KOLUMNA
Da li će mirovni
sporazum vrijediti? Jedini način da se to sazna jeste da se on sklopi, tako što
će se učiniti sve moguće da to što je dogovoreno u Havani, koliko god teško
palo žrtvama i njihovim porodicama, otvori epohu mira i zajedništva među
Kolumbijcima. Slično je, na primjer, urađeno u Sjevernoj Irskoj, i nekadašnji
žestoki neprijatelji danas, umjesto metaka i bombi, međusobno razmjenjuju
poruke i otkrivaju da je, zahvaljujući tom zajedništvu koje im se činilo
nemogućim, život mnogo prijatniji
Piše: Mario
Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Dobre novinske
članke volim koliko i dobre knjige. Znam da nisu česti, ali zar to nije slučaj
i s knjigama? Treba ih pročitati mnogo prije nego što, iznenada, ne pronađemo
remek-djelo koje će nam se urezati u sjećanje, gdje će s vremenom ostavljati
sve dublji trag. Članak koji je Héctor Abad Faciolince objavio u španskim
novinama El Pais 3. septembra (“Više se ne osjećam kao žrtva”) u
kojem objašnjava razloge zbog kojih je glasao “za” na referendumu u
kojem su Kolumbijci trebali odlučiti da li će prihvatiti ili odbiti primirje
Santosove vlade sa Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARK), jedna je
od onih čudnovatih stvari koje pomažu da se jasno razabere sve što je bilo
maglovito. Utisak koji je to na mene ostavilo dugo će me pratiti.
Abad Faciolince
pripovijeda o svojoj porodičnoj tragediji. Oca su mu ubili pripadnici
paravojnih formacija (on je pretočio tu dramu u nezaboravnu knjigu Svi ćemo
otići u zaborav, a sestrinog muža su dva puta oteli vojnici FARK-a, da bi mu
izvukli novac. Čak su mu drugi put, uviđavni otmičari, dozvolili da plaća otkup
u lagodnim mjesečnim ratama, tokom tri godine. Razumljivo, taj gospodin će na
plebiscitu glasati “protiv”; Hectoru je to objasnio sljedećim
riječima: “Više nisam protiv mira, ali želim da ti tipovi plate barem sa
dvije godine zatvora.” Osjeća gnjev zbog mogućnosti da stotine hiljada
kolumbijskih porodica plati cijenu mira tako što će pristati da oni koji su
počinili teške zločine ostanu nekažnjeni.
Revolucionarni
model, marksističko-lenjinistički raj, predstavlja iluziju u koju vjeruju samo
grupice ideološki usmjerenih tupoglavaca, slijepih i gluhih pred porazima
despotskog kolektivizma, o čemu svjedoče njihova dva posljednja preživjela
uporišta, Kuba i Sjeverna Koreja
Za razliku od
njega, Héctor će glasati “za”. On misli da tu cijenu treba platiti,
koliko god bila visoka, da bi nakon više od pola vijeka Kolumbijci mogli
napokon živjeti kao civiliziran narod, i da se prestanu međusobno ubijati. U
protivnom, rat će se nastaviti do unedogled, ostavljat će po zemlji okrvavljene
tragove, potkupljivat će pripadnike vlasti i sijati nesigurnost i očajanje u
svim domovima. Naime, nakon više od pola stoljeća uzaludnih pokušaja, on je
uvjeren da je puki san vjerovati da Država može nanijeti potpuni poraz
pobunjenicima i izvesti ih pred sud i u zatvor. Vlada Alvara Uribe učinila je
sve moguće da bi u tome uspjela i premda joj je pošlo za rukom da smanji broj
pripadnika FARK-a na polovinu (sa 20.000 na 10.000 naoružanih muškaraca), gerila
je i dalje prisutna, živa i drčna, ubija, kidnapira, hrani se trgujući drogom,
koju i potkrepljuje, osujećujući budućnost zemlje. Došlo je vrijeme da se tome
stane na put.
