KOLUMNA
Strani posmatrači u Afganistanu vladu bivšeg
predsjednika Hamida Karzaija obično smatraju klanom korumpiranih razbojnika
predvođenih slabašnim, mrzovoljnim cmizdravcem.
Piše: Jonah Blank, thebosniatimes.ba
Strani posmatrači u Afganistanu vladu bivšeg
predsjednika Hamida Karzaija obično smatraju klanom korumpiranih razbojnika
predvođenih slabašnim, mrzovoljnim cmizdravcem. U ovom kontekstu, Karzai je
duboko zaglibio: esteta u ulozi ratnika, jedva svjestan svoje nepodobnosti za
ulogu. Njegovih 13 godina u uredu, samim tim, lišilo je Afganistan
odgovarajućeg vodstva i osudilo zemlju na nestabilnost i siromaštvo. Do 2009.,
pet godina prije Karzaijevog odstupanja, vlade u Kabulu i Washingtonu išle su
ka ružnom rastanku, djelimično i zbog Karzaijevog djelovanja.
Koliko je tačna ova slika i do kojeg stepena
su Karzaijevi odgovorni za propast američko-afganistanskih odnosa? To pitanje je
u središtu izvanrednog djela Johna Partlowa: Njihovo vlastito kraljevstvo:
porodica Karzai i afganistanska katastrofa. Kao svaki razvod, i ovaj ima dvije
strane priče.
OD SPOREDNOG LIKA DO SVJETSKOG ŠARMERA
Iz američke perspektive, Karzai je počeo kao
herojska ličnost. Bahat i naočit, mnogim zapadnjacima izgledao je dovoljno
egzotično da predstavlja autentičan glas svog naroda, a engleski je govorio
obećavajuće tečno i primamljivim britanskim naglaskom.
U jesen 2001., kada je počela američka
invazija, bilo je još nekoliko mogućih kandidata za najpoželjniji posao u
Afganistanu. Najsposobnijieg protivtalibanskog zapovjednika u zemlji, Ahmeda
Shaha Massouda, ubila je al Qaeda dva dana prije 11. septembra; Osama bin Laden
je znao da teroristički napadi mogu izazvati američku invaziju te je eliminirao
čovjeka koji je imao najviše izgleda služiti kao partner Washingtona. Čak i da
je ostao živ, Massoud bi imao teškoće na čelu vlade: bio je Tadžik, a paštunska
većina u Afganistanu je držala monopol nad političkim vodstvom od 18. stoljeća.
Najprihvatljiviji paštunski vođa, u to vrijeme, bio je jednonogi mudžahid Abdul
Haq, američkim zvaničnicima znan kao „holivudski Haq“ jer je mnogo volio biti u
središtu pažnje – ali Talibani su ga ubili samo nekoliko sedmica nakon Massouda.
Za razliku od Haqa, Massouda i većine drugih
potencijalnih lidera Afganistana, Karzai je proživio 20 godina rata a nije vodio
nijednu borbu. Njegovo vatreno krštenje je nastupilo samo nekoliko sedmica
prije invazije 2001. kada su ga američke Zelene beretke odvele u južni
Afganistan. S druge strane, nedostatak njegovog ratnog iskustva značilo i stjecanje
nekolicine neprijatelja. Iz afganistanske perspektive, imao je pravu pozadinu:
bio je paštun iz tradicionalno konzervativnog plemena Popalzai s većinskim
anti-talibanskim porijeklom. Amerikancima je izgledao i zvučao kao lider.
„Karzai“, bilježi Partlow, „bio je kompromisni kandidat poznat po kompromisima“.
Mnogi koji su imali priliku susresti se s
Karzaijem u 1990-im bili su zapanjeni njegovim brzim usponom od sporednog lika
do svjetskog šarmera. (Bio sam jedan od njih: 2000. sam dogovorio da Karzai
svjedoči pred američkim Senatom predstavivši ga kao „plemenskog vođu“ na saslušanju
odbora; njegov preobražaj bio je tako iznenadan da sam zaboravio na taj događaj
sve do pospremanja ormara sa spisima nekoliko godina kasnije.) Odjednom, slavili
su ga u glavnim gradovima širom svijeta, preplavio je TV stanice, a 2002. je
čak nominiran za Nobelovu nagradu za mir.
