U svojoj pjesmi Granada iz 1961., nazvanoj po španskom gradu u srcu Andaluzije, veliki sirijski pjesnik Nizar Qabbani kaže svojoj voljenoj: “Na ulazu u Alhambru bio je naš sastanak.”
Referenca na kompleks gradske palače i tvrđave podsjeća na razdoblje koje za mnoge Arape predstavlja zlatno doba njihove kulture.
U njihovom sjećanju, Al-Andalus je bio svjetionik na mračnom kontinentu. Mjesto arhitektonskih čuda, intelektualnog procvata i gdje je postojao stepen vjerske tolerancije kakav se rijetko viđa drugdje tokom srednjeg vijeka.
Povijest Al-Andalusa također je bila protivargument imperijalističkoj ideji 19. i 20. stoljeća da je arapskom svijetu potrebna civilizacija.
Qabbani je, kao i drugi pjesnici muslimanskog i arapskog porijekla, našao utočište u ovoj povijesti i sjećanje na Al-Andalus postalo je mjesto gdje će arapska slava ostati netaknuta usred mračne stvarnosti sadašnjosti.
Njegov osjećaj ponosa sažeto je prikazan u istoj pjesmi, u kojoj piše:
Rekla je: Alhambra! Ponos mojih predaka blista,
Čitaj na njenim zidovima moju slavu koja se pokazuje punim sjajem.
Od Abd al-Wahaba al-Bayatija, do Muhammada Iqbala, Ahmeda Shawqija, Adonisa i Mahmouda Darwisha: Al-Andalus je služio kao slika Atlantide; jedan od izgubljenog dragulja i, što je također ključno, od zvijezde sjevernjače koja može voditi arapsku i muslimansku civilizaciju natrag u njenu nekadašnj slavu nakon štete koju su joj nanijeli kolonijalizam i moderni arapski režim.
Nekadašnji ponos
Kad su muslimani izgubili fizičku kontrolu nad svojim teritorijima u Španniji 1492., a pobjednički kršćani naporno radili da izbrišu njihovo sjećanje. Ali se pokazalo da je dubinu islamske kulture na Iberskom poluotoku teško izbrisati iz evropskog kulturnog pamćenja.
To je dijelom bilo zbog dubokog utjecaja koji je muslimanska Španija imala na evropsku misao, sa znanstvenicima poput Ibn Rushda (Averroesa) koji su utjecali na kasnije kršćanske predreformacijske mislioce poput Tome Akvinskog.
Postojanje napredne muslimanske civilizacije u Španniji, koju su zabilježili sami Evropljani, pružilo je snažan protivargument imperijalistima s kontinenta koji su svoja kolonijalna nastojanja u islamskom svijetu u 19. i 20. stoljeću opravdavali na temelju potrebe civiliziranja nazadnog domaćeg stanovništva.
“Britanija i Francuska opravdavale su svoja kolonijalna osvajanja tvrdeći da zapravo oslobađaju kolonizirane narode… i daju im civilizaciju, ekonomski razvoj, prava (i) obrazovanje”, rekao je profesor Yaseen Noorani sa Sveučilišta u Arizoni , dodajući da je Al-Andalus , “zaista postigao sve ono što Evropljani tvrde za svoje kolonije.”
Stoga ne čudi da su toliki pjesnici od Indije do Egipta, sve zemlje koje se bore s evropskim uplitanjem, našli utjehu u idealu Al-Andalusa i iskoristili njegovo sjećanje da podsjećaju svoje narode na slavnu islamsku i arapsku prošlost.
Kao što Noorani piše u svom radu, Izgubljeni vrt al-Andalusa: Islamska Španija i poetska inverzija kolonijalizma, ovo je sjećanje prevazilazilo granice arapskog svijeta.
Pjesnik koji je pjevao na urdu i perzijskom jeziku, a slovio je i kao duhovni otac države Pakistan, Muhammad Iqbal, putovao je u Andaluziju u središtu indijske borbe za nezavisnost 1933. i molio se u Velikoj džamiji u Cordobi, koja se do tada dugo koristila kao katedrala .
Rezultat posjete bila je njegova pjesma Masjid-i Qurtubah, u kojoj opisuje prosvjetiteljski utjecaj andaluzijskog islama na Evropu.
Tekuće vode Guadalquivira,
na tvojoj obali stoji onaj koji sanja o drugom vremenu.
Novi svijet leži iza zastora Božanske Odredbe;
Njena zora je otkrivena u mom pogledu.
Trebam li skinuti veo s lica svoje misli,
Evropa neće izdržati briljantnost moga sina.
Njegov egipatski suvremenik Ahmed Shawqi doživio je slično iskustvo dok je posjetio Andaluziju ranije 1919. godine.
San o boljem životu
Takva idealizacija Al-Andalusa nije moderan fenomen i proteže se stotinama godina unatrag čak i prije pada Granade na vrhuncu Reconquiste 1492. godine.
