ANALITIKA
Rusiji svakako ne odgovara da BiH postane funkcionalna
država koja vodi nesmetane pregovore oko pristupanja NATO-u i EU. Kremlj, kaže
Maksim Samorukov, analitičar moskovskog Carnegie centra, želi to onemogućiti,
pogotovo jer je to, u ovom slučaju, ništa ne košta
Piše: Vlado Vurušić, thebosniatimes.ba
Nova arena političkog suparništva i nadmudrivanja između
Rusije i Zapada postaje Bosna i Hercegovina, kaže ugledni komentator moskovskog
Kommersanta Genadij Sisojev. Naime, Kremlj je (doduše neizravno), ali sasvim
sugestivno odobrio nedavni referendum u Republici Srpskoj koji je, slažu se svi
i u Moskvi i na Zapadu, tek repeticija za ono glavno izjašnjavanje o izdvajanju
tog srpskog entiteta iz sastava BiH. Ruski predsjednik Vladimir Putin tri dana
uoči referenduma primio je u svom kremaljskom kabinetu lidera bosanskih Srba
Milorada Dodika te mu tek kratko poručio da je “referendum pravo na koje svaki
narod ima te da je to unutarnja stvar BiH”.
Poruka sasvim dovoljna i bez ikakve daljnje elaboracije, pa
i u pravcu toga da je on usmjeren na nepoštivanje pravnog sistema BiH.
(Podsjetimo da je Ustavni sud BiH tražio odgodu referenduma). Sisojev napominje
da je ovo već drugi slučaj sukobljavanja Rusije i Zapada na terenu BiH – prvo
je Moskva pomogla Srbiji (Vučić i Nikolić su doslovce molili Moskvu da stave
veto) da se torpedira britanska rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a o
Srebrenici. Na ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima nije došao ruski
veleposlanik u Sarajevu Pjotr Ivancov, koji je na sastanku međunarodnih
predstavnika o referendumu dao podršku srpskom entitetu.
Uski prolaz
Rusiju je Zapad praktički istisnuo iz Europe, pa Moskva
pokušava pronaći i najmanji prolaz da se ubaci te zakuha situaciju. Trenutno je
najviše u igri Srbija, čije vodstvo balansira poput neodlučnog ekvilibrista
između navodno sanjanog EU i sirenskog zova Rusije, ali adut koji se sam nudi u
kremaljske ruke je Milorad Dodik. Moskvi tako, barem u ovom trenutku, ne treba
konstruktivna politika prema BiH ili jugoistočnom Balkanu, dovoljno joj je da
bude faktor destabilizacije, odnosno da baci kakav kamen pod noge i onemogući
ili uspori put zemalja s tog područja koje nisu u NATO-u i EU, a imaju tu želju
ili tendenciju.
Rusiji svakako ne odgovara da BiH postane funkcionalna
država koja vodi nesmetane pregovore oko pristupanja NATO-u i EU. Kremlj, kaže
Maksim Samorukov, analitičar moskovskog Carnegie centra, želi to onemogućiti,
pogotovo jer je to, u ovom slučaju, ništa ne košta. Dodik pristaje na tu igru
sam, pa je Putinu dovoljno da ga povremeno ugosti i potapša po ramenu da bi to
izazvalo uzbunu na Zapadu i Balkanu taman kakvu Moskva hoće. Nakon toga Putin
može mirno u svojoj podmoskovskoj rezidenciji pogledati noćni program ruske
televizije zaogrnut dekicom dok mu bugarska ovčarka Bafi lijeno drijema uz
noge.
Upravo zato je Moskva rado prigrlila neobuzdanog i
pragmatičnog Dodika koji joj u ovoj fazi rusko-zapadnih odnosa služi svrsi –
izvrstan je i pouzdani remetilački faktor. Vladimir Putin tako povremeno, kada
Dodiku najviše treba, pred izbore i sada referendum, odvoji jedan sat (ili tu
negdje) svog predsjedničkog vremena da popriča s njim. Putin ne daje o tome
izjave, Kremlj se ograniči na formalnu kratku noticu o susretu, (provladine
novine Dodika će titulirati šefom države), ali sve je sa svrhom i porukom
glasačima u RS-u – “Putin je uz mene/nas”, kao zaštitnik od Bošnjaka, zlog
Zapada i svega onoga što Dodiku u tom trenutku treba. Putina dakle to ništa ne
košta, ali i on šalje poruku da je Dodik njegov adut u igri s EU i SAD-om oko
Bosne, taman toliko da poruči kako je Rusija sugovornik bez kojeg se ne može
odgovoriti na pitanja o njenim euroatlantskim integracijama, smirivanju
političkog stanja, pa i samog državnog opstanka.
Putin čak nema ni potrebe pritiskati Dodika i moljakati ga
za suradnju. Putin je dakle našao instrument kojim može manipulirati u
međunarodnim odnosima te stalno provocirati atmosferom raspada BiH, ali i
mogućnošću novog ratnog sukoba. On sve radi sam i dobrohotno. Štoviše, Dodik je
u znak zahvalnosti priznao pravo Rusije na pripajanje Krima, ali u isto vrijeme
onemogućava da BiH recimo prizna neovisnost Kosova. Republika Srpska u Moskvi
ima svoje predstavništvo, a “ambasador” Duško Perović sudionik je sastanaka
Putina i Dodika. Za Perovića kažu da je osim što predstavlja RS, navodno, više
zastupnik interesa samog Dodika u Rusiji.
