Nakon što je svoje planove za antidemokratsku reformu pravosuđa zamrznuo u aprilu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu želio bi da se pripremi za drugi pokušaj. Zakonski prijedlozi bi efektivno neutralizirali izraelski Vrhovni sud i spriječili ga da djeluje kao kontrola izvršne vlasti, ali uspjeh projekta nije zagarantiran. Masovni protesti protiv remonta nastavljeni su nesmetano, vršeći pritisak na vladu da dalje odugovlači ili čak napravi kompromis.
Međutim, što duže Netanyahu čeka, to se više suočava sa nezadovoljstvom u redovima svoje krajnje desničarske koalicione vlade. Netanyahu je već pokušao smiriti talase ogromnim državnim subvencijama za ultraortodoksno stanovništvo Izraela. Njegov sljedeći potez bit će da isplati radikalne religiozne cioniste i političare krajnje desnice u svom kabinetu aneksionističkim novčićem: ako ne može zauzdati Vrhovnom sudu, dugo prokletstvo izraelske krajnje desnice, umjesto toga može dati ekstremistima u svojoj koaliciji slobodne ruke u svojim naporima da Zapadnu obalu trajno potčine Izraelu, da pripoje teritoriju u svemu osim po imenu. U stvari, ovaj proces je već počeo.
Drugim riječima, bitka oko izraelske demokratije može dodatno zapaliti sukob s Palestincima. Ni palestinske vlasti, ni Hamas, ni palestinska javnost nisu zainteresirani za masovni ili kontinuirani ustanak protiv Izraela. Ali ekstremno desničarska izraelska vlada koja nastoji da efektivno zauzme Zapadnu obalu i uništi posljednje oslabljene nade u suverenu palestinsku državu gotovo sigurno će dovesti do eskalacije s Palestincima. Za Sjedinjene Države, ova nadolazeća konfrontacija nudi samo teške izbore. Bidenova administracija je već zaokupljena Evropom i Indo-Pacifikom. Ona vidi malu prednost u pokretanju velike diplomatske inicijative koja bi gotovo sigurno propala i uplela je u proizraelske glasove u Kongresu uoči izborne godine. Ali Sjedinjene Države još uvijek imaju udjela u izbjegavanju erupcije nasilja između Izraelaca i Palestinaca.
DOLIJEVANJE ULJA NA VATRU
Izraelska koaliciona vlada odražava đavolsku pogodbu između tri elementa, od kojih svaki ima svoje uske interese. Netanyahuu, koji očajnički želi izbjeći dalje krivično gonjenje po optužbama za korupciju, trebaju saveznici spremni da mu pomognu da zakonski otkloni svoje pravne probleme, što je jedan od ciljeva planirane pravne revizije. Ultraortodoksne stranke, koje predstavljaju haredime i općenito su u skladu s Netanyahuovom desničarskom politikom, uglavnom žele više vladinih sredstava za svoje vjerske institucije i još šire vjersko izuzeće od služenja vojnog roka za svoje birače. Konačno, tu su i ultranacionalisti, od kojih svi traže vječnu izraelsku kontrolu nad Zapadnom obalom i istočnim Jerusalemom, i mnogi od njih se nadaju da će im pokušaj vlade da oslabi Vrhovni sud omogućiti da svoju jevrejsku suprematističku ideologiju ugrade u izraelski zakon.
U svojim nastojanjima da se pobrine za ovu zvjerinjak političkih sekti, Netanyahu je svoj uobičajeni oprez bacio u vjetar. Zadovoljiti zahtjeve ultraortodoksnih nije se pokazalo teškim. Bezalel Smotrich, Netanyahuov krajnje desničarski ministar finansija, ostavio je blagajnu širom otvorenu za haredime, a Netanyahu je već pristao da obezbijedi dodatna sredstva.
Izazovniji su zahtjevi ultranacionalista. Mnogi u ovom taboru ostaju mrtvi nastrojeni na obuzdavanje moći pravosuđa i efektivno podređivanje hirovima vladajuće koalicije – čak i suočeni s masovnim protestima, koji nastavljaju okupljati stotine hiljada ljudi na ulicu svake sedmice.
Ako Netanyahu pristane na kompromis o reviziji pravosuđa, što je ishod koji je tražio izraelski predsjednik Isaac Herzog , riskirat će raspad svoje koalicije. Ipak, kako bi sačuvao mogućnost da se nekako imunizira od krivičnog gonjenja ili odgodi svoje tekuće suđenje za korupciju, Netanyahu mora ostati na vlasti. Dakle, on neće imati drugog izbora nego da udovolji davnoj želji ultranacionalista: da dodatno pojača izraelski pritisak na okupiranim teritorijama, funkcionalno pretvarajući okupaciju u trajnu aneksiju.
