ANALITIKA
Kao dodirna tačka
s Arapskim poluostrvom, Afrički rog je strateški bitan region: luke, naftna
izvorišta, transport robe, oružja i ljudi. Zapadnjaci, Azijci, multinacionalne,
petromonarhije i lokalne sile – prije svih Etiopija i Eritreja – na tom mjestu
vode zapaljivu borbu za uticaj, potaknuti sukobom u Jemenu
Piše: Gerard Prunier, thebosniatimes.ba
Dvanaestog juna
ove godine, u regionu Tsorona (Eritreja) izviđački vodovi vojske Etiopije, koji
su pred zoru upali na prostor svojih susjeda, susreli su se s patrolama
Eritrejaca. Za samo nekoliko minuta, dionica od nekoliko desetina kilometara
nekadašnje linije fronta u ratu između te dvije zemlje (1998-2000) zablistala
je: teška artiljerija, tenkovi u pokretu, požar koji bukti gotovo 24 sata.
Asmara osuđuje „agresiju”, dok Adis Abeba ostaje sramno nema. Portparol
etiopske vlade tek je 14. juna izašao s ratobornim saopštenjem, u kom je
izjavio da je njegova zemlja „sposobna da povede totalni rat protiv
Eritreje”.
Ova prijetnja
čini se nesrazmjernom, s obzirom na banalni pogranični incident kakvih je bilo
na desetine nakon nelagodnog primirja koje su dvije strane 2000. godine
potpisale u Alžiru (vidi okvir). Čini se, ipak, da ovi povici odjekuju u
kontekstu znatno ozbiljnijih tenzija. U Washingtonu je 18. juna na zahtjev
vlade Etiopije održan diskretan i hitan sastanak, dok se 21. juna u Ženevi
okupila čitava oružana opozicija Etiopije. U Adis Abebi nema građanske
opozicije, režim je marginalizirao sve disidentske pokrete; Etiopski narodni
revolucionarni demokratski front (ENRDF) bivšeg predsjednika Melesa Zenawija
(preminuo 2012) drži 472 od 527 mjesta u Predstavničkom domu. Ustanci naroda
Oromo i Amara, izuzetih iz ekonomskog rasta, 2015. i 2016. godine ugušeni su u
krvi.
Politički i
diplomatski pokreti iz juna 2016. podudarili su se s raspoređivanjem vojske.
Nakon 6. juna, etiopski vojnici pozicionirali su se u oblasti Tadžura, u
Džibutiju, u skladu sa sporazumom potpisanim početkom maja sa predsjednikom
Džibutija Ismailom Omarom Geleom. Načelnik generalštaba Džibutija izjavio je da
etiopska vojska sada može da bez traženja odobrenja uđe u Džibuti, koristi se
lokalnim vojnim postrojenjima i čak intervenira u unutrašnjim sukobima te male
republike.
Sporazum je
potpisan u žurbi, nakon najave potpisivanja ugovora o razvoju luke u Berberi,
između preduzeća „Dubai Ports World” (DPW) – na štetu francuske grupe „Bolloré”
– i vlade susjednog Somalilanda. Etiopija je nakon rata iz 1998-2000. izgubila
prilaz moru i u potpunosti se okružila kopnom. Etiopske snage se u Džibutiju
susreću s eritrejskim snagama, koje se tu nalaze od pograničnog sukoba iz 2008.
godine, u kom su se Eritreja i Džibuti sporili oko Rta Dummera. Dvije vojske
razdvaja samo uski pojas katarskih trupa koje su tu raspoređene 2010. na
zajednički zahtjev Asmare i Džibutija. Trupe Adis Abebe prispjele su i u region
Afar, koji upravlja eritrejskom lukom Asab, u istom trenutku dok su Emirati
tragali za načinom kako da na pučini nasuprot Jemena sagrade ratnu luku.
Nekoliko
elemenata omogućava nam da dešifrujemo haotični geopolitički pejzaž Afričkog
roga. Prvo, Etiopija proživljava naslijeđeni strah koji bi se mogao sažeti na
sljedeći način: „Sa svih strana okruženi smo arapskim neprijateljima, koji su
našeg eritrejskog neprijatelja pretvorili u svog posrednika na afričkoj
obali.”
