Proteklih godinu dana veliki dio svjetske pažnje bio je usmjeren na rusku invaziju na Ukrajinu i rastuće tenzije između Sjedinjenih Država i Kine zbog Tajvana – žarišta koja bi mogla pokrenuti direktnu ili čak nuklearnu konfrontaciju između velikih sila. Ali izbijanje sukoba u Sudanu trebalo bi skrenuti pažnju svjetskim liderima: prijeti da bude posljednji u valu razornih ratova u Africi, na Bliskom istoku i u Južnoj Aziji koji su tokom protekle decenije započeli novu eru nestabilnosti i svađa. Uglavnom zbog sukoba, više ljudi je raseljeno (100 miliona) ili im je potrebna humanitarna pomoć (339 miliona) to je viša brijka od Drugog svetskog rata.
Otkako su u aprilu izbile borbe između sudanskih oružanih snaga i paravojne grupe ozloglašene po zločinima počinjenim prije dvije decenije u Darfuru, najmanje 700.000 ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, stotine ih je ubijeno, a na hiljade ih je ranjeno. Ulične bitke, eksplozije i zračna bombardiranja razaraju glavni grad Kartum, dok se dvije frakcije bore za kontrolu nad ovom sjeveroistočnom afričkom zemljom od 45 miliona stanovnika. U Darfuru su plemenske milicije ušle u borbu, izazivajući strah od šireg požara. Primirje je više puta prekidano.
Dinamika u sudanskoj krizi odražava dinamiku mnogih ratova u ovom nedavnom talasu. Korijeni ovih sukoba leže u borbi za svrgavanje diktatorske vladavine, nesrazmjerno pogađaju civile i skloni su stranom miješanju. Uključivanje sve većeg broja vanjskih aktera – ne samo velikih sila, već i takozvanih srednjih sila kao što su Iran, Turska i zaljevske monarhije – podstaklo je i produžilo ovaj najnoviji niz ratova, dok se regionalne sile nadmeću za utjecaj usred neizvesnosti oko budućnosti globalnog poretka.
U Sudanu je raznolika gomila stranih aktera umiješala u tranziciju zemlje ka demokratiji nakon svrgavanja dugogodišnjeg diktatora Omara al-Bashira 2019. godine. Nekoliko njih bi sada moglo biti uvučeno u borbe. Najnoviji konflikti su se vukli godinama bez rješenja, i Sudanske oružane snage (SAF), predvođene generalom Abdelom Fattahom al-Burhanom, i paravojne snage za brzu podršku (RSF), na čijem je čelu Mohamed Hamdan Dagalo, poznati kao Hemedti, izgleda da su sad pred dugim i krvavim zapletom koji bi mogao odjeknuti daleko izvan granica zemlje.
KONFLIKTI U USPONU
U godinama nakon završetka Hladnog rata, globalne prilike su izgledale manje sumorne. Prema Uppsali Conflict Data Programu, broj aktivnih ratova je opao tokom 1990-ih. Tako je i broj ljudi ubijenih u sukobima svake godine (sa izuzetkom 1994. godine, kada su se dogodili genocidi u BiH i Ruandi). Iako broj ubijenih u borbama ne govore sve, jer u sukobima često bude ubijeno više ljudi indirektno, izgladnjivanjem ili bolestima koje se mogu spriječiti, mirnija budućnost je mamila, dijelom podstaknuta povoljnom geopolitikom. Velike sile u Ujedinjenim nacijama uglavnom su se složile oko slanja mirovnih snaga i izaslanika da pomognu u rješavanju ratova na Balkanu, u zapadnoj Africi i drugdje. Decenija optimizma u pogledu liberalne demokratije i kapitalizma koja je uslijedila nakon raspada Sovjetskog Saveza također je bila dio aktivizma UN-a i rastuće industrije stvaranja mira, što je vjerovatno doprinijelo globalnom padu sukoba.
Zatim su uslijedili teroristički napadi 11. septembra i invazije Sjedinjenih Država na Afganistan i Irak. Ovi ratovi nisu, prema podacima Upsale, preokrenuli globalni pad u oružanim sukobima. Ali oni su postavili pozornicu za ono što je trebalo rezultirati narušavanjem međunarodnog kredibiliteta Washingtona. Rat u Iraku, osim toga, poremetio je regionalnu ravnotežu snaga između Irana i zaljevskih monarhija i utro put ponovnom oživljavanju islamističke militantnosti i, na kraju, usponu Islamske države, poznate i kao ISIL.
Otprilike od 2010. godine, broj sukoba i smrtnih slučajeva u borbama ponovo je rastao. Ratovi izazvani arapskim ustancima 2010–11. u Libiji, Siriji i Jemenu i novi sukobi u Africi, od kojih su neki oblikovani prelivanjem iz arapskih sukoba, u početku su potaknuli porast ubijenih. Ovi novi ratovi izvorno nisu bili dio borbe Sjedinjenih Država nakon 11. spetembra protiv Al Kaide, ali kako su islamistički militanti, uključujući ISIL, profitirali od haosa, zapadne protivterorističke operacije su prekrivale druge sukobe. Nedavno su izbile nove borbe između Jermenije i Azerbejdžana oko teritorije Nagorno-Karabaha, u sjevernom etiopskom regionu Tigraj i u Mjanmaru. Prema najnovijim podacima Upsala programa, savremeni sukobi danas širom svijeta ubijaju više od tri puta više ljudi godišnje nego ratovi prije dvije decenije.