ZATIŠJE PRED OLUJU
Razmjere palestinskog povratka, ako Netanyahu odabere ovaj put, teško je sa sigurnošću predvidjeti. Erupcija nasilja na Zapadnoj obali slična prvoj ili drugoj intifadi je moguća, ali ne i neizbježna: tek u aprilu, Izraelci i Palestinci uspjeli su proći kroz spoj Ramazana, Pashe i Uskrsa, vrijeme kada su vjerska i nacionalistička osjetljivost izdignuta visoko, bez velikog krvoprolića kojeg su se neki bojali. Početkom maja došlo je do petodnevnih sukoba u Gazi između izraelske vojske i naoružane grupe poznate kao Palestinski islamski džihad, ali je veći i bolje naoružani Hamas ostao izvan borbe, a nasilje je okončano prije nego što se moglo proširiti na Zapadnu obalu. Nekoliko sedmica kasnije, čak je i Dan Jerusalema , koji obilježava ujedinjenje grada 1967. i koji prikazuje provokativni desničarski izraelski “Marš zastave” kroz njegovu muslimansku četvrt, došao i prošao uz relativno malo nasilja.
Ali ovo je u najboljem slučaju predah. Hamas želi skrenuti pažnju sa Gaze i njenih problema upravljanja i podgrijati druge frontove, posebno u Jerusalemu i Zapadnoj obali. Nezavisne, labavo organizirane palestinske oružane grupe, kao što je Lions’ Den na sjevernoj Zapadnoj obali, nastavit će s pokušajima izvođenja napada, što će potaknuti daljnje preventivne i uzvratne operacije Izraelskih odbrambenih snaga.
Ekstremni izraelski doseljenici, ohrabreni i branjeni od strane prijatelja u Netanyahuovoj vladi, nastavit će uznemiravati i zastrašivati Palestince i raditi s izraelskim zvaničnicima na stvaranju pripreme terena. Jedna od njihovih ključnih inicijativa je nastojanje da se legaliziraju takozvane ispostave, to jest, naselja divljih mačaka na Zapadnoj obali izgrađena bez dozvole izraelske vlade. Ove ispostave čine mali, ali brzo rastući dio područja C, otprilike 60 posto teritorije Zapadne obale koja je pod direktnom izraelskom kontrolom. Ex post facto “legalizacija” ovih ispostava nastavila bi širenje izraelskih naselja.
Možda je najviše otkrila ovosedmična odluka doseljenika, uz prešutno pristanak i IDF-a i vlade, da ponovo otvore ilegalnu ješivu Homesh samo nekoliko stotina metara od prvobitne lokacije. To je učinjeno iako je Homesh bilo jedno od četiri naselja na Zapadnoj obali koja je Izrael pristao evakuirati u vrijeme svog povlačenja iz Gaze 2005. godine—i uprkos protivljenju Sjedinjenih Država i evropskih zemalja. Budući da se čini da je Netanyahu otvoren za takvo bacanje plamena od strane doseljenika i ekstremista u njegovom kabinetu, pred nama je mnogo opasniji period.
ŠTA SE JOŠ SPASISTI MOŽE
Mogućnosti Sjedinjenih Država za rješavanje ove situacije su ograničene. Ovo očito nije vrijeme za ambiciozne mirovne planove ili pregovore o pitanjima konačnog statusa, koji bi gotovo sigurno propali. Ali Bidenova administracija još uvijek može pokušati smiriti tenzije i sačuvati mogućnosti za budući napredak.
U tu svrhu, Sjedinjene Države, zajedno s Egiptom i Jordanom, trebale bi pozvati Izraelce i Palestince na odgovornost za obaveze koje su dali jedni drugima na samitima u Aqabi i Sharm al-Sheikh-u početkom ove godine. Na ovim sastancima obje strane su se obavezale da će obuzdati nasilje, a Izrael je obećao moratorijum na određene jednostrane mjere, kao što je zaustavljanje autorizacije novih jedinica za naselja i ispostave na četiri, odnosno šest mjeseci. Što se tiče Haram al-Sharifa, poznatog Jevrejima kao Brdo hrama, obje strane su se obavezale da će održati status quo (tj. Jevreji i nemuslimani mogu posjećivati; a samo muslimani mogu moliti). Ove obaveze nisu dalekosežne, ali imaju prednost što su se s njima složile Izrael i Palestinske vlasti, te su korisna polazna tačka za ponovnu izgradnju povjerenja.
