (Mojsija) koga je Bog odabrao poslanstvom i s njime
razgovarao!” Kršćani su kazali: ”Mi slijedimo Isaa (Isusa) koji je Ruhullah
(‘Allahov Duh’) i Njegova Riječ!” Muslimani su ustvrdili: ”Mi slijedimo
Muhammeda, pečata vjerovjesnika, i mi smo najbolji ummet (zajednica) koji se
ikada pojavio među ljudima!” Tada su objavljena dva ajeta iz Kur'ana kao jasna
i konačna presuda upućena muslimanima: To neće biti ni po vašim željama ni
po željama sljedbenika Knjige. Onaj koji radi zlo bit će kažnjen za to i neće
naći, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. / A onaj ko čini dobra djela,
bio muškarac ili žena, a vjernik je, takvi će ući u Džennet i neće im se
učiniti nepravde ni koliko trun (En-Nisa’, 123-124).
Prema tome, nije dovoljno samo
izgovoriti Kelime-i šehadet (riječi priznanja da nema Boga osim Allaha i da je
Muhammed, a.s., Njegov poslanik) i nositi muslimansko ime, ili pozivati se na
pobožnost i djela svojih predaka ili, pak, pripadati određenoj grupi, mezhebu
ili tarikatu, pa se nadati da će se džennetska vrata sâma od sebe otvoriti.
Takvo poimanje nije ništa drugo nego, u kur'anskoj terminologiji, emānijj – pusta želja. Kur'an nas uči da su čvrsto vjerovanje i dobročinstveno
djelovanje osnova bez koje se ne može računati na spas i uspjeh: Oni govore:
”Niko neće ući u Džennet osim onoga ko bude jevrej ili kršćanin!” To su puste
želje njihove! Reci: “Dajte svoj dokaz ako istinu govorite!” / A nije
tako! Onome ko se čitavim svojim bićem preda Allahu i uz to je dobročinitelj pripada nagrada kod Gospodara njegova. Takvi se neće ničega bojati niti će za
bilo čime tugovati (El-Bekare, 111-112).
Znači, vjernik je čvrsto uvjeren
da sreća i nagrada na Ahiretu i uspjeh na Ovome svijetu počivaju u djelima.
Džennet na budućem svijetu ne pripada kao nagrada ljenčinama i neradnicima, već
onima koji se ozbiljno trude i nastoje u svome djelovanju i svakom poslu biti
krajnje predani i precizni, odn. koji ono što rade nastoje raditi i uraditi na
najbolji mogući način.
Dobročinstvo u svemu
U jednom hadisu stoji da je
”Uzvišeni Allah propisao dobročinstvo (ihsān) u svemu” (Muslim: 3615),
tj. ono što se radi da se uradi na najbolji i najljepši i način. Ovdje se
spominje pojam ihsāna, kao i u onom dobro poznatom hadisu u kojem je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., ihsān definirao riječima: ”da robuješ
Allahu kao da Ga vidiš, jer ako Ga ti ne vidiš, On, zaista, vidi tebe”
(Buhari, 48)). Prema tome, ovaj osjećaj ihsāna ne odnosi se samo na
strogo propisane ibadete kao što su namaz, post i dr., već i na svaki drugi
posao. Iskreni vjernik svaki posao izvrašava i radi tako kao da svojim očima
vidi Uzvišenog Allaha, a ako nije na tom stepenu, onda, u najmanju ruku, osjeća
da njega vidi Uzvišeni Allah. Stalni osjećaj vjernika kada nešto radi, tj. u
svakom poslu, jeste da time zadovolji svoga Gospodara (El-Karadavi, El-Īmān
ve l-hajāt, 256).
