KOLUMNA
Nakon skupa
dvjestotinjak uglednih sunitskih imama, objavljen je zajednički proglas u
kojemu je na posve nedvosmislen način, jasno i izravno, osuđen vehabizam –
inače zvanična ideologija Saudijske Arabije i ideološko izvorište ISIL-a – i
proglašen “opasnom deformacijom” sunitskog islama
Piše: Miljenko
Jergović, thebosniatimes.ba
Evo nam vijesti
koju nisu objavile nijedne hrvatske novine. Što samo po sebi i ne bi bilo čudo
vrijedno pažnje da istu vijest nisu neobjavile ni sve evropske novine. Dva su
izuzetka: Le Monde i The Independent. I da, naravno: vijest je silno važna.
Ili, možda, i nije važna, nego je signifikantna. Toliko signifikantna da
njezino neobjavljivanje biva veće od same vijesti.
Nakon skupa
dvjestotinjak uglednih sunitskih imama, među kojima je bio i veliki imam Egipta
Ahmed el Tajeb, učenjak s Al Azhara, najvažnije i najutjecajnije teološke škole
cijeloga islamskog svijeta, objavljen je zajednički proglas u kojemu je na
posve nedvosmislen način, jasno i izravno, osuđen vehabizam – inače zvanična
ideologija Saudijske Arabije i ideološko izvorište ISIL-a – i proglašen
“opasnom deformacijom” sunitskog islama. A kao najopasnijim elementom
deformacije imami ističu to što vehabisti dopuštaju i potiču nasilje nad
nevjernicima i svim onima koje oni smatraju nevjernicima. Osim što se u
proglasu ne ostavlja mjesta različitim tumačenjima ni naknadnim ublažavanjima,
nema u njemu ni mogućnosti uzmaka. Pred netolerantnu ideologiju i vjersku
doktrinu koja svim drugim učenjima odriče pravo na postojanje, imami su stali
beskompromisno i, moglo bi se i tako reći, netolerantno. Upravo onako kako to
od muslimana svijeta već godinama imperativno zahtijevaju evro-američki
cendravci, od Alana Finkielkrauta do Tonyja Parsonsa, i natrag. Pa zašto je
onda, zaboga milog, vijest tako promptno prešućena? Tek ćete vidjeti koliko je
predvidljiv i jednostavan odgovor na ovo pitanje.
Problem je,
vjerojatno, u tome što je skup sunitskih imama održan u Groznom. Sjećate li se
toga grada? Prije više godina gledali ste ga razrušenog i opustošenog. Svjetski
mediji – eto, baš oni koji danas šute – javljali su o masovnim zločinima protiv
civilnoga stanovništva Groznog. A evro-američki cendravci, istina, ne
Finkielkraut i Parsons, budući da se ta dvojica i u Groznom groze tih groznih
muslimana, nego neki drugi pisali su iz prve ruke o stradanjima jednoga naroda
kojemu nije pružena mogućnost da slobodno živi. Ili da ikako živi. U to vrijeme
Čečenija je bila u žiži euro-američkog interesa, a danas, eto, Čečenija je tako
daleko da heftama do nas ne stiže vijest o najvažnijem, možda i prekretnom skupu
muslimanskih vjerskih vođa.
Istina, skup je
održan pod pokroviteljstvom Ramzana Kadirova, predsjednika Čečenije, i čovjeka
s respektabilnom razbojničkom, pa i zločinačkom biografijom, koje su 2011. na
proslavu trideset i petog rođendana iz Hollywooda došli Jean-Claude Van Damme i
Hilary Swank. Poželio ih je jer se i sam u mladosti bavio boksom – miss Hilary
je, sjećate se, igrala u onom ganutljivom boksačkom filma – a za muzički dio
proslave bili su zaduženi Vanessa Mae i Seal. Dok je lomna Britanka gudila u
ćemane, a Ramzan lomio čaše u behutu, nekome je na um palo da upita: a odakle
vam, frajeri, za sve to pare. Slavljenik se samo nasmijao: “Allah nam daje!” U
nekoj drugoj prilici poželio je da mu u Grozni dođe Mike Tyson. I, naravno,
koliko god bio lud, slavni se šampion nije odupro Ramzanovoj volji i Allahovim
novcima. Konačno, mnogo je bolje da te Ramzan Kadirov zove na rođendan, nego da
ti šalje svoje ljude. Postoji, naime, vjerovanje, koje je, navodno, utemeljeno
na činjenicama da iza ubojstava preostalih ruskih opozicionara i neposlušnih
novinara stoji upravo on. Čovjek je, očito, veseljak, ali ga nije dobro
naljutiti.
Inače, ratovao je
i on protiv Rusa, u vrijeme kada je njegov otac Ahmad Kadirov bio glavni
čečenski muftija. Ali kada je 1999. izbio drugi čečenski ustanak, Ramzanov je
babo ponudio Rusima svoje usluge, i oni su ga godinu dana kasnije ustoličili za
predsjednika. Njegovim bivšim suborcima se to, pak, nije svidjelo, pa su ga
2004. ubili. Ali pustimo sad oca, Ramzan je zanimljiviji. Dok je ratovao protiv
Rusa, bio je naširoko znan po živopisnim metodima borbe. Tako se još prije
četiri godine pojavila snimka iz devedesetih godina, na kojoj skupina čečenskih
boraca ruskim zarobljenicima odsijeca glave. Jedan od njih silno sliči
Kadirovu, a zovu ga Ramzan.
