Pitanje kako riješiti izraelski-palestinski sukob ključno je geopolitičko pitanje još od 1948. i nastanka Države Izrael što je bio događaj koji je rezultirao brojnim posljedičnim sukobima Izraelaca i Palestinaca. Odluka Ujedinjenih naroda 1947. da dotadašnji britanski kolonijalni posjed Palestinu podijeli na arapsku (palestinsku) i izraelsku (židovsku) državu temeljito je uzdrmala tokove povijesti na Bliskom istoku ali i šire. Sveta zemlja sa svojim glavnim gradom Jerusalemom prostor je na kojem su nastale tri najveće svjetske religije, judaizam, kršćanstvo i islam. Umjesto da u 20. i 21. stoljeću postane mjesto mira, tolerancije i suživota različitih vjeroispovijesti, Sveta zemlja se pretvorila u poprište krvavih okršaja čiji smo svjedoci i ovih dana u najnovijoj rundi izraelsko-palestinskih sukoba koji prijete ratom velikih razmjera.
Spletom specifičnih okolnosti, zemlja u kojoj je nastala Biblija zadnjih sedam desetljeća je ključno krizno žarište i mjesto kojeg mnogi promatrači navode kao potencijalno izvorište novog svjetskog rata. Nije prošla godina od 1948. do danas tokom koje nije bilo ozlijeđenih, mrtvih ili ranjenih u manjim ili većim sukobima Izraelaca i Palestinaca. Vođena su četiri velika izraelsko-arapska rata 1948.-1949., 1956., 1967. i 1973. te Prvi i Drugi libanski rat 1982. i 2006. U skoro svim tim ratovima Izraelci su odnijeli pobjedu, a Arapi su pretrpjeli poraz. Više od 100 hiljada ljudi izgubilo je živote. S obzirom da je izraelsko-palestinski sukob aktivan više od 70 godina različiti stručnjaci ponudili su različita rješenja koja bi konačno pomirila dva naroda. Zato danas nije potrebno izmišljati nova politička rješenja kad već mnoga postoje samo je pitanje koliko ih mirovni posrednici i dvije strane žele razmatrati.
UN-ov plan podjele Svete zemlje iz 1947.
Područje Svete zemlje prema rezoluciji Ujedinjenih naroda 181 (II) iz 1947. podijeljeno je na židovsku i arapsku državu te Jerusalem pod međunarodnom upravom. Plan UN-a židovskoj je državi dodijelio plodnu istočnu Galileju, Obalnu ravnicu, koja se proteže od Haife do Rehovota i veći dio pustinje Negev, uključujući južni grad Umm Rashrash (suvremeni Eilat). Plan UN-a arapskoj je državi dodijelio središnji i zapadni dio Galileje s gradom Akrom, brdovitim područjem Samarije i Judeje, enklavom u Jafi i južnom obalom koja se proteže sjeverno od Isduda (danas Ašdod) i obuhvaća ono što je sada Pojas Gaze, s dijelom pustinje uz egipatsku granicu. Betlehem je uključen u međunarodnu enklavu Jeruzalem kojom je trebao upravljati UN. Plan je također pozivao na gospodarsku uniju između dvije države i na zaštitu vjerskih i manjinskih prava. 62% teritorija britanskog Mandata Palestine dodijeljeno židovskoj državi usprkos tome što palestinsko arapsko stanovništvo bilo dvostruko brojnije od židovskog pa su mnogi plan optuživali da je procionistički. UN-ov plan podjele je prihvatila Židovska agencija za Palestinu i većina cionističkih skupina koje su ga smatrale odskočnom daskom za daljnje teritorijalno širenje. Arapski viši komitet, Arapska liga i drugi arapski lideri odbacili su plan jer su ga smatrali politički nepravednim ali i vjerski neprihvatljivim jer su cijeli teritorij Palestine smatrali muslimanskom zemljom gdje ne smije nastati nevjernička židovska država. Premda plan UN-a nije zaživio u stvarnosti nego su ga zamijenili ratovi i krvavi sukobi, on ima međunarodno-pravno značenje i navodi se kao polazna točka kod svih pregovora o uređenju Svete zemlje. U međuvremenu, budući da su Izraelci pobjeđivali u ratovima a Palestinci gubili, stanje se promijenilo u korist Izraela a na štetu Palestine.