Da li će mirovni
sporazum vrijediti? Jedini način da se to sazna jeste da se on sklopi, tako što
će se učiniti sve moguće da to što je dogovoreno u Havani, koliko god teško
palo žrtvama i njihovim porodicama, otvori epohu mira i zajedništva među
Kolumbijcima. Slično je, na primjer, urađeno u Sjevernoj Irskoj, i nekadašnji
žestoki neprijatelji danas, umjesto metaka i bombi, međusobno razmjenjuju
poruke i otkrivaju da je, zahvaljujući tom zajedništvu koje im se činilo
nemogućim, život mnogo prijatniji, i da je mirovnim sporazumom između katolika
i protestanata otvorena nova era materijalnog napretka za cijelu zemlju, što
će, nažalost, besmislena prijetnja u vidu Brexita, poslati dođavola. Isto to su
učinili Salvador i Gvatemala, te stanovnici tih zemalja od tada žive u miru.
Sada nije
trenutaka za gerilske pustolovine čije je jedino dostignuće, šezdesetih godina,
bilo to što su preplavile Latinsku Ameriku krvavim vojnim diktaturama,
korumpiranim do srži. Nastajanje da se ponaša kubanski model, romantična
revolucija bradatih vojnika, dovelo je do toga da se hiljade mladih
Latinoamerikanaca uzalud žrtvuju i da se nasilje – i dakako siromaštvo – raširi
i opustoši latinoameričke zemlje više nego što je historija zabilježila prije
nekoliko stoljeća. Tu lekciju smo učili malo – pomalo i otuda danas od jedne do
druge granice Latinske Amerike postoje brojni konsenzusi u korit demokratije,
mirnog zajedničkog života i pravnog sistema, odnosno gotovo jednoglasno
dobacivanje diktature oružane pobune i revolucionarnih utopija od kojih zemlja
tone u korupciju, opresiju i propast (mislim prije svega na Venecuelu).
Izuzetak je Kolumbija,gdje je FARK pokazao – a vjerujem da je do toga dovela
trgovina drogom, neiscrpan izvor resursa za snabdijevanje oružja – izvanrednu
sposobnost preživljavanja. Očigledno je riječ o anahronizmu, jer revolucionarni
model marksističko-lenjinistički raj, predstavlja iluziju u koju vjeruju samo
grupice ideološki usmjerenih tupoglavaca, slijepih i gluhih pred porazima
despotskog kolektivizma o čemu svjedoče njihova dva posljednja
preživjelauporišta Kuba i Sjeverna Koreja.
Iznenađuje to da
je uprkos političkom nasilju Kolumbija jedna od zemalja sa najnaprednijom
ekonomijom u Latinskoj Americi gdje građanski rat nije razorio pravnu državno
zakonodavstvo budući da državne institucije – premda loše i dalje
funkcioniraju. A jedan od zasigurno značajnih motiva za ostvarivanje sporazuma
o primirju jeste ekonomski razvoj koji će ta zemlja nesumnjivo nastaviti da
ostvaruje makar nakratko. Héctor Abad kaže da ta poticajna perspektiva pomaže
da prestanu gledati iza sebe i da se odreknu retroaktivne pravde, jer će se u
protivnom, nesigurnost i krvoproliće nastaviti unedogledog. Dvoljno je da se
zna istina da kriminalci priznaju svoje zločine, tako da se užas iz prošlosti
ne ponovi i da ostane u sjećanju kao košmar koji će s vremenom iščiliti. Rizik
nesumnjivo postoji, ali šta je alternativa? A svom bivšem zetu Abad postavlja
sljedeće pitanje :“Zar nije bolje da imamo zemlju u kojoj su tvoji kidnaperi na
slobodi i bave se politikom, umjesto da živimo u zemlji gdje su isti ti tipovi
blizu tvog imanja i prijete tvojoj djeci, mojim nećacima, i djeci tvoje djece,
tvojim unucima?“ Odgovor je:“Da“. Nisam u to bio sasvim siguran dok nisam
pročitao članak Hectora Abada Faciolincesa i više puta sam posljednjih sedmica
rekao u sebi da imam sreće što ne moram glasati na tom referendumu, jer ruku na
srce, kolebao bih između „za“ i „protiv“. Ali razlozi tog velikog pisca koji je
pri tom osjećajan i požrtvovan građanin svoje zemlje, uvjerili su me šta je
prava odluka. Da sam Kolumbijac i da mogu glasati ja bih glasao „za“.
(TBT)
