Sve što su rekli i očekivali eminentni ljudi o pisanju Nedžada Latića sublimirano je u njegovom dopunjenom izdanju bestselera „Sarajevski Armagedon II“. Vjerovatno je ovo otproštajno publicističko djelo autora i stoga je sasvim raalno očekivati da je njegov sadržaj takav da će uzdrmati državu.
Kako je 2014. godine svojim nostradamusovskim instiktom najavio eru vladavine Sebije Izetbegović, tako u dopunjenom izdanju najavljuje kraj bošnjačkog pijemontizma.
Za Nedžada Latića je Haris Silajdžić rekao da piše „sa srcem na vrški pera“. Tako je, kako su drugi književni kritičari, poput Envera Kazaza primijetili, izgradio prepoznatljiv stil da kad oslikava događaje uporedo raskrinkava i portretira njihove aktere, što uz njegov izrazit dar za naraciju daje uzbudljivu notu i čitalački užitak.
Neždad Latić je slovio kao insider savremene bošnjačke scene, jer je bio u prilici saznati mnoge političke tajne i intrige unutar bošnjačkog mainstreama, te stoga čitaoci s pravom očekuju da je to iznio u svojim publicističkim memoarskim knjigama i to u formi „gole sitine“. Tako je nastao njegov bestseler „Sarajevski Armagedon“.
Pored toga postoji u ovoj knjizi i vrlo fini semanatički dodatak – stišana, melanholična slika ljepote tradicionalnog bosanskog islama unutar intimnih čovjekovih prostora.
Stoga dr Rasim Muratović u svom jednom prikazu njegove knjige tvrdi da je „stil Nedžada Latića miks Meše Selimovića i Nedžada Ibrišimovića iz mlađih dana, te Abdulaha Sidrana, Zuke Džumhura i Hamdije Kreševljakovića“.
Sam Ibrišimović je u svom imenjaku Latiću vidio najperspektivnijeg bosanskog prozaistu, uz Miljenka Jergovića i Asmira Kujovića, nakon što je pročitao njegove kratke priče.
Miljenko Jergović, najpoznatiji i najpopularniji savremeni prozni pisac Balkana, u jednom tekstu se osvrnuo i portretirao Nedžada Latića.
„Nedžada Latića u ljeto 1983. nisam poznavao. Ustvari, nisam poznavao nikoga iz tog svijeta, koji se nije dodirivao s našim svijetom. Oni su išli u vjerske škole, stanovali su po nekim đačkim domovima, internatima, sjemeništima, ili kao podstanari u nekim podtrebevićkim kućercima i stanovima do kojih naša noga nikad nije doprla. Stigli su iz provincije, sa sela i s planine. Čitali su drukčije knjige nego mi, slušali su neku drugu muziku, u kino nisu išli na iste projekcije kao mi, nije ih bilo u kinoteci… Te ljude ću, pa tako i Nedžada Latića, upoznavati godinu dvije pred rat. S nekima od njih družit ću se u ratu.
Džemaludin Latić, Nedžadov stariji brat, onaj je dvanaesti, naknadno uhapšeni, kojem će se suditi u ovom procesu. Autor jedne pjesničke knjige iz 1980, naslova “Mejtaš i vodica”, koju imam na Sepetarevcu, i među je nekoliko, po mom doživljaju stvari, najdojmljivijih pjesničkih knjiga objavljenih u Sarajevu posljednjih nekoliko godina. (…)
Nedžad, pak, on je prolazio iste vjerske škole kao i Džemaludin. Uskoro će postati novinar, a nakon rata i vrlo zanimljiv prozni pisac, ali uvijek u sjeni starijeg brata. Trajno neprihvaćen, neshvaćen i nepročitan od obje strane u svim unutarnjim društvenim sukobima i previranjima. Nevoljen od desnih i lijevih, primitivaca i građana, obrazovanih i neobrazovanih, Nedžad Latić zanimljiv je, meni i danas drag, svoj čovjek. Bez njega ova bi povijest bila nepotpuna, ovi bi romaneskni manevri o 1983. mjestimično bili neodrživi, jer Nedžadu Latiću dugujemo saznanje o onom što se iznutra zbivalo, i kako je, zapravo, izgledao montirani politički proces tim ljudima i njihovim obiteljima. O tome, naime, niko više neće pisati: jedni neće zato što ne znaju, drugi neće zato što će ih biti sram, dok će treći lagati, a četvrti će se lažno predstavljati.
U jednome novinskom feljtonu – negdje ga imam izrezanog, spremljenog pa zagubljenog… – koji je zatim naokolo citiran i prenošen, pa ga u dijelovima nalazimo i po internetu, Nedžad Latić precizno opisuje atmosferu i raspoloženje u Sarajevu, među vjerujućim muslimanima, te učenicima i profesorima medrese. Njemu dugujemo i jedine opise procedure suđenja, započetog u ta gluha ljetna doba“, napisao je Jergović.
Knjiga „Sarajevski armagedon II“ uskoro će izaći iz štampe.
(TBT)