Zapadna obala
Aktuelno stanje na Zapadnoj obali dogovoreno je sporazumima iz Osla II u septrembru 1995. Ti sporazumi su podijelili područje Zapadne obale u tri zone: A, B i C. U Zoni A palestinske vlasti imaju civilnu vlast i sigurnosne snage. U Zoni B palestinska samouprava posjeduje civilnu vlast dok oblašću sigurnosti zajednički upravljaju palestinske i izraelske vlasti. Zona C je zona u kojoj Izrael posjeduje vojnu i sigurnosnu upravu. Zona A je u početku imala samo 3% teritorija Zapadne obale da bi se s vremenom proširila na sadašnjih 18%. Izraelska vojska i policija ne smije ući na to područje kao niti izraelski državljani a ono obuhvaća gradove Nablus, Jenin, Tulkarem, Qalqilya, Ramallah, Betlehem, Jerihon i 80 posto Hebrona. Ondje nema izraelskih naselja. Zona B obuhvaća oko 22% Zapadne obale – 440 palestinskih sela i okolnih područja. Ni ondje nema izraelskih naselja. Zona C obuhvaća oko 61% Zapadne obale i pod upravom je izraelskih vlasti Judeje i Samarije. Ondje živi oko 300 hiljada Palestinaca i 400 hiljada izraelskih doseljenika. Izraelske vlasti su se prema Sporazumu iz Osla II obvezale da će se Zona C „postupno prenijeti pod palestinsku jurisdikciju“ (s mogućnošću razmjene zemljišta prema konačnom sporazumu), ali takav prijenos nije se dogodio. Područje je bogato s prirodnim resursima. Palestinske vlasti odgovorne su za medicinske i obrazovne usluge Palestincima u Zoni C, međutim, sve drugo kontroliraju izraelske vlasti.
Jerusalem
Status Jeruzalema opisuje se kao „jedno od najnerješivijih pitanja u izraelsko-palestinskom sukobu“. Istočni Jeruzalem uključuje Stari grad Jeruzalem u kojem se nalaze mnoga mjesta od najveće vjerske važnosti za tri glavne abrahamske religije, judaizam, kršćanstvo i islam. Za Židove je važno Brdo hrama jer su se ondje nalazili prvi i drugi Jeruzalemski hram. Zapadni zid (Zid plača) stoji kao ostatak Drugog hrama. Za muslimane Jerusalem je treći najsvetiji grad u islamu iza Meke i Medine i prema islamskom vjerovanju upravo je na Brdu hrama Muhamed uzašao u raj. Od 7. st. na vrhu Brda hrama nalaze se džamije Kupola na stijeni i Al-Aksa. Za kršćane, Jeruzalem je mjesto gdje je Isus razapet te se ondje nalazi Bazilika Svetog groba koja sadrži dva najsvetija mjesta u kršćanstvu: mjesto raspeća i Isusov prazan grob. Većinski arapski Istočni Jeruzalem je izraelska vojska zauzela u Šestodnevnom ratu 1967. i otada je pod potpunom izraelskom kontrolom i ne spada u Zonu A, B ili C. Knesset je donio Jeruzalemski zakon 1980. koji je definirao Jeruzalem glavnim gradom Izraela i to cijeli grad. Palestinci i mnogi u međunarodnoj zajednici smatraju Istočni Jerusalem budućim glavnim gradom Države Palestine. Trenutno stanovništvo Istočnog Jerusalema iznosi oko 580 tisuća od čega je 61% Arapa i 39% Židova. Istočni Jeruzalem čini oko 60% stanovništva Jerusalema. Od 1967. izraelske vlasti dopuštaju slobodan pristup svim vjernicima i pristale su dati muslimanima i kršćanima upravu nad njihovim sakralnim mjestima. Međutim, Izrael ograničava pristup džamijama kada vlasti procijene da je javna sigurnost narušena.