Ovu paranoičnu
vizuru – iako razumljivu, uzevši u obzir dugu historiju muslimanskih prijetnji
starom abisinijskom kraljevstvu – potkrepljuje nedavna potvrda oštrog
protivljenja Egipta izgradnji brane Renesansa na Nilu (1). Da bi se njen
rezervoar napunio (šezdeset sedam milijardi kubnih metara) potrebno je sedam
godina, a za to vrijeme riječni tok će opasti za 25%. Kairo zato razmišlja o
uništenju brane; to je već bio stav nekadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka.
Ukoliko je nemoguće zamisliti da bi saudijsko-emiratske snage napale Etiopiju,
sasvim je moguće zamisliti egipatske snage, a posebno snage vazduhoplovstva,
kako u ime arapske solidarnosti prijete novoj bazi u Asabu. Zamisao da bi
najbolja odbrana u tom slučaju bio preventivni napad primila se među vrlo
ograničenim krugovima ENRDF-a zaduženim za sigurnost. Međutim, Etiopija – jedna
od najznačajnijih vojnih sila tog podregiona – tada bi se našla nasuprot
čitavoj koaliciji, bilo u vojnom ili u smislu finansijske i diplomatske
odmazde.
Drugi element:
Republika Džibuti je slaba karika u staroj konfliktnoj igri između Eritreje i
Etiopije (2). Obično predstavljana kao mirna luka usred zone ključanja, ta
mikrodržava pretvorena je u igralište za sve regionalne ambicije.
Ta malena zemlja
i dan-danas služi kao dom jedne francuske vojne baze, legata kolonijalne ere, i
njenih 2.400 vojnika, uz godišnji trošak od trideset miliona eura za Pariz.
Sjedinjene Države postavile su 1999. svojih 4.000 ljudi (faktura: šezdeset
miliona eura). To je Washingtonu omogućilo slanje dronova na birane mete u
Jemenu i Somaliji. Japanci – s nekoliko stotina vojnika i dva stara
„lokhed” aviona za pomorski nadzor – vijaju somalijske pirate još od 2011.
godine. Japanska vojska tako, po cijeni od dvadeset miliona eura godišnje,
ponovo ima u posjedu jednu prekomorsku bazu, prvu nakon 1945. Nemci i Španci u
međuvremenu nisu uspostavili baze, ali nekoliko desetina njihovih vojnika
odsjeda u hotelu „Kempinski”. I konačno, najavljeno je da će se u decembru
ove godine nadomak Tadžure, daleko od Zapadnjaka, uspostaviti kineska baza za
nekih pet do deset hiljada vojnika.
Godišnji trošak,
iako državna tajna, mogao bi da varira – od dvadeset pet do osamdeset pet
miliona eura, u zavisnosti od toga da li će Peking izgraditi i aerodrom. Prve
zgrade već su u fazi izgradnje. Da ne bi zaostajala, i Moskva je preko brojnih
neformalnih kontakata izrazila interesovanje da se pridruži tom klubu
naoružanih turista.
Malena teritorija
Džibutija (23.000 kvadratnih kilometara, ekvivalent Slovenije) uskoro će imati
više stranih negoli domaćih vojnika. Ali da li je uopšte u pitanju nacionalna
država? „Džibuti nije toliko država, koliko trgovački grad-država”,
zabilježio je jedan zapadni diplomata u Vikiliks dokumentu iz 2004. godine, „a
kontroliše ga jedan jedini čovjek, Ismail Omar Gele.” Uz 86,59% glasova
osvojenih na predsjedničkim izborima održanim 8. aprila 2016, ta kontrola
ostaje apsolutna. Vojna politika je ključna alatka te nasljedne kneževine,
kojom od 1977. godine upravljaju porodica Gele i klan Mamasan, iz klanske
porodice Isa. Kao i u slučaju susjeda, Etiopije i Eritreje, Džibutijem vlada
autoritarni režim koji je na stalnoj meti organizacija za zaštitu ljudskih
prava (3).
Treći element:
zemlje tog podregiona bore se oko luka. U Džibutiju se sve okreće oko luke,
koja predstavlja 76% bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ta aktivnost, međutim,
zavisi od etiopskog klijenta, kom je po završetku rata iz 1998-2000. onemogućen
pristup eritrejskoj luci Asab.
