Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Uoči Jeumi ‘arefe, dok se hadžije pripremaju za odlazak na Arefat, a ostali muslimani u čitavom svijetu vrše posljednje pripreme za Kurban-bajram, i jedni i drugi puni ushićenja i najplemenitijih vjerskih osjećaja, Bosanske Muslimane potresla su dva strašna događaja, dva teška napada na njihovo biološko i duhovno biće. Prvi takav događaj je četnički napad na dječaka Osmana Mehanovića iz Bratunca, a drugi je tekst Tarika Haverića objavljen na portalu Depo.ba pod naslovom PROTIV RAZVRATA, NEGO ŠTA.
Zašto je ovaj drugi događaj po svojoj opasnosti ravan četničkom napadu na nedužni muslimanski život?
Zato što autor toga teksta, profesor na Sarajevskom univerzitetu, šerijatske (čitaj: kur'ansko-sunnetske) koncepte društva označava – razvratom, da bi, u zaključcima toga svoga uratka, zapjenjeno zatražio od Islamske zajednice, odn. od Bosanskih Muslimana, da naprave „inventuru“ pa da odbace „kvalifikacije stare 14 stoljeća“, tj. da u svojim životima ukinu „razvratne“ propise Kur'ana i Sunneta, u konačnici: da suspendiraju oba ova „14 stoljeća stara“ izvora pa da žive u skladu sa uzusima savremenog liberalnog zapadnoevropskog društva. (Jedan od takvih uzusa upravo je, dan-dva ranije, manifestiran u Sarajevu kroz „Povorku ponosa“, povodom koje Haverić i piše svoj tekst, izgubljen od sreće što je Sarajevo urbi et orbi pokazalo svoj demokratski duh.) Pri tome se autor, poznat u sarajevskoj intelektualnoj baruštini po svome boljševičkom delirium tremensu, obrušava na kur'anski propis o višeženstvu (te'addudu'z-zevdžat), ženidbu poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa hazreti Aišom, radijellahu ‘anha, te hidžab. Po njegovome mišljenju, ovaj prvi propis je „razvrat“, poslanik Muhammed, s.a.v.s., (koga on ne spominje imenom, ali je sasvim jasno da misli na njega i na njegov brak sa hazreti Aišom) je – da Allah sačuva – pedofil, razvratnik, a nošenje hidžaba je samo jedno od „nametanja“ šerijatskih propisa „koje su razradili muškarci“ lišavajući ženska bića njihove slobode. A sve tri propisa su, kaže Haverić u istom tekstu, dio „sistema kojim se promoviraju barbarsko nasilje i diskriminacija.“
Užasnut Haverićevim stupidarijama i zlim namjerama, pod pritiskom vlastite vjerničke savjesti, dužan sam skrenuti pažnju svakom bratu muslimanu i sestri muslimanki, svakom vjerniku i dobronamjernom građaninu ove zemlje, da Šerijat nije djelo nikakvih „muškaraca“ već Objava Stvoritelja i Boga ljudi – Allaha, dž.š., te da on, u svim svojim propisima, koji obuhvataju cjelokupan život pojedinca i društva i harmonično zadovoljava potrebe ovog i Onog svijeta, ukida ili prevenira svaki vid razvrata, sramote, nemorala…(usp. Kur'an, 6, 151: I ne približavajte se razvratu, ni javnom ni tajnom ). Tako je i sa propisom te'addudu'z- zevdžat ili višeženstvom (usp. 4,3: Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni bitui, onda samo sa jednom…). Kako se i iz ovog ajeta vidi, taj propis nije farz-i ‘ajn (stroga pojedinačna obaveza), i on se oživljava isključivo pod određenim uvjetima (šurut) te u posebnim pojedinačnim, a naročito društvenim prilikama (usljed ratova, kada, po prirodi stvari, u društvu bude enormno više žena nego muškaraca, i sl.). U svojim ciljevima (meqasid) , koji jesu nepromjenljivi, (i) ovim propisom se ljudi odvraćaju od razvrata, štite se ženina i muževljeva ličnost, prava i sloboda, štite se sirotani (v. druge ajete o tome) itd., a na tzv. mudžtehidima (ekspertima u islamskim naukama) stoji obaveza da razrade promjenljive potrebu, načine, vrijeme, opseg itd. tog – kao i svakog drugog- propisa. Ukratko, islam odbacuje promiskuitet, onaj (evropski) monogamni brak sa više prilježnica, ljubavnica, metresa… u kome se često ne zna ko je otac djeteta, ili u kome nikako nema djece i sl. Naravano, naučna diskusija o ovom pitanju je jako široka, bilo bi iluzorno da je ovdje čak i započnemo; ovdje bih je samo zaključio tezom za širu društvenu raspravu: ukoliko Bošnjaci, kao tradicionalno muslimanski narod, odbace šerijatske koncepte u svome životu, pa poslušaju Haverića i njemu slične Mefistofele, agresivne ateiste i sekulariste, u skoro budućnosti završit će u homoseksualizmu i lezbijstvu – kao i svaki drugi narod na Planeti koji okrene glavu od Božijih koncepata i propisa!
