Muslimani na hadž gledjau kao na priliku za nove početke i može biti najviše transformativno – pa čak i transcendentno – iskustvo u njihovim životima.
Verzija rituala hodočašća bila je prisutba u Arabiji i prije nego što je Poslanik Muhamed počeo propovijedati svoju poruku, a islamski obred datira iz 628. godine.
To je bila godina kada je Poslaniku i njegovim sljedbenicima bilo dozvoljeno da obave hodočašće nakon što je sporazum s mekanskim klanovima zaustavio višegodišnji sukob.
Sljedeće godine 629. godine, muslimanska vojska osvojila je Meku i uklonnjeni su svi idoli iz Kabe i područja oko nje, što se matra događajem koji je označio kraj politeističkih praksi u Meki i početak isključivo monoteizma.
Najraniji opisi hadža su uglavnom izvještaji u trećem licu zabilježeni u hadisu, ili predaje koje se pripisuju Poslaniku Muhammedu.
Jedan od najznačajnijih ranih zapisa ranog hadža je “oproštajni hadž”, tokom kojeg je Poslanik najavio završetak svoje poslaničke misije i održao svoju završnu propovijed prije svoje smrti 632. godine.
U svom govoru, Poslanik Muhamed je iznio poznatu afirmaciju rasnog egalitarizma islama, koji je ilustriran tokom hodočašća.
“Cijelo čovječanstvo je od Adema i Have”, rekao je, prije nego što je nastavio: “Arap nema superiornost nad nearapom niti nearap ima bilo kakvu superiornost nad Arapom; također bijeli nema superiornost nad crncem niti crni imaju bilo kakvu superiornost nad bijelim, osim po pobožnosti i dobrom djelu.”
To je osjećaj koji bi odjeknuo kod muslimana stotinama godina kasnije i pružio kontekst za prosvećenje Malcolma X-a o bratstvu svih ljudi tokom njegovog hodočašća 1964. godine.
Ovdje prestavljamo šest zapisa a o hadžu kroz historiju.
Ibn Džubejr 1184
Jedan od najranijih sačuvanih izvještaja o hadžu u prvom licu je španjolski arapski geograf Ibn Jubayr i datira iz kasnih 1100-ih, perioda obilježenog previranjima na Bliskom istoku usred kolapsa Fatimidskog carstva i uspostavljanj novgo carstva pod ratnikom Saladinom.
Legenda kaže da je Ibn Džubejra natjerao njegov zaštitnik da pije vino, pa je, kako bi iskupio svoje grijehe, 1183. godine krenuo na hodočašće u muslimanske svete gradove Meku i Medinu, usput se zaustavivši u Egiptu.
Ibn Jubayr daje detaljan i nepristrasan izvještaj o hadždžskom hodočašću u aprilu 1184. godine, što je odgovaralo islamskoj 579. godini po Hidžri. Savremeni čitalac ipak može izvući neke zanimljive uvide u to kakav je hadž bio u tom periodu. Neki aspekti mogu izgledati bizarno, dok će drugi izgledati poznato.
Prikaz iračkog karavana iz 13. stoljeća na putu za Meku na hadž (Nacionalna biblioteka Francuske)
Na primjer, Španac upozorava na prijetnju koju predstavljaju razbojnici iz plemena Banu Shu'bah, koji uprkos svetosti događaja “vrše napade na hodočasnike na putu za Arafat”.
On opisuje i “luksuz na hadžu” u kojem bogati srednjovjekovni muslimani plaćaju velike iznose kako bi iskusili udobno putovanje.
Tako Ibn Džubejr piše: “Tabor ovog iračkog emira iamo je prelijep na pogled. Vrhunski opremljen, sa velikim zgodnim šatorima i montažama, i divnim paviljonima i tendama, i izgledao je tako da mi se činilo da nikad nisam vidio nešto ljepše.”
Jedna dramatična epizoda tokom njegovog hodočašća bila je izbijanje nasilja između crnih domorodaca iz Meke i turskih hodočasnika iz Iraka u posjetu, u kojem su neki ljudi povrijeđeni.
“Mačevi su izvučeni, zarezi za strijele su stavljeni na tetivu luka, a koplja su bačena, dok je neka roba trgovaca opljačkana”, piše Ibn Jubayr o haosu.
Ibn Battuta 1325
Još jedan hodočasnik na hadž, koji je putovao dva stoljeća kasnije, bio je Ibn Battuta, marokanski pravnik i jedan od najpoznatijih putnika u srednjovjekovnom svijetu. Rođen 1304. Godine. Ovaj pisac Amazigha putovao je od svog rodnog Maroka širomAfrike, Bliskog istoka, južne Azije i Kine.