Upravo je u tom
kontekstu 8. maja nepriznata država Somaliland (4) potpisala trgovinski
sporazum s trećim po veličini svjetskim operaterom, „Dubai Ports World”
(DPW), koji je u vlasništvu vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata. Tako je luka
Berbera postala direktni konkurent luke Džibuti. Glavni suparnik predsjednika
Džibutija, Abderahman Bore, koji živi u egzilu u Dubaiju, gaji jake veze s UAE;
upravo je on 2006. naveo DPW da se okrene prema Džibutiju. Kada je 2013. Dubai
odbio da ga izruči, predsjednik Gele poništio je DPW-ovu koncesiju i luku
povjerio rivalskoj kompaniji (slučaj je trenutno u toku pred sudom u Londonu).
Situacija se zaoštrila dotle da su u aprilu 2016. prekinuti diplomatski odnosi
između Džibutija i Dubaija.
Brige diktatora
Džibutija
Dolazak DPW-a u
luku Berbera u Somalilandu, uz Borea koji vuče konce iz pozadine, uselio je
paniku u Džibuti. Tačno je da je Berbera jedna dugo zanemarivana, stara
kolonijalna britanska luka, kroz koju prođe tek 40.000 kontejnera godišnje,
naspram njih 900.000 u Džibutiju.
Etiopija je,
međutim, obznanila namjeru da na nju preusmjeri 30% svog prometa, dok DPW
računa da će u nju investirati četiristo miliona eura, što je veća suma od
godišnjeg budžeta Somalilanda. Predsjednik Džibutija je stoga pohitao u
Etiopiju ne bi li ponudio „sigurnosni sporazum” koji je etiopskim trupama
omogućio da se u Džibutiju ponašaju kao u osvojenoj zemlji. Adis Abeba je još
2014. izrazila želju da „Etiopiju i Republiku Džibuti posmatra kao jednu i
jedinstvenu teritoriju”. To je neka vrsta „ograničenog suvereniteta”
za Džibuti.
Brige diktatora
Džibutija podstiču Boreovi donekle prenaglašeni manevri. Njegov oponent je tako
zatražio zvaničan poziv na proslavu dvadesetpetogodišnjice nezavisnosti
Somalilanda, održanu minulog 18. maja. Obazrive vlasti te nepriznate republike
nisu usvojile taj zahtjev, „budući da bi to bilo jednako proglašenju rata sa
Džibutijem”, kako nam je rekao jedan zvaničnik Somalilanda.
Tenzije su i
dalje velike, posebno budući da Bore po majčinoj liniji pripada potklanu Junis
Musa klana Isa, koji je 21. decembra 2015. godine pretrpio masakr u gradu
Džibuti – okolnosti su i dalje nejasne, a tačan broj ubijenih nepoznat. Junis
Musa, međutim, čini 60% pripadnika vojske Džibutija, razmještene po planinama
Mabla, sjeverno od zaljeva Tadžura. Oni su ti koji bi trebalo da se bore protiv
afarijanskih pobunjenika iz redova Fronta za obnovu jedinstva i demokratije
(FRUD). Nakon decembarskog pokolja njihova želja za borbom srozala se na nulu.
Predsjednik Gule
pokušao je da se s tim izbori pridobivanjem sultana Somalilanda iz redova klana
Gadabursi, Abubakara Elmija Vabara, koji se protivi vlastima svoje
„zemlje”. On je, međutim, upleten u veliku igru savezništava i
protivrečnih prijetnji: dok Etiopljane – koji ništa manje ne sarađuju s DPW-om
u Berberi – preklinje za pomoć, prinuđen je da pregovara s arapskim
neprijateljima Etiopije, koji i sami zahtijevaju jednu vojnu bazu u Džibutiju u
svrhu podrške njihovim ratnim naporima u Jemenu.
I, naravno,
četvrti element: požar u Jemenu. Trideset kilometara moreuza Bab el Mandeb („Kapija
suza”) razdvaja Afriku od Jemena. Uhvaćena u oluju „arapskog
proljeća”, ta zemlja je 2012. protjerala svog predsjednika-diktatora,
Alija Abdulaha Saleha, koji je od 1978. godine zemlju vodio čeličnom pesnicom.
Ipak, dugo prije ustanka iz 2011, ta prozapadna diktatura bila je suočena ne
samo s jednim posebno aktivnim ogrankom džihadista, Al Kaidom Arapskog
poluostrva (AQAP), već i sa zejdističkom pobunom u provincijama Sada i Amran.
„Narodna revolucija” iz 2011. očistila je teren za oba ova pokreta, ne pretjerano
demokratskih stremljenja.