Na najbolji način
Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
podučio je vjernike važnom životnom pravilu: ”Zaista Allah voli da, kada nešto
radite, to uradite na najbolji način (en jutqineh)” (Bejheki, Šu'abu
l-īmān, 5080; Taberani, Mu'džemu l-vesīt, 909). Ove riječi imaju
općenito značenje i, prema tome, odnose se na sve poslove bilo da je riječ o
dunjalučkim ili ahiretskim poslovima. Dakle, islam svojim sljedbenicima ne samo
da zapovijeda da rade dobra djela već, istovremno, da to što rade – bilo na poslu
u tvornici, u kancelariji, u školi ili na fakultetu, na njivi, gradilištu, ili
bilo gdje drugdje – urade na najbolji način, doboko svjesni činjenice da ih
Uzvišeni Allah u svakom trenutku nadzire i vidi: Što god ti važno činio, i
što god učio iz Kur’ana, i kakav god vi radili posao, Mi smo nad vama svjedoci
dok god se zanimate time (Junus, 61). U ovom ajetu obraća se o
Vjerovjesniku, s.a.v.s., a misli se na njega i na sve ljude; zato je u nastavku
rečeno: ”i kakav god vi radili posao”, tj. u formi množine. Intencija ajeta
je u tome da Allahovo, dž.š., znanje sve obuhvata (Ibn Džuzejj, Teshil,
2/95).
Uvijek bolje i ljepše
U 2. ajetu sure El-Mulk
Uzvišeni Allah objavio nam je da je smisao smrti i života u tome – ko će bolje
ili ljepše postupati od ljudi: Onaj koji daje život i smrt da bi vas iskušao
koji će od vas bolje/ljepše postupati… Komentarušući ovaj ajet, poznati
mufessir (komentator) Ibn Kesir veli: ”Smisao ajeta je u tome da je Allah,
dž.š., stvorio sva stvorenja iz ništavila da bi ih iskušao, tj. da bi pokazao
koji će od njih bolje postupati” (Tefsīru l-Kur'āni l-‘azīm, 4/509). U
tefsirima (komentarima Kur'ana) se još navodi: da bi vas iskušao ko će se od
vas više sjećati smrti i od nje više strahovati, ili: ko će od vas biti brži u
pokornosti Uzvišenom Allahu i više se bojati Njegovih zabrana (Ševkani, Fethu l-qadīr,
1510). Mufessir Ibn Džuzejj veli da se prenosi da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., jedanput proučio ovaj ajet, a zatim rekao: ”Koji će od vas ljepša
djela činiti, više se Allaha bojati, bolje se harama čuvati i biti brži u
pokornosti Uzvišenom Allahu” (Teshīl, 4/134). Prema
ovome, sâm Allahov Poslanik, s.a.v.s., protumačio je ovaj ajet.
Ovaj plemeniti ajet pruža nam još jednu važnu
životnu lekciju. Naime, vjernici svoja djela i poslove nastoje uvijek
poboljšavati i uljepšavati u što većoj mjeri, tj. posao koji smo danas uradili
neka bude bolji od posla kojeg smo uradili jučer, i tako neprekidno u životu.
Životno iskustvo uči nas da je, u granicama ljudskih mogućnosti, uvijek moguće
bolje i ljepše nešto uraditi. Naravno, u nekim poslovima i zadacima
podrazumijeva se svestrana priprema. Za postizanje zavidnih rezultata u nekom
sportu preduvjet je da naporno vježbamo ili treniramo kako bismo ostvarili
vrhunske uspjehe i rezultate. Isto to možemo reći i za sve životne aktivnosti
uključujući i same ibadete. Nastojmo da nam svaki namaz bude bolji od onog
prethodnog, novi dan na poslu bolji od onog prethodnog, ukratko: nastojmo da
svakog dana budemo bolji i mumini i ljudi i stručnjaci u svome poslu!