Pojas Gaze
Pojas Gaze je palestinski teritorij smješten na Sredozemnom moru potpuno odsječen od Zapadne obale izraelskim teritorijem. Sukladno sporazumima iz Osla, palestinske vlasti upravljale su civilnim poslovima, dok je Izrael zadržao vojnu kontrolu. Godine 2005. Izrael se jednostrano povukao iz Pojasa Gaze i otada palestinske vlasti u potpunosti upravljaju teritorijem koji je 41 km dug a širok od 6 do 12 km. Na 365 kvadratna kilometra živi oko dva milijuna Palestinaca što je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. Kada je radikalna islamistička organizacija Hamas osvojila većinu na palestinskim parlamentarnim izborima 2006., protivnička umjerena palestinska stranka, Fatah, odbila je pridružiti se predloženoj koaliciji. Premda je uz posredovanje Saudijske Arabije postignut kratkotrajni sporazum o vladi nacionalnog jedinstva ona je propala i od 2007. Hamas samostalno vlada Pojasom Gaze. Gaza kronično pati od nestašice vode, hrane, električne energije, pristupa telekomunikacijskim uslugama i lijekovima čija isporuka ovisi o izraelskoj suradnji. Izrael kontrolira zračni i pomorski pristup Pojasu Gaze kao i šest od sedam graničnih prijelaza. Zbog svega toga mnogi i dalje teritorij smatraju pod neizravnom izraelskom kontrolom.
Model dvije države
Model dvije države je najpopularniji model rješenja izraelsko-palestinskog spora kojeg je spomenutom rezolucijom 181 (II) predložila Generalna skupština UN-a 29. studenog 1947. Uostalom, na temelju te rezolucije UN-a uspostavljena je sljedeće godine u svibnju Država Izrael. Svaki dvodržavni model podrazumijeva izraelsku (židovsku) i palestinsku državu. Godine 1974. rezolucija UN-a dala je dodatnu potporu dvodržavnom rješenju kao i brojne druge rezolucije. Posljednji put, rezolucija UN-a usvojena u studenom 2013. sa 165 glasova za, 6 protiv i 6 suzdržanih (Izrael i SAD glasali su protiv) također je dala potporu dvodržavnom rješenju. Većina međunarodne zajednice podupire ovu ideju koja se na prvi pogled čini najlogičnijem rješenjem što će reći mnogi Židovi i Palestinci. Međutim, rješenje dvije države nije lako provesti u praksi. Upravo zato što je „vrag u detaljima“. Glavni kamen spoticanja je crta razgraničenja, a na nju se nadovezuju i pitanje Jeruzalema i njegovog neprocjenjivog vjerskog značenja za Židove i muslimane. Također, kao goruća pitanja pojavljuju se i židovska naselja na Zapadnoj obali i položaj palestinskih izbjeglica.
U središtu sukoba dvije nacije je razgraničenje. Gdje prestaje Izrael a gdje počinje Palestina pitanje je vrijedno ne milion nego milijardu dolara. Jer tko to precizno utvrdi, a obje strane prihvate, zaslužuje mnogo više od Nobelove nagrade za mir. Kada analitičari raspravljaju o postizanju mirovnog rješenja često kao dobitnu soluciju ističu povratak na granice do 1967. ili tzv. zelenu liniju, tj. na liniju primirja koja je povučena na kraju Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. Tako je npr. 2011. Barack Obama izjavio da se „granice Izraela i Palestine trebaju temeljiti na crti razgraničenja iz 1967. uz međusobno dogovorene zamjene teritorija“. Iako je Obama dobio nagradu za mir 2009. njegova potpora modelu dvije države nije dovela do mira u Svetoj zemlji. Kad se vidi kompleksnost takvog modela to nije začuđujuće jednako kao i Obamina vanjska politika koja je često više poticala sukobe nego što ih je smirivala. Rješenje dvije države donosi podjelu Jeruzalema na zapadni izraelski i istočni palestinski dio. Tom se konceptu snažno protive mnogi na izraelskoj desnici. Posebno teško pitanje, čak i za one Izraelce koji su spremni za kompromis, jest što bi se dogodilo sa Starim gradom, Zidom plača i Brdom hrama. Osim svetih židovskih mjesta i neke ključne izraelske institucije, uključujući Hebrejsko sveučilište, nalaze se u istočnom Jerusalemu, kao i židovske četvrti.