Zejdističke
snage, u narodu poznate kao „Huti” – po imenu njihovog historijskog
lidera, propovjednika Huseina el Hutija, koji je 2004. godine poginuo u borbama
– ubrzo su zauzele prestonicu Sanu, gdje su sklopile savez s bivšim diktatorom
Salehom. Saudijska Arabija se 25. marta 2015. odlučila na intervenciju, na čelu
koalicije sunitskih zemalja (5).
Hutisti,
poistovjećeni sa šiitima, iznenada su izdvojeni kao „peta kolona” Teherana
na obalama Crvenog mora, dok je Salehov nasljednik Abd Rabo Mansur Hadi
neubedljivo uzdignut na nivo simbola demokratske obnove. Tako je afričko
susedstvo upalo u arapski vir. Jemen je sve do početka građanskog rata bio
glavno mesto za transfer izbjeglica – političkih, kao i ekonomskih – iz Afričkog
roga, koje su pošle ka Evropi.
Do aprila 2015,
nekoliko dana nakon saudijskog napada, predsjednik Eritreje Isajas Afeverki
potpisao je široki sporazum o saradnji sa Rijadom i vojnom koalicijom
okupljenom unutar Zaljevskog savjeta za saradnju (GCC) (6). Emirati su potom
pristigli u Asab da bi izgradili aerodrom, s kog sada poleću saudijski
bombarderi. Ubrzo je obnovljena i luka. Prvi (skromni) kontingenti eritrejskih
trupa pristigli su na jemenski front, a saradnja se proširila na sudanski režim
predsjednika Omara el Bašira, koji je i sam poslao trupe u zamjenu za obilni
transfer saudijskih finansijskih sredstava. Nakon toga, Asmara je deportovala
sve neprijateljske Jemence sa svoje teritorije.
Iznenađujuća
demokratija
Logično je da je
ova intenzivna vojno-politička aktivnost izazvala zabrinutost Adis Abebe. Za
Etiopiju je situacija u kojoj njen smrtni neprijatelj Eritreja stupa u bliski
savez s arapskim snagama alarmantnija od toga što se Washington, u želji da
arapskim sunitima pruži garancije kao iskupljenje za nuklearni sporazum sa
šiitskim Iranom, u potpunosti svrstao uz ovu koaliciju. Umiješana od strane
GCC-a, Ansara sada uživa američku blagonaklonost na koju nije bila naviknuta
zbog optužbi za kršenje ljudskih prava. Osmog juna 2016, Anketna komisija
Ujedinjenih nacija također je zaključila da ima „valjanih razloga da se vjeruje
da su nakon 1991. godine u Eritreji počinjeni zločini protiv čovječnosti, poput
porobljavanja, zatvaranja, torture, silovanja i ubijanja”. U pokušaju
flerta sa GCC-om, Washington je zalutao u sve sumnjivije i jednostrane odnose u
regionu.
Jula 2015.
godine, Emirati i Saudijska Arabija nisu se libili da zauzvrat u goste pozovu
„predsjednika” Somalilanda, Ahmeda Mohameda Silanja, nenaviknutog na takve
gestove, budući da njegova država i dalje nije priznata. Susret je orkestriran
poput pozorišta sjenki u kom je svaki glumac igrao svoju ulogu. Od Silanja su
se tražile trupe i mogućnost korištenja luke Berbera; on nije rekao „ne”,
ali je ostao skrštenih ruku, a lideri GCC-a pravili su se da to ne primjećuju.
Čast je sačuvana.
I predsjednik
Džibutija bio je oprezan u pogledu Jemena: upitan da otvori jednu bazu GCC
koalicije (još jednu!) i pošalje trupe u Jemen, poput svog protivnika Silanja,
niti je prihvatio, niti odbio. Napokon je pristao na to da odobri polijetanje
aviona za transport Saudijaca, ali ne neposredno njihovom ratnom
vazduhoplovstvu. Iako na suprotnim stranama po pitanju luka u Crvenom moru,
vlasti Džibutija i Somalilanda dele istu prećutnu uzdržanost spram vojnih
avantura Saudijske Arabije i Emirata u Jemenu.