Lojalni satelit
No, iako je službeni stav Rusije da, naravno, stoji iza
teritorijalnog integriteta BiH (ali i RS-a), stoji činjenica da Putin ni u
liftu nije naletio, recimo, na Bakira Izetbegovića. Na marginama parade povodom
Dana pobjede nad nacifašizmom rukovao se s Mladenom Ivanićem, srpskim članom
BiH Predsjedništva. To je jedini nekakav dodir Vladimira Putina s BiH kao
državom.
Kako kaže Samorukov, tu poziciju koriste svi u BiH – Dodik i
Srbi kao prijetnja Zapadu da ih ne diraju jer iza njih stoji Kremlj, a Bošnjaci,
i donekle Hrvati, kao prijetnja Zapadu da konačno nešto učini za svoje
saveznike u BiH kako Rusi ne bi odlučivali o sudbini te najnapaćenije
postjugoslavenske države te stvorili lojalni satelit usred Balkana i dugoročno
zaustavili taj prostor od spajanja s Europom.
Izlazna strategija
Rusija svakako ima interes na Balkanu, prije svega kao dobra
moneta za potkusurivanje u navlačenju sa Zapadom oko mnogih drugih pitanja, od
sankcija do Ukrajine i Krima. Kako smatra Samorukov, Moskva u ovom trenutku
drži BiH na laganoj vatrici, tek tako da podgrijava nestabilnost. Naime, pita
se on je li Moskvi u interesu od RS-a raditi “novo Pridnjestrovlje ili Južnu
Osetiju”, paradržavne proruske tvorevine na tlu Moldavije i Gruzije koje koče
prozapadne integrativne procese u tim zemljama. Svakako da je to varijanta koju
kremaljski balkanski stratezi ne isključuju i imaju u zadnjem džepu kao
mogućnost koja se može aktivirati po potrebi.
No, Samorukov navodi da, drugog interesa, osim podmetanja
klipova, Rusija u RS-u nema. Naime, ekonomski interes, kojim se Dodik hvali,
zapravo je čista mistifikacija. Ukupno dosadašnje rusko ulaganje u RS ne
prelazi 500 miliona dolara, a ono je sada s padom cijena nafte te propašću
plinovoda Južni tok i neizvjesnom sudbinom plinovoda Turskog toka, praktički
stavlja RS, odnosno BiH na margine ruskog poslovnog interesa. Dodik se hvalio
da će Rusija dati RS-u kredit, prvo 70 miliona eura, pa 200 miliona eura, da bi
pred zadnje izbore apetiti narasli u njegovoj interpretaciji do nedohvatnih 700
miliona eura. No, sve je to bio tek propagandni trik, a Moskva nije uplatila
nikakav kredit na bankovni račun srpskog entiteta.
Samorukov napominje kako se onda pojavio neki
fantazmagorični investicijski fond s Floride, na čijem je čelu bio neki ruski poduzetnik,
koji je trebao uplatiti pak 200 miliona dolara, ali je i to, nakon što je bilo
upotrijebljeno u predizborne svrhe, polako palo u zaborav. Sada Rusi, čini se,
imaju izlaznu strategiju iz rafinerije Bosanski Brod, kao što nemaju (više)
veći interes daljnjeg ulaganja u energetski sektor RS-a.
No, Putin neće odustati od RS-a, a kako kaže ruski politolog
Pavel Kandel, Dodik je dodatni kotačić u raspravama sa Zapada oko Srbije, koja
je Kremlju važnija priča od nesigurne BiH. Dok je pozicija prema BiH
destruktivna, Srbija je u planovima Rusije kao zemlja kojoj je namijenila
poziciju svog najvažnijeg saveznika i “svojih europskih vrata”. No, Srbija se
ne izjašnjava, još lavira. Doduše, Rusija nema ništa protiv srpskog pristupa
Bruxellesu (tamo bi mogla igrati ulogu proruskog igrača), ali traži da se
Beograd odredi jasno i glasno da se neće ni u košmarnom snu priključiti NATO-u.
No, Kandel nadalje smatra da do referenduma o neovisnosti neće doći, ali će se
to pitanje stalno povlačiti i visjet će u zraku poput Damoklova mača.
Rusija ima svoje interese, Zapad svoje, Vučić pak igra svoju
igru, Milorad Dodik smatra da mu ovakva napetost ide u prilog te da mahanjem s
Putinom Zapadu pred očima (a pogotovo Izetbegoviću) može puno ušićariti, ali on
je ipak, kako se zna, politički prevrtljivac, koji je recimo sredinom 90-ih,
nakon rata u BiH, izigravao prozapadnog političara koji je tvrdio da je BiH
njegova domovina (danas je ne priznaje i tvrdi da je građanina “srpske”), a
zalagao se za haaško suđenje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, dok se danas
poziva upravo na njihovu secesionističku odluku od 9. siječnja 1992. godine te
ih ne smatra ratnim zločincima. U jednom trenutku shvatio je da to nema prođu
te se prebacio u tabor nacionalističkih profitera. No, u ovom trenutku Dodik
igra opasnu igru na rubu provalije i pameti, a koliki su njegovi kapaciteti da
je odigra, na način koji se njemu čini svrsishodnim, tek ćemo vidjeti.
(TBT, Jutarnji)