Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Valjda ljudi u svakom poslu dođu u situaciju zbog koje počinju mrziti to što rade, a moraju. To mi se evo dešava nakon intervjua Munira Alibabića Munje, bivšeg služebnika komunističke tajne policije Udbe,a potom i šefa be-ha obavještajnih službi, u “Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem”.
Već stasaju generacije koje ne znaju da je Alibabić bio isljednik muslimanskim intelektualcima u montiranom sudskom procesu 1983. godine. Čak je isljeđivao i Aliju Izetbegovića. Nakon pobjede SDA na prvim stranačkim izborima Izetbegović je rekao kako nema revanšizma prema komunistima i kao dokaz tome ostavio je Alibabića na visokom položaju šefa Centra službi bezbjednosti (CSB).
ALIJA U HAAGU
Pošto se radi o umobolnom intigrantu, spletkarošu, samohvalisavcu i lažovu, koji je usljed „profesionalnih defomracija“ obolio od paranoje i manije gonjenja, za njega se vežu mnoge političke afere koje je on lansirao preko novina „Slobodna Bosna“ koje je uređivao njegov doušnik iz udbaških vremena Senad Avdić. Naime, Avdića je Alibabić vrbovao još kao studneta kao saradnika Udbe u sarajevskom hotelu „Beograd“. Alibabić je bio kreator progona Bošnjaka 2003. godine ispred tzv. „Alijanse za potjere“, a nakon što ga je Zlatko Lagumdžija postavio za šefa Federalne obavještajne agencije (AID, FOSS).
O kakvom se perverznom obavještajcu i uhodi radilo shvatio je tadašnji visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown, koji ga je smjenio na osnovu „dijagnoze“ obavještajaca MI6, po kojoj se vidi da se radi o priličnohalucinativnoj osobi sa toksičnim primjesama paranoje.
Nakon toga Alilabić osnovao privatnu detektivsku agenciju „007“ u kojoj je pružao usluge i informacije o nestalim osobama. To mu je naravno bio samo paravan za obavještajni rad i uhođenje bošnjačkevjerske i političke elite. Tad ga vrbuju agenti Haaškog tribunala da radi za tužteljicu Carlu Del Ponte. Zaista je stvorio prisan odnos sa tužiteljicom Del Ponte, tako da ju je posjećivao u Argentini gdje je bila ambasadorica, a nakon što je odstranjena iz Haškog tribunala sa poslova istrage ratnih zločina u Jugoslovenskim ratovima.
U samohvalisavom intervju kod Hadžifejzovića Alibabić to i spominje, sa poentom da mu je Del Ponteova dala materijal o finansijkom kriminalu grupe bliske Aliji Izetbegoviću, finasiranju Al Qaidei tri ubistva.
Ne želim pridikovati Hadžifejzoviću, ali ovaj intevrju mu je bio na ivici (vele)izdaje principa novinarskog kodeksa, jer nije postavljao pitanja adekvatna Alibabićevim bombastičnim tvrdnjama. Zar nije trebao postaviti pitanje otkud Del Ponteovoj, koja se nominalno bavila ratnim zločinima, dosijei o kriminalu tadašnjeg bošnjačkog političkog vrha?! Očito se radi o razmjeni infromacija koje je Del Ponteova dobivala od srpskih obavještajnih službi dok je prikupljala dokaze za tužbu protiv Alije Izetbegovića koju je imala namjeru aktivirati. Radi se o tužbi koju su vlasti u Banjoj Luci imale namjeru predati Haškom tribunalu sa dokazima od „60 kilograma“. U tome je Alibabić imao ključnu ulogu.
KO SA ŠEJTANOM TIKVE SADI…
Imao sam priliku razgovarati sa jednim od ključnih ljudi Državne bezbjednosti (DB) i to baš u vrijeme pripreme i prikupljanja dokaza za podnošenje revizije na Tužbu BiH protiv Srbije. Radi se o Srbinu koji je slovio kao „desna ruka“ Duška Zgonjanina. On je bio zaštićeni svjedok tužilaštva u procesu protiv Slobodana Miloševića, a potom i u procesu Jovice Stanišića. Rekao mi je da je Munja bio „živa šprdačina“ mađu udbašima, ali da su ga koristili kao komunsitičkog dogmatu u slučajevima muslimanskog klero-nacionalizma. Tako je isljeđivao i Nijaza Durakovića i Rusmira Mahmutćehajića koji su kao mladi muslimanskih nacionalisti i fanatici boravili u Palestini sa namjerom da se bore na strani PLO-a. Pošto im je Alibabić pomogao da ne budu osuđeni i njihovo putovanje u Palestinu bude zataškano, imao ih je ucjenjene za čitav život. Zato se Mahmtućehajić, najljući ideološki oponent i politički rival Alije Izetbegovića, nikad nije odvajao o Alibabića, tako da čak i danas skupa žive u istoj zgradi i na istom spratu.
Očito je da Alibabić ima ucjenjena Bakira Izetbegovića iz vremena kad je pokušavao spasiti oca iz zatvora. Tako nešto je Alibabić natuknuo u svojoj knjizi „Bosna u raljama KOS-a“, ne otkrivajući da li je Bakir Izetbegović bio pristao biti saradnik Udbe. Iste takve aluzije i sumnje je iskazao Alibabić tokom spomenutog intervjua kad je u pitanju saradnja Alije Izetbegovića sa KOS-om. To je Alibabićev stil da mistificira činjenice kako bi ostavio dojam da posjeduje Bog zna kakve kompromitirajuće infromacije, ili čak dosijee o datoj osobi. Jeftin udbaški blef sa kojim je Bošnjake filovao tokom cijelog poratnog perioda preko tekstova u „Slobodnoj Bosni“ ispoljio je i u spomenutom intervjuu.
Što se tiče Alibabića njega je proklelo na stotine vjerničkih muslimanskih duša. Neke od kletvi su ga očito stigle. Najmaštovitija je ona da mu se kčerka se udala za notornog vehabiju; živi sa mužem u Konjicu, nosi crnu peću i nema nikakav kontakt sa ocem.
Sve što je Alibabić rekao o Bakiru Izetbegoviću, bila istina ili laž, mahal mu je. Jer ko sa šejtanom tikve sadi završi na đubreluku.
Koliko je Alibabić islamomrzac najbolje govori činjenica s koliko animoziteta on izgovara arapsku riječ „šura“. Tako on tvrdi da se nas nekolicina iz „muslimanskih familija“ sastajala na sijelima sa Alijom Izetbegovićem gdje smo donosili političke odluke, posebno one iz domena kadrovske politike. Tačno je da smo se sastajali i prijateljski razgovarali, a nekad i vrlo žučno diskutirali o najzamršenijim političkim pitanjima. Ali nismo mi na tim sijelima donosili odluke, već Alija! Nismo se zvali „šura“, kako to pežorativno i islamofobično spinuje Alibabić, ali jesmo obavljali posao savjetodavnog tijela na način kako je to u islamu konciparano institucijom „šure“. Daj Bože da je ijedan političar poslije rahmetli Alije, pa i njegov sin, imao svoju „šuru“, sigurno ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Zapravo, sigurno bismo imali zakon o lustraciji po kojem Alibabić i ini udbaši i kosovci ne bi mogli raditi to što radi; spletkariti, mešetariti ,lagati, insuinirati itd. Na taj čin ni “šura“ nije uspjela nagovoriti Aliju Izetbegovića, a kamo li njegovog sina. Zato im se to danas obija o glavu!
(TBT)