Do 2009., međutim, ljubavna veza između
Karzaija i SAD-a je krenula po zlu. Washington je smatrao da Karzai nije mogao
ispuniti svoja obećanja, a nije pokazivao ni mnogo interesa. Zatvarao je oči
pred velikom korupcijom koja se širila njegovom vladom, naročito ako je bio u
rodu s njenim učesnicima. Amerikanci su doživljavali Karzaija kao ratnog vođu
nezainteresiranog za rat, nepredvidivog, ali slabašnog protivnika koji jedva
čeka slijediti savjet ulizica, nezhvalnika koji je stalno vrijeđao američke
trupe koje su ga održavale na vlasti. Karzai je bio neodlučan oko ključnih
pitanja, činio se nezainteresiran za detalje oko ekonomskog razvoja i formiranja
institucija, talibane je uporno nazivao svojom „braćom“, a NATO snage nazivao
okupatorima. 2010., kada je Karzai zaprijetio da će odustati od pozicije i sam se
priključiti talibanima, mnogi Amerikanci nisu bili sigurni da li blefira.
PORODICA NA PRVOM MJESTU
Iz Karzaijeve perspektive, pak, SAD je bio
neprijatelj pod krinkom prijatelja. Ovo je bila stara uloga supersila u
Afganistanu: Britanci su prvi uveli model u 19. stoljeću, a Sovjetski Savez je
bio pravi primjer istog 1980. godine. Karzai i mnogi drugi Afganistanci su
vjerovali da SAD nepromišljeno oponaša mnoge od grešaka svojih prethodnika.
Oslobodilačlka vojska predvođena SAD-om je uskoro dobila ime okupatorske
vojske.
Poput Sovjeta prije njih, novi okupatori su se
razbacivali uvredama na račun lokalne kulture i običaja, često i ne znajući da
vrijeđaju. Najštetnije je svakako bilo njihovo gaženje afganistanskih vjerskih
osjećanja: strani vojnici su puštali pse u seoske kuće tokom noćnih napada,
kršili religijska načela pretresajući žene zbog oružja i čak su (nehotice, kao
dio rutinskog zatvorskog čišćenja) palili stranice Kur'ana. Kada je Karzai
izrazio bijes zbog tih postupaka, zaista je govorio u ime svog naroda.
Što su Amerikanci opisali kao korupciju i
nepotizam, s druge strane, u Karzaijevim očima bilo je surova stvarnost
afganistanske politike u kojoj je odanost porodici među najvišim imperativima.
U Partlowovoj priči, Karzaijev polubrat, Ahmad Wali Karzai, bio je Kum u
porodici. Poznat svima i kao AWK, bio je velikodušan, proračunat, harizmatičan
i brutalan lobist koji je nekad radio kao pomoćnik konobara u Bethesdi u
Marylandu prije nego je došao na vlast u Kandaharu. Različiti segmenti američke
vlade su ga podjednako voljeli i prezirali. Diplomati i vojni vrh u Kabulu
vidjeli su ga kao prototip korumpiranog zapovjednika kojeg je SAD silno želio
iskorijeniti. Špijuni i vojni lideri u Kandaharu – gdje je AWK držao pod
kontrolom većinu legalnih i ilegalnih aktivnosti vrijednih kontrole – vidjeli
su ga kao neophodnog partnera na kojeg se, za razliku od njegovih partnera u
centralnoj vladi, može računati. Da li kriv za ucjene, iznuđivanja i nasilje u
mafijaškom stilu? Kako Partlow bilježi, većina američkih i međunarodnih
posmatrača vjerovali su da jeste, ali niko nije mogao pružiti dokaze.
Karzai se uveliko oslanjao na svog polubrata.
