Niti su Denis Bećirović, ni Nermin Nikšić, kao ni Elmedin Konaković, odigrali presudnu ulogu u slamanju bošnjačkog režima i poraza Bakira Izetbegovića na proteklim izborima! Ponajmanje zaluge je imao Edin Forto. Već je to zaluga, prije svega dugodišnjeg djelovanja nekolicine hrabrih novinara i inteletualaca u Sarajevu. Oni su i prije nego je Konakvić „došao tobe“ i napustio SDA, u vrijeme dok se Bećirović još dvoumio da li da pređe u SDA, a Fortina slika još nije bila ni osvanula ni na jednom sarajevskom portalu, ustali protiv „baršunaste diktature“ koju je Izetbegović bio pokušao nametnuti Bošnjacima, uz nesebičnu podršku turskog autokrate Recepa Tayipa Erdogana.
NE PAKUJTE BAKIRU!
Zahvaljujući njima sačuvan je politički pluralizam u Sarajevu i nije ga Izetbegović kao nacionalni vođa uspio ugušiti pod motom jedinstva Bošnjaka. To mu nije pošlo za rukpom ni uz svesrdnu podršku reisa Huseina Kavazovića.
To što Izetbegoviću nije pošlo za rukom, naravno, pošlo je Draganu Čoviću, koji je, kako je sam Božo Ljubić priznao, žrtvovao politički pluralizam zarad nacionalnog jedinstva Hrvata iskazanog u formi HNS-a.
Iako na sasvim drugačiji, mafijaško-đilkoški način, Milorad Dodik isto tako je uspio ubiti duh demokratskog pluralizma u Republici Srpskoj. Tako imamo dvojicu notornih autokrata koji neprikosnoveno vladaju nad dijelom bosanskog teritorija gdje je njihov nacion dominantan. Dodik i Čović uspjevaju opstati na vlasti jer kontroliraju medije. Pored toga okrušili su se kriminalnim mrežama tajkuna i kriminalnog podzemlja. Stoga je njihova opozicija pozerska i donkihotovski smješna s kojom lahko izlaze na kraj.
Mogu lideri Trojke misliti da su oni ti heroji, ali će se grdno prevariti. Neka sprovedu anketu među građanima sa pitanjem ko je najviše doprinio rušenju režima i koliko bi Bećirović, na primjer, dobio glasova da su sad izbori.
A sudeći prema neuvažavanju ljudi koji su se svojski borili protiv režima, te stajali iza opozicionih lidera i kada je trebalo i kad nije, stiče se dojam da se lideri Trojke ponašaju poput svojih nezahvalnih načelnika sarajevskih općina (Nermina Muzura, Hasana Tanovića i Srđana Mandića, pa i Benjamine Karić) koji primaju i nagrađuju i „Kurtu i Pantu“ samo ne one uposlenike javne riječi koji su se narod oslobodili straha da uopće smiju glasati za njih.
Za pretpostaviti je da niko od tih sarajevskih pobornika pluralizma nije ni očekivao od nove vlasti i lideraTrojke, zahvale i beneficije, (znamo mi nas, grebo ti nas!), ali nisu očekivali ni da će im njihova nesebična žrtva poslužiti da amnestiraju autokrate Dodika i Čovića svojim blagonaklonim, čak i servilnim odnosom prema njima. To što Dodik hvali lidereTrojke, dok pred njima kudi SDA, nije samo degutantno, već je to svojevrstan mozohizam da se poigrava s njima kao sa svojim opozicionim lakrdijašima iz Banje Luke. Ono što je najopasnije u ovakvoj politici jeste odsustvo vizija i ambicija lidera Trojke da jednog dana za njihovim stolom bude neka druga garintura političara nakon što sruše autokratske režime kao što su oni srušili svoj. Bez te volje i političkog cilja ovakvo ponašanje Nikšića i Konakovića, da prešutimo prisustvo političkih smlata kakav je Forto, zaista graniči sa izdajom. Ne radi se ovdje o izdjai države, što im imputira populistički opsjenar Željko Komšić, već o izdaji demokratije, odnosno demokratskog pluralizma bez koje nema budućnusti države Bosne i Hercegovine.