Božije zadovoljstvo i prava drugih ljudi
Ukoliko slijedimo kur'ansku uputu o stalnom
poboljšavanju svoga života, rada i djelovanja, tada nam u našim poslovima,
radnim zadacima i profesionalnim opredjeljenjima neće na prvome mjestu biti
samo materijalna dobit i zarada; ako radimo u nekoj firmi, neće nam najvažnije
biti da ispunimo očekivanja našega direktora ili šefa; ako smo javna ili
medijska ličnost, neće nam biti prioritet popularnost i poznatost po svaku
cijenu. Naravno, navedene stvari čine sastavni dio ljudskoga života i rada, ali
vjernik, prije svega, nastoji svoj posao uraditi na najbolji način vodeći pri
tome računa o dvije stvari: a) da zadovolji svoga Gospodar koji ga promatra i
b) da ne ošteti ili povrijedi prava drugih ljudi vršeći svoj posao. Ako imamo
na umu ove dvije stvari, onda se možemo nadati i nagradi od svoga Gospodara na
Ahiretu. Uzvišeni je rekao: I reci: “Radite! Pa vidjet
će Allah vaše djelo, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni
Znalcu nevidljivog i vidljivog svijeta, pa će vas obavijestiti o onome što ste
radili (Et-Tevbe,
105).
Dakle, Uzvišenom Allahu nije skriveno ono što
radimo, bilo da radimo dobro ili zlo, tj. bilo da posao koji nam je povjeren
radimo savjesno ili nesavjesno, pošteno ili nepošteno. U ovom ajetu je, kako
kaže mufessir Ševkani, sadržana prijetnja (tehdīd) jer, budući da Uzvišenom
Allahu, Poslaniku, s.a.v.s., i vjernicima nisu skrivena naša djela, onda je
logično da požurimo sa činjenjem dobrih djela, da budemo savjesni, pošteni i
povjerljivi u svojim poslovima, i da naša djela i poslovi budu zarad
zadovoljstva našega Gospodara. U isto vrijeme, ovaj ajet sadrži i podsticaj na
dobro (tergīb), jer ako znamo da naša djela i naši poslovi, bili oni
dobri ili loši, nisu skriveni, onda nam je ovo podsticaj da radimo dobro,
iskreno i pošteno, a da napustimo bilo koji oblik zla, nesavjesnog poslovanja i
rada (usp.: Fethu
l-qadīr).
Iskrenost i povjerenje
Iskrenost (ihlās) i povjerenje (emānet)
su dva nezaobilazna i neizostavna principa u ličnom i kolektivnom životu
vjernika. Pod iskrenošću u ličnom životu podrazumijevamo iskrenost prema
Uzvišenom Allahu u ibadetima i drugim poslovima, tj. da se čine isključivo
zarad Njegovog zadovoljstva, što je, uz njihovu šeri'atsku ispravnost, uvjet da
ona kao takva uopće budu primljena. Nasuprot iskrenosti u ibadetima stoji
pokazivanje i pretvaranje pred drugima (rijā’). Postoji i nivo
iskrenosti, kao i povjerenja, u namjeri i praksi prema drugim ljudima, naročito
kada su u pitanju zajednički poslovi među njima. Ovdje se nećemo upuštati u
šire tretiranje nivoa iskrenosti i povjerenja, već samo želimo naglasiti
njihovu krupnu važnost u međuljudskim odnosima i poslovima. Naime, svjedoci smo
da mnogi, u osnovi, plemeniti programi, projekti ili zajednički poslovi
završavaju neuspješno upravo zbog nedostatka međusobne iskrenosti i povjerenja.
Velika je šteta kada se, kako rekosmo, plemeniti i hajirli poslovi preokrenu u
svoju suprotnost zbog toga što njihovi akteri, iako, rekli bismo, zakleti
vjernici, jedni prema drugim nisu bili iskreni i povjerljivi. Zato je važno da
stalno obnavljamo i popravljamo međusobne odnose, a najvažniji korak u tom
pravcu jeste obnova međusobne iskrenosti i povjerenja. U tom slučaju, uspjeh i
hajr, s Božijom pomoći i milosti, neće izostati.
(TBT)