Pitanje židovskih naselja na Zapadnoj obali
Ako prihvatimo mišljenje Obame i drugih vanjskopolitičkih eksperata da su granice do 1967. nepovrediva svetinja, stotine tisuća Izraelaca koji žive u stvorenim židovskim naseljima na Zapadnoj obali završili biu palestinskoj državi. Postavlja se pitanje hoće li ti Židovi postati državljani Palestine ili, vjerovatno prisilno, biti prisiljeni da se vrate na teritorij Izraela? Mali broj Palestinaca i Izraelaca želi realizaciju prve opcije iako su neka židovska naselja moderno izgrađeni gradovi s desecima hiljada stanovnika. Najveća naselja imaju status gradova: Modi’in Illit (81 hiljada st.), Beitar Illit (63 hiljade st.), Ma’ale Adumim (37 hiljada st.) i Ariel (19 hiljada st.). U Arielu se nalazi veliko istoimeno sveučilište s oko 15 hiljada studenata koje sarađuje sa sveučilištima iz cijeloga svijeta. Iako ih međunarodna zajednica smatra ilegalnim, raspustiti židovske gradove unutar palestinske države bilo bi u praksi gotovo nezamislivo.
Ako već ne mogu biti dio Palestine, neko bi predložio da te gradove anektira Izrael i tako zgotovi posao. Međutim, i takva opcija se čini nemogućom jer tada palestinska država ne bi imala kontinuirani teritorij nego bi se tvorila od nepovezanih diskontinuiranih enklava. U tom slučaju Palestinci bi morali napustiti svoju zemlju svaki put kada bi željeli putovati između svojih gradova (sadašnja situacija).Takva solucija daleko je od idealne. Kako bi se nadvladali problemi židovskih naselja i diskontinuiteta palestinskog teritorija neki eksperti predlažu razmjenu teritorija, pri čemu bi se Izrael odrekao nekog drugog dijela (užeg) Izraela kao kompenzaciju za aneksiju dijelova Zapadne obale koje bi zadržao.
Izbjegličko pitanje
Stotine tisuća Palestinaca raseljene su tijekom Arapsko-izraelskog rata 1948.-1949.u kojem je pobijedio Izrael. Danas se oni i njihovi potomci broje u milionima, a mnogi od njih žive bez državljanstva u izbjegličkim kampovima diljem Bliskog istoka. No, mnogi Palestinci su državljani Jordana, SAD-a i drugih zemalja. Palestinci se pozivaju na „pravo na povratak” koje bi njima i njihovim potomcima zauvijek omogućilo povratak u domove i sela iz kojih su nekoć pobjegli. Godine 1948. Ujedinjeni narodi usvojili su Rezoluciju 194, u kojoj je navedeno da palestinskim izbjeglicama koje se žele vratiti svojim domovima to treba omogućiti. Međutim, nakon Šestodnevnog rata 1967. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 242, koja samo poziva na „pravedno rješenje“ izbjegličkog pitanja. Ne iznenađuje da Izrael nije pobornik „prava na povratak“ – milioni muslimanskih izbjeglica preplavili bi Izrael i tako umanjili njegov dvosmisleni židovski karakter. Izrael i njegovi partneri također su kritizirali UN i arapske zemlje jer nisu integrirale te izbjeglice kako bi zadržali pritisak na Izrael. Pritom mnogi Izraelci pronicljivo primjećuju da su primili 600 hiljada Židova iz arapskih zemalja nakon 1948., od kojih su mnogi bili prisiljeni napustiti imovinu i pobjeći u Izrael, a čiji se potomci sada broje u milionima.