U 13. stoljeću, andaluzijski pjesnik i učenjak Abu al-Baqa ar-Rundi, pisao je o padu muslimanskih andaluzijskih gradova pred naprednim kršćanskim snagama u svojoj pjesmi Elegija al-Andalusu (Ritha’ al-Andalus).
U njoj govori o džamijama koje su preuređene u katedrale i molitvenim nišama koje su ostale beživotne te također opisuje ljepotu gradova koji su sada u rukama kršćana.
Lijepa dama, sjajna poput sunčeve svjetlosti,
Njezina ljepota poput koralja i sjajnih dragulja,
Odvučena od strane nevjernika za najpodlije silovanje,
Srce joj je slomljeno, sve vrijeme plače.
Drugi andaluzijski pjesnik, rođen u Valenciji iz 11. i 12. stoljeća, Ibn Khafaja, napisao je u svojoj pjesmi O narode Andaluzije:
Vječni džennet je u vašim domovima,
I da sam morala birati, izabrala bih ovo
Ideja Al-Andalusa, osnažena pjesnicima koji su živjeli u doba njegova vrhunca, predstavlja kontrast okolnostima u kojima su se našli mnogi arapski pisci tijekom 20. stoljeća.
Harvardski učenjak William Granara, navodi da za arapske nacionaliste Al-Andalus predstavlja razdoblje političke stabilnosti, kulturnog i intelektualnog procvata i tolerancije, “mitskog diskursa koji uključuje predumišljaj i pledoaje za bolji život”.
Za arapskog pjesnika Qabbanijevog doba izvori radosti i ponosa bili su malobrojni, jer su arapske države zaostajale za Evropom u smislu materijalnog razvoja i političke stabilnosti.
Unatoč tome što je u mladim godinama služio kao diplomat, sirijski pjesnik postao je otvoreni kritičar arapskih vlada zbog njihovog gušenja sloboda i njihove nesposobnosti da riješe palestinsko pitanje i ekonomski razviju svoje zemlje. Al-Andalus je u ovom kontekstu postao simbol onoga što bi moglo biti.
Akademik i pisac s koledža Connecticut Waed Athamneh napisao je da je, “Al-Andalus uvijek bio i uvijek će biti (ruševina) nad kojima će neki arapski pjesnici tugovati i plakati, kao nad prebivalištem voljene koja više nije tamo… Španija je izgubljeni raj”.
Ta čežnja za boljim životom ukorijenjena u nostalgiji za Al-Andalus nastavlja utjecati na djela arapskih pjesnika i pisaca.
Provjera stvarnosti
Međutim, ideali Al-Andalusa su upravo to, idealizacije. Stepen do kojeg stvarnost Al-Andalusa odgovara nostalgiji predmet je rasprave među arapskim znanstvenicima.
Abdelkhak Najmi, marokanski istraživač i prevodilac sa sjedištem u Granadi, povlači sličnosti između politike Al-Andalusa i neuspjeha današnjih arapskih država.
“Znamo da je u Al-Andalusu bilo i vrijeme taifa, muslimanskih vladara koji su bili podijeljeni, uvijek su se međusobno borili i, u nekim slučajevima, udruživali se s kastiljanskim neprijateljima”, rekao je Abdelkhalak.
“To je ista stvar koja se sada događa u Libiji na primjer, ili u Jemenu”, dodao je.
“Neki kažu… arapski svijet živi kao pod tajfama. Neke arapske zemlje udružuju se sa stranim silama kako bi podijelile i okupirale druge arapske zemlje.”
Topropšitivanje stvarnosti stavlja sjećanje na Al-Andalus u perspektivu. Manje povijesni cilj za oponašanje, Al-Andalus umjesto toga pruža savršeno književno sredstvo za razgovor o suvremenim problemima.
Stvarnost na stranu, pjesnici se često pozivaju na to književno sredstvo da govore o kolonijalizmu ili gubitku svoje domovine, kao što je pokazao Mahmoud Darwish na način na koji povlači paralele između gubitaka Palestine i Al-Andalusa.
“U svakom pjesniku postoji Andalus,” rekao bi Darwish u jednom intervjuu 1991., au svojoj pjesmi, The Violins Poem, on piše:
Violine plaču za Arapima koji napuštaju Andaluziju.
Violine plaču za izgubljenom epohom koja se neće vratiti,
Violine plaču za izgubljenom domovinom koja bi se mogla ponovno steći
U gubitku arapske Španije 1492. i nostalgiji rođenoj iz tog gubitka, Darwish predviđa sudbinu vlastite palestinske domovine.
Za neko vrijeme izronit ću iz granica svog vremena,
stranac od Levanta i Andaluzije (…)
Adam iz dva Edena,
Ja koji sam dvaput izgubio raj
(TBT, MEE)