Ali uz američki, evropski i arapski poticaj, obje strane moraju učiniti više. Palestinske vlasti trebale bi obnoviti svoju posvećenost borbi protiv terorističkih grupa koje djeluju u područjima pod njenom kontrolom. Izrael bi se takođe trebao obavezati da će spriječiti nasilje i teror od strane doseljenika. Sjedinjene Države, uz Egipat, Jordan i Evropsku uniju, trebale bi uspostaviti komitet za praćenje provedbe ovih obaveza i trebale bi razviti niz odgovora u slučaju da bilo koja strana ne ispoštuje.
Washington i međunarodna zajednica također bi trebali učiniti više da poboljšaju živote Palestinaca i olakšaju teret okupacije. To znači nuđenje investicija i drugih poticaja za razvoj palestinske infrastrukture, uklanjanje barijera palestinskoj trgovini i trgovini i općenito podržavanje palestinskih poslova i ekonomske autonomije gdje god je to moguće. To također znači poboljšanje fiskalne situacije Palestinske uprave. Koliko god palestinske vlasti bile slabe i bez kredibiliteta, bez njih nema šanse ni za relativno mirnoću i stabilnost na Zapadnoj obali.
Na regionalnom diplomatskom planu, Sjedinjene Države su aktivno uključene u olakšavanje normalizacije odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Obje zemlje su navodno vršile pritisak na Washington da odigra značajnu ulogu u ovom procesu. Bidenova administracija treba jasno dati do znanja da će to učiniti samo ako Netanyahuova vlada pomogne u poticanju boljih odnosa između Izraelaca i Palestinaca. Saudijska Arabija može izraziti slične zahtjeve, ali Bidenova administracija ne bi trebala jednostavno prepustiti ovo pitanje Rijadu.
Dugoročno, i Izraelci i Palestinci će morati da biraju lidere posvećene miru i pomirenju. Nasilje i govor mržnje polarizirali su obje strane, gurajući ih ka sve radikalnijim pozicijama. Netanyahuova vlada, na primjer, neće učiniti malo da dovede do pozitivne promjene. Netanyahu bi pod određenim okolnostima mogao biti sklon da odbaci svoje radikalne ministre i posegne za centrističnijim izraelskim strankama. Ali to je malo vjerovatno.
Na palestinskoj strani postoji široko rasprostranjeno nezadovoljstvo i bijes prema Palestinskim vlastima i njihovim predsjednikom Mahmoudom Abbasom, a većina Palestinaca je željna novih izbora. Ipak, Abbas je otkazao prošlogodišnje parlamentarne izbore i čini se odlučan da izbjegne suočavanje s biračkim tijelom. Ipak, angažiranjem Palestinske uprave na širim pitanjima dobrog upravljanja, borbe protiv korupcije i transparentnosti, Sjedinjene Države i Evropljani bi na kraju mogli odrediti pod kojim uvjetima će Abas pristati na održavanje izbora. Rizik je, naravno, da bi s obzirom na njegovu nepopularnost i nedostatak kredibiliteta među palestinskom javnošću, Abas i njegova stranka Fatah mogli izgubiti od Hamasa, koji neće odustati od oružane borbe.
Što se tiče Gaze, nova runda sukoba može biti samo pitanje vremena. Važno je, međutim, napomenuti da Hamas nije bio uvučen u posljednju bitku u maju, što je izbjeglo daleko smrtonosniji ishod. A Hamas ima barem neki poticaj da održi smirenost jer će politički imati koristi ako može povećati uvoz, odgovoriti na humanitarne i infrastrukturne potrebe stanovnika Gaze i povećati broj Palestinaca koji mogu raditi u Izraelu.
Svakako, nijedan od ovih koraka neće postići napredak. U najboljem slučaju, mogli bi zaustaviti opasan drift koji je sada u toku. Ali neće mnogo više doći od američke administracije koja je zaokupljena drugim vanjskopolitičkim izazovima, osjetljiva na politiku guranja Izraelaca predaleko, i uvjerena da je rješenje izvan dosega čak i značajnih napora SAD-a.
Ako i kada je pravi trenutak za pregovore, Sjedinjene Države bi se trebale konsultirati s drugima kako bi razvile parametre i zadatke koji upućuju strane u pozitivnom smjeru i nadograđuju napredak postignut u prošlosti. Izraelci i Palestinci su u opasnoj slijepoj ulici. I radeći s drugima, Bidenova administracija bi sigurno mogla učiniti više da im pomogne da počnu pronaći izlaz.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