Peti i posljednji
element omogućava nam da rasvijetlimo regionalnu geopolitiku: pitanje
Somalilanda. Nakon dvadeset pet godina realnog postojanja, Somaliland i dalje
zvanično ne postoji. Kao nepriznata država, on ne prima gotovo nikakvu stranu
pomoć, niti pripada idejnoj međunarodnoj organizaciji. Ipak, ima vladu,
policiju (nenaoružanu), vojsku (razumno dobro opremljenu), kao i pravosuđe koje
uživa poštovanje. Ta zemlja živi u miru već dvadeset godina. Za razliku od
svojih afričkih susjeda, Somaliland funkcioniše vodeći se neospornim
demokratskim procedurama i redovno održava mirne izbore. Ova iznenađujuća
demokratija stavljena u karantin (7) nastala je iz nekadašnjeg protektorata
Britanski Somaliland. Nezavisnost je stekla 1991, nakon građanskog rata koji je
uništio Somaliju i doveo do pada Sijada Barea. Pažljivo i gotovo stidljivo
rukovođenoj, toj mirnodopskoj državi posebnu prijetnju predstavljaju
diplomatski odnosi i nerazvijenost. U političkom smislu je uspela, za razliku
od Somalije zaglibljene u unutrašnjim sukobima: godine 2006. etiopska vojska
je, uz podršku Afričke unije, bila ta koja je tranzicionoj somalijskoj saveznoj
vladi omogućila da preuzme Mogadiš od gospodara rata i Unije islamskih sudova.
Ta zemlja pati i od terorizma islamističkih milicija Al Šabab, kako je 25. juna
pokazao smrtonosni napad na jedan hotel u prestonici. Somaliland, s druge
strane, pati od izolacije koju joj nameće „međunarodna zajednica”.
Ugovor sklopljen
s DPW-om 8. maja 2016. izmješao je karte: ova izrazito oprezna „zemlja”
bačena je na turbulentnu scenu regionalnog „vrućeg rata”. Posljedice će
biti višestruke i potencijalno destabilizujuće: budući da taj sporazum
predstavlja ekonomsku i političku prijetnju po Džibuti; zato što, htjeli – ne
htjeli, on ovu krhku državu smješta u orbitu Ujedinjenih Arapskih Emirata; i
zato što rizikuje da poremeti njenu unutrašnju stabilnost. Luka Berbera, iako
prilično dremljiva, zapravo je jedino stabilno mesto koje generiše ekonomske
rezultate ove veoma siromašne zemlje. Kao posed ogranka Isa Musa klana Habr
Aval de Isa, luka hrani lokalno stanovništvo i osigurava mu dobre prihode, za
koje se sada plaši da će ih izgubiti. Opasnost od rata među klanovima, koju
Somaliland već četvrt vijeka majstorski eskivira, tako bi mogla ponovo da
postane stvarnost.
Somaliland je
preživio deset godina nacionalnog građanskog rata, nakon čega je uslijedilo pet
godina regionalnog građanskog rata i, konačno, dvadeset godina siromaštva i
međunarodnog prezira. Hoće li preživjeti i nesrazmjerni finansijski napad i
diplomatsku, pa čak i vojnu, izloženost, u uslovima u kojima nema kontrolu nad
svim faktorima? U ovom problematičnom regionu to ostaje otvoreno pitanje.
Imperijalizam
velikih sila prolazi kroz krizu: suprotstavljaju mu se, protiv njega se bore,
parazitiraju na njemu ili ga nadilaze brojni mikroimperijalizmi kojima sada
mora da se bavi. To ne znači da kineska, američka, francuska ili ruska moć više
ne postoje; znači da, kao što je Guliver napao Liliputance, ovi divovi
napreduju nesigurnijim korakom, otežanim nezgrapnim saveznicima i
poluneprijateljima. Mnogi hazarderi pokazuju aktivizam koji je odlučan koliko i
upitan, oni koji nemaju čemu da zavide opasnim potezima dinosaura koji ih
natkriljuju. Još gore od toga, njihove aktivnosti ne plaše se javnog mnijenja
otjeranog u pasivnost, spremnijeg da reaguje na unutrašnja nego na geopolitička
pitanja.
Čini se da su
Sjedinjene Države u potpunosti ponižene u Afričkom rogu. Osim Eritreje i Sudana
(koji će uraditi bilo šta da bi podigao ekonomske sankcije), u toj zoni nema
nijedne zemlje koja se zvanično vodi kao njihov „prijatelj”. Egipat
pokušava da uguši Muslimansko bratstvo; Etiopija je i dalje vjerni saveznik, iako
ka Pekingu gleda Himerinim očima; Džibuti je u ulozi satelita cjelokupnog
međunarodnog, globaliziranog kapitalizma, spreman na samog đavola ukoliko će mu
to donijeti preporuke Međunarodnog monetarnog fonda; Saudijci i Emirati dure se
na Washington, ali nemaju rezervnog starješinu… Što se Somalilanda tiče, on
donekle zavređuje sažaljenje zbog svog naroda vrijednog poštovanja. U ovoj
skupini jedino je Eritreja namćor. Pa ipak, njen ekonomski kolaps i prolivanje
krvi njene omladine garantuju da će uvijek završavati kao prosjak na kućnom
pragu moćnika.
