KOLUMNA
Susan Sontag u svom
eseju Regarding the pain of others / Gledajući tuđu patnju
zahtijeva da se prepustimo užasu ovih slika. „Slika kaže:
okončajte ovo, intervenišite, učinite nešto. Ključna je ta
konkretna reakcija“. Ali to je u stvari nemoguće. Pa upravo se tim
riječima pravdaju zapadne vojne intervencije
Piše: Jakob
Augstein, thebosniatimes.ba
Na prvoj slici koja
nam se urezala u pamćenje je beživotno tijelo deteta na plaži. Ono
kao da je zaspalo dok ga zapljuskuju talasi u kojima se utopilo. Na
drugoj je mali dječak iz Alepa, lica prekrivenog prašinom i krvlju
dok sjedi na orange sjedištu u kolima hitne pomoći, praznog pogleda
uperenog u kameru. Stalno viđamo ovakve slike. Građanski sukob u
Siriji je i rat slikama. Kada mrtvu i ranjenu djecu koristite na ovaj
način, to je zloupotreba djece i naših osjećanja, bez obzira na
vaše namjere. Prestanite sa tim.
Ove slike su
neumjerene i doslovno nepodnošljive. Kako da nastavimo da živimo
kada ih ugledamo? One zahtijevaju da se umiranje odmah zaustavi. Ali
šta bilo ko od nas može da učini? Bukvalno ništa. Ove slike nam
ispostavljaju apsolutni zahtjev koji ne možemo da ispunimo. To je
opasno, jer ako naš moralni sistem trpi poraze pred apsolutnim
užasom, on se ruši ili pretvara u laž.
Susan Sontag u svom
eseju Regarding the pain of others / Gledajući tuđu patnju
zahtijeva da se prepustimo užasu ovih slika. „Slika kaže:
okončajte ovo, intervenišite, učinite nešto. Ključna je ta
konkretna reakcija“. Ali to je u stvari nemoguće. Pa upravo se tim
riječima pravdaju zapadne vojne intervencije, koje uvijek samo
pogoršavaju stvari. Ljudi u Afganistanu, Iraku, Libiji bi bili
sretniji da zapad tamo nije intervenisao. I u Siriji bi bilo daleko
bolje da su se zapad, Rusija, Iran i Saudijska Arabija uzdržali od
intervenisanja. Susan Sontag iznosi moralno-filozofske argumente, ne
političke. To je slabost njene teze, jer u političkoj stvarnosti
stravični prizori se koriste za opravdanje novih vojnih
intervencija.
Da ne govorim o
političkoj instrumentalizaciji mrtve djece. Kamera ima objektiv, ali
to ne znači da je objektivna. Kada prikažete jedno mrtvo dijete,
ignorišete stotine druge djece i svjesno ili zlonamjerno pravite
hijerahiju među žrtvama. Gledaoci te fotografije će biti ponosni
na svoju sposobnost saosjećanja, u skladu sa Lessingovom poukom da
je „saosjećajni čovjek najbolji čovjek“. Tek je
prosvjetiteljstvo izvelo revoluciju saosjećanja, koje nije prirodno
osjećanje, već kulturološki fenomen. Patnja nije oduvijek
povezivala ljude. Prizor satira Marsije kojeg živog deru na slikama
starih mastora kod savremenika je izazivao samo zadovoljstvo zbog
kažnjavanja hibrisa i zadovoljenja pravde. Tek od prosvjetiteljstva
predstave ljudske patnje su sračunate na efekat prenošenja moralnih
normi sa bliskih osoba na daleke neznance. U pitanju je pokušaj
univerzalizacije ljubavi prema bližanjima nizanjem strašnih
prizora. Schopenhauer je jedan od filozofa saosjećanja koji nam je u
svojim djelima ostavio kolekciju raznih zvjerstava za koje su ljudi
sposobni: „Mnogi ljudi bi ubili samo da bi salom ubijenog uglancali
svoje čizme“.
Saosjećanje je
ambivalentno osjećanje, u smislu da je njegov nužni preduslov
uzbuđenje. Mediji objavljuju slike golih žena sa namjerom da
seksualno uzbude. Slike mrtve djece treba da pobude moralne strasti.
Iza saosjećanja može stajati i sebični interes, kao što je još
sredinom 19. vijeka primjetio Søren Kierkegaard: “Društvene
ambicije ovog divnog osjećaja su u porastu. U Lajpcigu je osnovan
komitet koji je toliko brinuo zbog tragične sudbine ostarjelih konja
da je odlučio da ih pojede”.
Zato kada mi od sada
pokažete slike mrtve djece, iskoristiću svoje pravo da skrenem
pogled.
(TBT, Spiegel)