Što se tiče „pedofilije“ poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koju ovdje imputira Haverić, a koja se uporno kao optužba plasira u savremenim medijima, dužan sam skrenuti pažnju na sljedeće činjenice: Muhammed, a.s., se oženio sa h. Aišom nakon smrti njegove prve žene, h. Hatidže, kada je imao 50 godina; Aiša, kćerka h. Ebu Bekra i Ummi Rumane, već je bila isprošena od strane nekog mušrika, čekao se samo h. Ebu Bekrov pristanak; prema svim istraživačima, ona je mogla imati između 18 i 19 godina kada je stupila u brak sa Resulullahom, s.a.v.s. (pošto se ne može precizno utvrditi godina h. Aišina rođenja, objektivni historičari su, komparativnom metodom, uspoređujući godine rođenja i smrti ostalih ashaba i ashabijki, došli do ovog vrlo uvjerljivog podatka); postoji, istina, jedan izvještaj o njezinih devet godina kada joj je ponuđen brak, ali to je predaja baš samo jednog čovjeka, i jedina predaja toga čovjeka sumnjivog integriteta; nadalje, da je Resulullah, s.a.v.s., počinio ovaj skandal, zar ga tadašnji, i kasniji, mušrici, politeisti, licemjeri, neprijatelji… ne bi razglasili već u Resulullahovo vrijeme – kao što su učinili sličan moralni atentat na obje ove ličnosti, tzv. ‘ifk, o kome izvještava Objava; gotovo punih 14 stoljeća, u nizu napada na Muhammeda, a.s., sa Zapada, nikada nije bilo riječi o njegovoj „pedofiliji“ – sve do kraja XX. st. i, evo, dolaska na društvenu scenu veleumnog evropskog mislioca Tarika Haverića. Otkud sada? O tome ćemo nekom drugom prilikom.
Što se tiče hidžaba, i koncepta /propisa o odijevanju, to – da još jednom istaknemo – nije nikakva samovolja muškaraca, Arabljana, ili srednjeg vijeka, već Allahov, dž.š., koncept koji se odnosi i na muškrace (koncept tzv. avreta ) i koji je tematiziran već u kazivanju o Ademu, a.s., i h. Havi te njihovom izgonu iz Dženneta. Čuvanje stidnih mjesta je ljudsko prirodno odbijanje šejtana i sramote (tzv. libasu ‘t- taqva, odjeća čednosti, svijesti o Bogu), a ne nasilje nad ženom. Uostalom, koja bi to vlast mogla natjerati tolike milione muslimanki da pokriju svoje tijelo, da „spuste velove niza svoja prsa“, ako one ne bi imale spomenuti taqva?
Haverić, u istom frameworku, tretira Islamsku Republiku Iran u kojoj žene zaista nose hidžab, a i muškarci čuvaju svoj avret. Iako nemam namjeru da branim bilo koju i bilo čiju vlast, kao ljudsku tvorevinu, moram – kao doktor komunizma i njegovih bestijalnosti – javno upitati Haverića: zašto se nikad nije borio za slobodu muslimanki koje su željele da nose hidžab u titoističkoj Jugoslaviji, u kemalističkoj Turskoj, u Pahlevijevom Iranu…,dok su ih ovi režimi surovo kažnjavali samo zbog toga? Drugo, kad već u svome tekstu brani „Mudžahedin-e halk“ i bori se za njihovu slobodu, zašto ne kaže da je ta marksistička organizacija teroristička, da je čak i mnoge evropske zemlje tako zvanično tretiraju…, a o njihovim zločinima nad nedužnim iranskim muslimanima – o tome ćemo tek pisati i govoriti, inšallah.
(TBT)