U dobi od 21 godine, Ibn Battuta je napustio svoju domovinu radi hodočašća na hadž i krenuo u odiseju iz koje će se vratiti kući tek četvrt stoljeća kasnije.
U svom remek djelu Ar-Rihla (“Putovanje”), Marokanac opisuje različite rituale hadža, poput Ibn Jubayra prije njega, uključujući kamenovanje đavola i žrtvovanje životinje na kraju hodočašća.
Kao i njegov andaluzijski prethodnik Ibn Jubayr, Ibn Battuta rijetko ulazi u svoja osjećanja i iskustva, osim povremenih molitava uključenih u njegove spise.
Ipak, njegovo uzbuđenje što vidi Kabu po prvi put dolazi do izražaja u jednom opisu, gdje on opisuje platneni pokrivač građevine kao: „Nevjesta koja je postvaljena na svadbenom tronu veličanstva i korača ponosnim koracima pod mantijama ljepote.”
Evlija Čelebija 1672
U 17. stoljeću turski plemić Evlija Čelebi pripisuje snu svoju odluku da proputuje Anadoliju, istočnu Evropu, Kavkaz i veći dio Bliskog istoka.
U viziji, mladi Celebi susreće Poslanika Muhameda u džamiji i umjesto da traži njegovo zauzimanje na Sudnjem danu, traži da mu se dozvoli putovanje.
Poslanik je dao svoj pristanak i ono što je uslijedilo bilo je višedecenijsko putovanje kroz Osmansko carstvo i susjedne regije.
Čelebijeva putovanja su zabilježena u Seyahetname (“Knjiga putovanja”) i mješavina su stvarnih događaja i nekih koje prelaze granice vjerodostojnosti.
Za svoje hodočašće, Celebi putuje niz anadolsku obalu do Jerusalema prije nego što se pridruži karavani hadžija u Siriji.
Kao turski aristokrata, Čelebi je imao pristup visokim osmanskim zvaničnicima, kao i lokalnim plemenskim vođama, uključujući šerifa iz Meke.
Njegovo putovanje u Meku bilo je dio teško naoružanog osmanskog karavana, koji je bio potreban da bi se odvratili razbojnici koji su napadali hodočasnike koji su putovali kroz pustinje.
Kad je konačno stigao u Meku, osmanski putnik pruža bogate opise običaja i ljudi u gradu.
“Ljudi Meke su tamnoputi, neki od njih crvenkasti ili smeđkasti, sa očima poput gazela, slatkim govorom, zaobljenim licima, drže se svog savjeta, gospoda čiste hašemitske loze”, piše on o stanovnicima svetog grada, za koje kaže da su uglavnom radili kao trgovci.
Još jedan značajan aspekt Čelebijevog izvještaja o hadžu je njegov opis komercijalnog elementa hodočašća.
Iako nije sklon preuveličavanju, njegov račun uključuje kupovinu do 50.000 deva za hodočašće od strane hodočasnika iz arapskih plemena od Damaska, koji također kupuju robu od hodočasnika.
“I arapski plemići se bogate i dolaze ovamo jednom godišnje sa svojim ženama i djecom da kupe dragocjene stvari”, napominje Čelebi.
Richard Burton 1853
Ne pravi hodočasnik i ne musliman, britanski avanturista Richard Burton predstavljao je trend u Evropi koji je bio fasciniran islamskim svijetom i njegovim ritualima.
Kao britanski vojnik u Indiji, Burton je tečno govorio desetine jezika, uključujući arapski, perzijski i paštu, a bio je i poznati prevodilac djela, kao što su Arapske noći i Kama Sutra.
Da bi svjedočio hadžu, Burton se pretvarao da je pripadnik plemena Paštuna i ušao je u muslimanski sveti grad Meku s karavanom koji je krenuo iz Medine.
Taj podvig nije bio neobičan za evropske avanturiste u to vrijeme, ali ono što je Burtonovu avanturu učinilo značajnom bili su detaljni opisi hadža koji je kasnije napravio. Oni otkrivaju isto toliko o načinu na koji su Evropljani gledali na muslimanski svijet kao io događajima koji se opisuju.