Ali, naravno, ne
bi tek gadljivost prema jednome diktatoru bila dovoljna da europski mediji
prešute jednu važnu vijest. Takvih kakav je Ramzan Kadirov ima širom Bliskoga i
Srednjeg istoka, na rubovima Afrike i Azije, i na marginama Europe – što
mislite je li Čečenija u Evropi ili je u Aziji, jeste li spremni okladiti se? –
i zašto ne bismo bili spremni zamisliti duhovni preobražaj i katarzu jednoga
bjelosvjetskog kriminalca u istoga takvog, dakle bjelosvjetskog, mirotvorca?
E, ali iza Ramzana
Kadirova, kao i iza sunitskog skupa u Groznom, stoji onaj koji je u ovoj priči
mnogo važniji: Vladimir Putin. Pod njegovim je najvišim pokroviteljstvom
dvjesto imama, predvođenih velikim imamom Egipta, donijelo proglas protiv
vehabizma i protiv režima Saudijske Arabije, a onda i protiv ISIL-a. Je li to
onda dobra stvar? Kako se uzme. Dobra je sa stanovišta univerzalne čovječnosti.
A jako je loša sa stanovišta Zapada, Europe i Amerike.
Naime, rečeni su
imami, među njima vjerski vođe Sirije, Libanona, Jordana… praktično
ekskomunicirali režim Saudijske Arabije iz svijeta islama. Istina, kako u
muslimanskom svijetu ne postoji jedinstvena hijerarhija, tako ni ta
ekskomunikacija ne znači previše. Tako bi, naime, i Saudijci mogli njih
ekskomunicirati. Ali, isto tako, istina je i da se ovim činom Saudijska Arabija
našla prilično usamljenom usred muslimanskoga svijeta. Istina je i to da je
ovim proglasom sagrađen most prema šiitima, i prema Iranu, te da se muslimanski
svijet, barem na čas, malo drukčije konfigurirao. Takva, pak, konfiguracija ne
može biti po volji Sjedinjenim Državama. Ovakva osuda vehabističkog režima u
Saudijskoj Arabiji i ISIL-a pogađa ideološku i vjersku suštinu stvari, ali
nanosi štetu američkim geostrateškim i naftnim interesima. A nas još jednom
suočava s paradoksom za koji smo slijepi: Amerikanci se, naime, kao, bore
protiv ISIL-a, a podržavaju Saudijsku Arabiju, koja, pak, sponzorira ISIL i
izgrađuje kapilarne islamističke institucije širom svijeta, putem kojih se
pomaže ISIL-u i omogućuje njegovo terorističko djelovanje širom Europe i
Amerike. Zašto Amerikanci podržavaju nekoga tko podržava njihove neprijatelje?
Ovo se pitanje zbog nečega ne postavlja.
Znači li to da su
onda Amerikanci na strani zla, a Rusi su na strani dobra? Ne daj Bože, to
nikako ne. Onda su Rusi na strani zla, a Amerikanci su na strani dobra? Samo
budala će povjerovati da je i to istina. Ili će biti, kao što svi finkelkrauti
i parsonsi ovoga svijeta tvrde, da su muslimani svi isti, da su nenaviknuti na
demokraciju i demokratske procedure, da su zbog unutrašnje devijacije islama
nesposobni da žive u miru s drugima i među drugima, i da nije problem u
političkom islamizmu, nego je problem u samom islamu? E, bogme nije ni to.
Muslimanski svijet kao jedinstvena cjelina postoji samo u bolesnim fantazijama
nemuslimanskih rasista i šovinista, koji bi jako rado svoj problem s islamom
rješavali na način na koji se tridesetih godina prošlog stoljeća diljem Europe
rješavao europski problem sa Židovima. Dakle, progonom, segregacijom,
podizanjem zidova na granicama.
Istina nije
cijela, sveobuhvatna i globalna. Istina ovoga rata, što ga je Claudio Magris
nazvao četvrtim svjetskim ratom (treći je bio Hladni rat), sačinjena je od niza
lokalnih, partikularnih, usitnjenih, ali silno važnih istina. Naš pogled na
stvari uvjetovan je legendom o Drugome svjetskom ratu, i to, u velikoj mjeri,
naknadnom legendom, a ne onim što su ljudi mislili, osjećali i doživljavali kao
istinu u vrijeme dok je taj rat trajao. U toj legendi postoji fašizam kao
ultimativno zlo i antifašizam kao koalicija ideologija, mišljenja i životnih
imperativa, što su se borili protiv fašizma. Danas ne postoje dvije tako
raspoređene strane, niti postoji mogućnost da se dobro i zlo diferenciraju
drukčije nego od slučaja do slučaja. Pa je onda moguće čak i to da se razbojnik
kakav je Ramzan Kadirov pojavi kao organizator skupa ispravnih ljudi, koji
donose ispravne zaključke, a koje će Vladimir Putin upotrijebiti za nešto što
već neće biti ispravno…
Je li ono Hannah
Arendt negdje napisala da je u dobu fašizma najveće zlo bilo zlo nemišljenja.
Građani su postali suodgovorni za nezamislive zločine zato što im se nije dalo
da misle svojim glavama. Na kraju to i jest fašizam: kad se ljudi prepuste
ugodi nemišljenja. Lijepo je, moralno komforno, kad netko misli umjesto tebe.
U današnje je
vrijeme sve isto. Isto je i zlo nemišljenja. Svaki događaj valjalo bi zasebno
promisliti. I imati na umu da u ovome ratu nijedna strana nije naša. Osim one
strane koja gine.
(TBT,
Jutarnji.hr)