Tako se, na primjer, Bakiru Izetbegoviću imputira kao najveći politički grijeh to što za osam godina svog predsjedničkog mandata kao džravnik nije posjetio SAD, dok je nekoliko puta boravio u Turskoj, stoji kao ozbiljna primjedba. Ali, to nije manigna mahana u odnosu na posjete i sastanke Dodika i Čovića sa notornim autokratama od Vladimira Putina, do ViktoraOrbana i Benjamina Natenyhua. Oni su manigni akteri vanjske politike Bosne i Herecgovine. I to može metastazirati već naredne godine kada se Orbanova Mađarska sprema da presjedava Evropskom unijom. To ni mentori lidera Trojke, prije svega Micahel Muprhy, koji odobrava ovakvo snishodljivo ponašanje prema autokratama, neće biti od koristi.
Stoga je krajnje vrijeme da se ukaže na ovako poguban kurs kakakv su zauzeli lideri Trojka. Nikakvi pragmatični eventualni rezultati Nikšićeve vlade, neće moći nadoknaditi i izmiriti štetu takve politike. Cijenu te i takve politike platit će Bošnjaci, kao i do sada.
BOŠNJACI PLAĆAJU CIJENU BOSANSKE DEMOKRATIJE
Sjetite se „zvjedanih trenutaka“ Sulejmana Tihića kada se usudio izići pre „oltar srpstva“, što je simbolizirala Skuština RS-a u tom trenutku. Za to je dobio javno priznanje od tadašnjeg podpredsjednika, a sadašnjeg predsjednika SAD Joea Bidena koji ga je pohvalio kao političara za primjer. Da li je išta takav poltronski čin nacionalnog lidera Bošnjaka doprinio dijelogu i demokratiji u tom entitetu, i da li su njegovi sunarodnjaci imali ikakve fajde u ostvarivanju svojih građanskih prava u tom entitetu? Naravno da nisu.
Ako i pođemo od pretpostvake da je Haris Silajdžić zaista pogriješio kad je srušio tzv. Aprilski paket, raz to nije uradio na demokratski način kroz lobiranje zastupnika u državnom parlamentu. Ipak je to njegovo ponašanje sancionirano od strane moćnika iz međunarodne zajednice na način da se morao povući iz politike.
Nije potrebno ulaziti u dublju genezu postkomunističkog perioda i začetaka demokratskog pluralizma da bismo nedvojbeno ustanovili da je politika Alije Izetbegovića u biti bila demokratska i da je politički pluralizam u Sarajevu faktički njegova zaostavština. Ipak je bio na udaru međunarodnih moćnika koji su mu bili zaprijetili sankcioniranjem i gašenjem stranke, te uvjetovali njegovo odstupanje sa čela stranke. No, bez obzira na to SDA je preživjela kao demokratska stranka. Tako imamo situaciju da će njegov sin,bez obzira ne sve zloupotrebe mita o ocu, imati protivkandidata Šemsudina Mehmedovića na predstojećem kongresu SDA. Da li je Čović imao protivkandidata na nedavnoj konvencije HDZ-a, odnosno HNS-a? Ne! Izabran je kao jedini kandidat. Da li Dodik ima oponenta u vrhu SNSD-a i da li iko ima petlju i pomisliti da mu bude protivkandidat? Ovo su pitanja koja ne može s dnevnog reda skinuti nikakva realpolitika, sklanjanja teških tema pod sto, niti mogu opravdavati međunarodne krize prozrukovane napetim odnosima među velikim silama.
Mnogo griješe svi evropski lideri kad sokole tandem Konaković- Bećirović, da im „dotataju“ u naručje jer su „sekulaziraniji“ i „umjereniji“ muslimani od Bakira Izetbegovića. Oni su kao takvi „repa bez korijena“ i neće predstavljati ni nacionalnu, ni vjersku, pa čak ni demokratsku komponentu Bosanskih Muslimana u toj Evropskoj uniji! Mogu samo poslužiti kao slasan zalogaj za „doručak“ sve opakijim evropskim desničarima, kršćanskim fundamentalistima i autokrama poput Dodika i Čovića. O tome u nerednim analizama.
(TBT, Tim za analitiku)