Opisujući svoj strah da će biti uhvaćen tokom posjete Kaabi, on kaže: „Greška, ishitrena akcija, pogrešno procijenjena riječ, molitva ili naklon, a ne striktno pravi šibol, i moje kosti bi izbijelile pustinjski pijesak. “
On je također jedan od rijetkih nemuslimana koji je iz prve ruke opisao ritual povezan s hadžom: “Prvo sam obavio obilazak harema. Rano sljedećeg jutra primljen sam u kuću našeg Gospodara; i otišli smo u sveti bunar Zemzem, sveta voda Meke, a zatim Kaaba, u koju je umetnut čuveni crni kamen, gdje se izgovara dova za Allahovo jedinstvo.”
Muhammad Asad 1920-ih i 1930-ih godina
Nisu svi Evropljani koji su htjeli da učestvuju u hadžu bili radoznali orijentalisti. Jedan primjer istinskog vjernika islama bio je pisac i novinar Muhammad Asad, koji je pisao o duhovnoj simbolici hadža u svojoj autobiografiji Put u Meku.
Rođen 1900. godine u ukrajinskom gradu Lavovu u porodici austro-ugarskih rabina kao Leopold Weiss, Asad se preselio u britanski mandat Palestine početkom 1920-ih i brzo je razvio interesovanje za arapski jezik i islamsku kulturu.
Sa 26 godina prešao je na islam i emigrirao u novonastalu državu Saudijsku Arabiju, koja je osvojila svete gradove Meku i Medinu 1924.
Tamo je postao blizak pouzdanik osnivača Saudijske Arabije, kralja Abdulaziza, koji ga je zadržao kao političkog savjetnika.
Dok je živio na selu, Asad je pet puta obavio hadž – iskustva koja su duboko uticala na mladog Austrijanca.
Opisujući obred tavafa, u kojem muslimani obilaze Kabu sedam puta, napisao je: „Kaba je simbol Božje Jedinstva; a hodočasnikovo tjelesno kretanje oko nje simbolički je izraz ljudske aktivnosti, što implicira da ne samo naše misli i osjećaji sve što je sadržano u pojmu ‘unutarnji život’, ali i naš vanjski, aktivan život, naša djela i praktična nastojanja moraju imati Boga kao centar.”
Našavši se usred raznolike gomile muslimana, porijeklom iz Afrike, jugoistočne Azije i Indije, Asad dalje opisuje stanje transcendencije koje je osjećao izvodeći ritual.
„Hodao sam dalje i dalje, minute su prolazile, sve što je bilo malo i gorko u mom srcu počelo je da napušta moje srce, postao sam dio kružnog toka – oh, zar je to smisao onoga što smo radili: osjetiti da je jedan dio kretanja u orbiti? Da li je ovo, možda, bio kraj sve konfuzije?” On piše.
Asad je postao diplomata novostvorene države Pakistan i umro je u španskoj regiji Granada 1992.
Malcolm X 1964
Jedan od najpoznatijih izvještaja o hadžu i onaj koji pokazuje sposobnost rituala da transformira osobu bilo je hodočašće Malcolma X-a 1964. godine.
Crni nacionalista je pretrpio izolaciju i prijetnje po svoju sigurnost nakon odvajanja od Nacije Islama (NOI) tokom prethodnih godina.
Do putovanja u Meku, bivši glasnogovornik NOI-a je zagovarao tvrdolinijsko separatističko rješenje za progon Afroamerikanaca.
Međutim, tokom hadža prvi put je bio suočen sa pristupom islama prema rasnim odnosima.
U nošenju Ihrama – bijele tkanine koju su nosili hodočasnici – vidio je topljenje razlika u boji, klasi i porijeklu. Opažanje koje je izazvalo duboku promjenu u njegovim pogledima.
U pismu prijatelju nakon tog iskustva, napisao je o svojim bijelim istovjernicima: „Njihovo vjerovanje u Jedinstvo Boga zapravo je uklonilo ‘bijelo’ iz njihovih umova, što je automatski (promijenilo) njihov stav i ponašanje prema ljudima druge boje.
“Njihovo vjerovanje u Jedinstvo Boga zapravo ih je učinilo toliko različitim od američkih bijelaca, njihove vanjske fizičke karakteristike nisu igrale nikakvu ulogu u mom umu tokom svih mojih bliskih druženja s njima.”
Malcolm X je ostao uporni kritičar nadmoći bijele rase sve do svoje smrti u februaru 1965., nešto manje od godinu dana nakon svog hodočašća. Ali u hadžu je vidio način na koji se mogu prevazići rasne razlike.
(TBT, MEE)