Sigurnosni strahovi Izraelaca i Palestinaca
Izrael je kao država uspostavljen kao utočište za židovski narod koji je bio stoljećima ugnjetavan, preživio je holokaust a potom invaziju vojski arapskih država. Zato je vojna služba obavezna, raketni napadi iz Gaze i Libanona odvijaju se redovito kao i teroristički napadi radikalnih islamista. Ustupanje Zapadne obale u cijelosti Palestincima učinilo bi Izrael širokim samo nekoliko kilometara na njegovom najužem dijelu i uskratilo bi mu sigurnosnu nazočnost duž rijeke Jordan. Povlačenjem s tih područja Zapadne obale Izrael bi izgubio „stratešku dubinu“ kad bi došlo do nove arapske invazije. Izrael najviše strahuje od terorističkih napada i stoga insistira na tome da se drži sigurnosni pojas na Zapadnoj obali.
Izraelske antiterorističke operacije u suradnji s palestinskim vlastima pomogle su drastično smanjiti terorističke prijetnje. Ipak, militantni Hamasa redovito ispaljuju rakete na Izrael i kopaju tunele iz Gaze u izraelska naseljena središta što su pokazali događaji ovih dana. Mnogi Izraelci strahuju da se njihove trupe povuku sa Zapadne obale da bi iz tih područja bio raketiran Izrael i više ne bi bilo sigurne lokacije u zemlji. Naravno, i Palestinci imaju svoje brige za sigurnost. Izraelske sigurnosne snage provode sigurnosne operacije na Zapadnoj obali koje povremeno rezultiraju palestinskim žrtvama. Kada Izrael uzvrati na raketnu vatru, kao što je to učinio npr. 2021. i ove godine, mnogi palestinski civili bivaju kolateralne žrtve. Među Palestincima također postoji stvaran strah da bi mogli biti uhapšeni i držani u vojnom pritvoru na neodređeno vrijeme u sadašnjim okolnostima.
Ankete
U anketama podrška soluciji dvije države razlikuje se ovisno o načinu na koji je pitanje formulirano. Neki izraelski novinari sugeriraju da su Palestinci nespremni prihvatiti židovsku državu pod bilo kojim uvjetima. Prema jednoj anketi, „manje od 2 od 10 Arapa, i Palestinaca i svih ostalih, vjeruje u pravo Izraela da postoji kao nacija sa židovskom većinom.“ Druga anketa, koju navodi američki State Department, pokazuje da 78% Palestinaca i 74% Izraelaca vjeruje da je mirovni sporazum koji vodi tome da obje države žive jedna pored druge kao dobri susjedi „važan ili poželjan“. Godine 2021. većina Palestinaca bila je protiv modela dvije države. Te godine je anketa Palestinskog centra za politiku i anketna istraživanja pokazala da 39% Palestinaca prihvaća model dvije države, dok ga 59% odbija. Potpora je još niža među mladima. Anketa koju je prije izbijanja sukoba 2014. godine proveo Washingtonski institut za bliskoistočnu politiku (WINEP) pokazala je da 60%Palestinaca smatra da bi cilj njihova nacionalnog pokreta trebao biti vraćanje cijele povijesne Palestine od rijeke Jordan do mora. U toj je anketi samo 27% ispitanika poduprlo ideju dvije države. Godine 2020. 40% ispitanika u Gazi i 26% na Zapadnoj obali vjerovalo je da bi dogovoreno dvodržavno rješenje trebalo riješiti spor. Model dvije države uživao je većinsku potporu u izraelskim anketama, iako je došlo do pada tijekom vremena. Prema anketi Haaretza iz 2019., oko jedne trećine Izraelaca podržavalo je dvodržavno rješenje, 19% jednodržavno rješenje, 9% konfederaciju, a ostali su izjavili „ne znam“ ili „ostalo“.
(Nastavit će se)
(TBT, G.N.,Autor Matije Šerić)