Većina članova predsjedničkog kabineta i potencijalni suparnici zapovijedali su
privatnom vojskom, a džepovi su im bili dovoljno duboki da potkupe ili
prestraše druge da se priključe. Karzai nije imao ništa od toga; iako su
njegove ovlasti na papiru bile velike, u praksi su bile skoro ništavne. S
podsmijehom su ga nazivali „gradonačelnik Kabula“, ovisan o američkim
tjelohraniteljima zbog svoje fizičke sigurnosti. Upravo mu je AWK priskrbio
podršku i utjecaj neovisan o njegovim teoretskim podređenima. Kada su
Amerikanci vršili pritisak na Karzaija da brata protjera u egzil, što su često
činili za Karzaijevog mandata, ne bi trebalo biti iznenađujuće što je odbio.
Za razliku od Karzaija, njegov brat Mahmoud
Karzai, nije bio tako oprezan u svojim zločinima. Kada je banka Kabula propala
2010., dugovao je više od 22 miliona dolara; do danas je više od trećine tog
iznosa i dalje neplaćeno. Dokazi korupcije u banci Kabula, koja je imala
nekoliko sumnjivih investicija i pozajmica svojim dioničarima, bili su
nepobitni: izvršni direktor banke predao je inkriminirajuće dokumente
istražiteljima. Ako je kriv Mahmoud (kao što je Hamid ispravno zaključio), kriv
je i veći dio afganistanske elite. Bezobrazno luksuzne vile koje su nicale
širom Kabula nisu izgrađene na plaćama gradskih službenika. Bivši američki ambasador
u Afganistanu Ronald Neumann je istakao licemjerstvo na sljedeći način:
„Afganistanskim ušima, bilo je ‘Ja neću otpustiti moje lopove, ali želim da vi
otpustite svoje.'“ Nikakve optužnice nisu podignute protiv Mahmouda, ni u
Afganistanu ni u SAD-u – Partlos bilježi da je ta odluka, kako vjeruju neki američki
zvaničnici, motivirana strahom od bijesa afganistanskog predsjednika.
Krazai je korupciju vidio kao američki fenomen
i nije bio sasvim u krivu. SAD i drugi strani donatori su slijevali ogromne
količine novca u društvo nespremno da njime upravlja, stvorivši tako nedovoljnu
zaštitu od korupcije. Što se tiče funkcionera iz američkog Ministarstva
finansija, koji su progonili Mahmouda zbog njegovih finansijskih prijestupa,
njihove tvrdnje bile su mnogim Afganistancima licemjerne. 2010. Banka Kabula je
tražila otkup od nešto manje od 1 mlrd. dolara; 2008., američko Ministarstvo
finansija je potrošilo 700 mlrd. dolara u ime američkih poreznih obveznika da
oporave pad banaka s Wall Streeta. (Kad su koncesijski zajmovi federalnih
rezervi dodati na taj iznos, cijena američkog otkupa mogla je biti neuporedivo
viša.)
„Odgovornost“
je bila američka čarobna riječ prilikom traženja strogih kazni za krivce u
korupciji u banci Kabula. Osnivač banke i njezin izvršni direktor, kasnije
odgovoran za 810 mlrd. dolara od 935 mlrd. dolara gubitka banke, dobili su
petogodišnje zatvorske kazne, a više od dvanaestoro drugih je osuđeno na kraće
periode. Ali na koju su odgovornost SAD pozivale vlastite finansijske
prijestupnike? Niti jedan veliki bankar s Wall Streeta nije odslužio svoje zbog
finansijskog kraha 2008. A osobe uključene u rizične poslove koji su
doprinijeli krizi, predstavljaju klasu bankara koji su se kretali između
unosnih poslova u finansijskim firmama i pozicijama u tijelima vlade sa
zadatkom nadgledanja tih poslova. Američkom ministarstvu finansija, koje je
vodilo kampanju protiv banke Kabula, nije uspjelo pripisivanje finansijske
krize Wall Streetu; godinu dana prije skandala u Kabulu, njime je predsjedavao
Henry Paulson, bivši izvršni direktor Goldman Sachsa.