Washington ne
uspjeva da izmiri sve ove „prijatelje” koji bez odobrenja stupaju u rat,
jedni protiv drugih kuju zavjere, politiku vode nezainteresirani za američko
pokroviteljstvo i bez odobrenja pozajmljuju novac. Takav je slučaj koalicije
GCC, koja je primila američku vojnu opremu vrijednu gotovo deset milijardi
dolara samo da bi u Jemenu nastavila rat na koji Washington ne gleda s previše
entuzijazma. Davanjem jamstva Asmari, Sjedinjene Države udaljile su od sebe
Adis Abebu i sve svoje klijente i saveznike okrenule jedne protiv drugih –
ukoliko ih na kraju ne bace pravo u ruke Kine.
Zavađena braća
Rat za
nezavisnost između 1961. i 1991. godine sukobio je gerilske i vladine snage.
Kraj jedinstvenog etiopskog carstva cara Haila Selasija 1974. godine i dolazak
na vlast Mengistua Haila Marijama (zvanog „Crveni Negus”) 1978, ništa nisu
promijenili (1).
Tokom ovog
dugotrajnog sukoba, Narodni front za oslobođenje Eritreje (EPLF), osnovan 1972.
godine, razvio je blisku vojnu saradnju sa gerilama Narodnog fronta za
oslobođenje Tigraja (TPLF), koje su se protiv Crvenog Negusa borile za prevlast
u provinciji Tigraj. Nakon pobjede koalicije EPLF-TPLF maja 1991. godine,
otcepljenje Eritreje postignuto je 1993. konsenzusom, vlast u Asmari preuzeo je
EPLF, a u Adis Abebi TPLF. Taj savez činio se tim prije prirodnim što su oba
fronta predvodili tigrejski hrišćani.
Tenzije do kojih
je potom dolazilo opisivane su kao „sindrom stariji brat – mlađi brat”.
EPLF je tokom borbi pokazao bolju sposobnost predviđanja, bolju organizaciju i
neospornu međunarodnu reputaciju, dok je TPLF uporište imao samo u regionu.
Iako na čelu znatno slabije naseljene zemlje (šest miliona stanovnika spram
devedeset četiri miliona u Etiopiji), EPLF se nije trudio da prikrije osjećaj
nadmoći. Prve godine protekle su u miru, ali su i pored toga bile obeležene sve
krupnijim ekonomskim zahtjevima Eritreje: insistiranje na paritetu valuta
bir-nakfa i obustavljanju industrijskih investicija u Tigraju.
Meles Zenawi,
lider EPLF-a koji je postao predsjednik Etiopije, pokušao je da racionalno
izađe na kraj sa svojim nekadašnjim saveznikom. Tvrdio je da je kao lider
velike zemlje, naseljene 95% netigrejskim stanovništvom, podvrgnut mnogo težim
prinudama nego u periodu rata. Maja 1998. godine, uz izgovor da polaže pravo na
neke malene oblasti bez strateškog ili ekonomskog značaja, Eritreja je napala
svog velikog susjeda. Rat koji je izbio trajao je dvije godine, uz 70.000
stradalih boraca i cijenu od preko dvije milijarde dolara.
Gerilske borbe
rata za nezavisnost ustupile su mesto konvencionalnom sukobljavanju nalik Prvom
svjetskom ratu u Evropi – rovovi, smrtonosni frontalni napadi, baraži teške
artiljerije – koje ni do čega nije dovelo. Primirje, potpisano u Alžiru juna
2000. godine, nije ispratio nijedan mirovni sporazum. Mnogo gorčine ostalo je
na obje strane. Ovaj ključajući sukob prijeti da eskalira čim jedna ili druga
strana naprave neku grešku.
G. P.
(1) Vidi: „En
Éthiopie, des rivalités ethniques si anciennes, si profondes…”, Le Monde
diplomatique, septembar 1991.
/Gerard Purnier
je istraživač saradnik Atlantskog savjeta/
(TBT )