Karzai je bio izrazito svjestan nejednakosti u
američkom tretiranju svojih finansijskih titana i kako se od njega očekivalo da
će tretirati afganistanske. 2007. godine, kada je američki general Dan McNeill
Karzaiju donio poruku od predsjednika Georga W. Busha ističući da će podrška
Afganistanu ovisiti o antikorupcijskim mjerama, Karzai ga je podsjetio na čuveni
korumpirani „Big Dig“ infrastrukturni projekt i sugerirao da se slični problemi
mogu vidjeti u svakom distriktu. Kada ga je guverner afganistanske centralne
banke 2010. suočio sa malverzacijama banke Kabula, Karzai je upitao da li se
predsjednik Obama lično uključio u gonjenje Bernieja Madoffa, varalice s Wall
Streeta. Jedna od najluđih Karzaijevih karakteristika je što on nije uvijek bio
u krivu. „Mnogi od problema s kojima smo se suočili“, rekao je američki general
John Allen, „bile su stvari koje je započeo tri ili četiri godine ranije“.
ČIJA KATASTROFA?
Karzaijev najveći zločin nije bila njegova
nekompetentnost, ni hirovitost, ni omogućavanje korupcije, niti brutalnost ili
anarhija njegove porodice i saveznika. Sve su to bile validne optužbe, ali SAD je
oprostio takve uvrede, i još više, drugim afganistanskim partnerima: Gul Aghi
Shirzaiju, Abdul Raziqu, Ismailu Khanu, Atta Muhammedu – evidencija takvih
zapovjednika je beskonačna, a sličan spisak imena može se sastaviti za Irak i
druge zemlje s kojima je Washington blisko surađivao.
Karzaijev neoprostiv grijeh bila je njegova
nezahvalnost. Dok su američki vojnici ginuli da zaštite njegov život, nazivao
ih je pogrdnim imenima i vrijeđao njihove žrtve. U tipičnoj izjavi u februaru
2013., optužio je Američke specijalne snage za „zlostavljanje, uznemiravanje,
mučenje i čak ubistva nedužnih ljudi“. Na proljeće 2012., nakon slučajnog
paljenja Kur'ana, američke vojnike je prozvao „demonima“ koji su činili
„satanistička djela koja se nikad neće oprostiti pukim izvinjenjima“.
Svaki rat nosi niz ljudskih tragedija, pa ni
američka invazija na Afganistan nije bila izuzetak. Ipak, teško je tvrditi da
su američka zlodjela bila gorih od onih koja su činili Sovjeti, talibani ili
onoga što je iza sebe ostavio haos građanskog rata 1990. Do Karzaijevog drugog
mandata, koji je počeo 2009., ipak je stalno prozivao američke greške
najokrutnijim mogućim izrazima te je iskazivao malo poštovanja prema činjenici
da njegov život ovisi o trupama koje je tako slobodno ponižavao. Ovo objašnjava
velik dio „katastrofe“ iz naslova Partlowa.
Možda upravo porodične peripetije čine većinu
drame u knjizi. Kodeks Karzaijevih bio je poput kriminalnog: jedan dan članovi
porodice daju živote jedno za drugo, a drugi dan naručuju ubistva. Npr., AWK-a
je 2011. ubio dugogodišnji porodični pratilac. Nekoliko daljih rođaka neslavno
su eliminirali drugi članovi klana. Kao što Partlow bilježi, „najgore stvari
koju sam čuo o Karzaijevima došla je od drugih Karzaija.“
Oni koji prate Partlowove izvještaje kroz sve
godine u Afganistanu, pronaći će njegovu tipično zadivljujuću kombinaciju čistog
pripovijedanja i smisla za detalje ponovo ostvarenu u ovoj izvrsnoj knjizi.
Mnogi čitaoci, međutim, mogu osjetiti potrebu za potpunijim prikazom porodice
Karzai umjesto niza slobodno uvezanih crtica u čijem je središtu njezin
najslavniji član. Hamidov stariji brat Qayyum pojavljuje se tek usputno. Mahmoud
se javlja nakratko u fascinirajućem obliku – „bio je nasilan i drzak lakrdijaš,
pun bizarnih spletki i planova, čovjek koji je govorio bez propitivanja ili
uvažavanja činjenica – afganistanska verzija Donalda Trumpa“, kako navodi
Partlow. Ko ne bi želio pročitati nešto više o tome? I kako je AWK napredovao u
sferi afganistanske politike i samog sebe, od američkog restoranskog radnika do
šefa Kandahara? Ove priče tek se trebaju ispisati; u međuvremenu, Partlow je
izdao svoju knjigu kao prvorazredni doprinos.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