PUT U HAOS
Ovi novi sukobi imaju nekoliko zajedničkih stvari. Prvi je da nekoliko proizilazi iz osujećenih nastojanja da se izbjegne autoritarna vladavina. U Libiji, Mjanmaru, Siriji, Jemenu i donekle Etiopiji, pokreti su započeli društvenim nemirima i buđenjem uličnih protesta – često izazvanih ekonomskim poteškoćama ili bijesom zbog autokratske i nesposobne vladavine – ali su završili haosom. U nekim slučajevima, režimi su uzvratili; u Siriji, na primjer, predsjednik Bashar al-Assad se držao vlasti. U drugima su pali diktatori, ali institucije koje su izdubili i društva koja su podijelili nisu mogla izdržati nadmetanje za vlast koje je uslijedilo. Ove borbe prate obrazac koji se ponavlja: ljudi očekuju promjenu; stara garda nastoji da sačuva svoju privilegiju; nove oružane frakcije žele udio. Otčepljene etničke, vjerske ili rasne tenzije podstiču podjele. Područja koja dijele moć i resurse na pravičan ili zadovoljavajući način pokazuju se nedostižnim.
Gledano u ovom svjetlu, priča iz Sudana je suviše poznata. Nakon što je inspirativni protestni pokret širom zemlje svrgnuo Bashira, Sudan je postao žrtva vlastitog nasljeđa autokrate. Hemedti je vojskovođa iz Darfura koji je pomagao Bashirov genocidni rat protiv pobunjenika u regiji počevši od 2003. Godine 2013. Bashir je ujedinio različite milicije Janjaweed pod Hemedtijem i preimenovao ih u Snage za brzu podršku, osnažujući paravojne jedinice kao zaštitu od vojske i koristeći ih više puta za suzbijanje ustanaka u zapadnom Sudanu. Druga zaraćena strana u sukobu u zemlji, Burhan, je vojni oficir koji je sa Hemedtijem učestvovao u kampanjama u Darfuru i čija je averzija prema civilnoj vlasti opstruirala demokratsku tranziciju Sudana. RSF i SAF su se nakratko ujedinili da zbace Bashira, a zatim izbacili civilne vođe sa kojima su se obavezali da će dijeliti vlast. Na kraju su se Hemedti i Burhan okrenuli jedan protiv drugog.
Iako je nasilje navodno izazvano Hemedtijevim odbijanjem da stavi svoje paravojne jedinice pod komandu SAF-a, borba za vlast je dublja od toga. Konačno, tranzicija Sudana se nasukala jer se ni Burhan i njegovi kolege generali, ni Hemedti i njegovi saveznici ne bi odrekli vlasti i riskirali da izgube kontrolu nad resursima zemlje ili se suoče s pravdom za ranija zlodjela.
Drugo obilježje nedavnih sukoba prisutnih u Sudanu je nesrazmjerna patnja civila. Ratoborne strane u protekloj deceniji su slabo poštovale međunarodno pravo. Iako su 1990-ih i rane 2000-te također vidjeli svoj dio užasa – zaista, ponašanje Sjedinjenih Država u vlastitim ratovima u Iraku i drugdje vjerovatno je doprinijelo osjećaju bezakonja koji trenutno vlada na mnogim ratištima – današnji sukobi pokazuju zapanjujući stepen nekažnjivosti . Čini se da su zaraćene strane svih boja bacile knjigu kodeksa ratovanja kroz prozor.
Namjerni napadi na civile—uključujući uništavanje gradova iz zraka; napadi na bolnice, klinike i škole; ometanje pružanja pomoći; i oružje gladi i gladi — postali su uobičajeni. U Siriji je rutinska upotreba bačvastih bombi i hemijskog oružja od strane Assadovog režima bila izuzetno varvarska. Ali u Afganistanu, Etiopiji, Jemenu i drugdje, vlade i pobunjenici su namjerno ili nepromišljeno ciljali civile ili su im uskratili medicinsku pomoć, hranu, vodu i sklonište koji su im potrebni da prežive.
Znakovi u Sudanu su već zabrinjavajući. Zemlja je pretrpjela zločine nad civilima u prošlosti, ali neprekidni urbani rat ovog puta je bez presedana. Iznenadna eskalacija uličnih borbi u Kartumu ostavila je stanovnike nespremne. Milioni su uhvaćeni u unakrsnoj vatri, zarobljeni u svojim domovima i bore se da dođu do hrane, vode i drugih osnovnih stvari. Hemedti je poslao desetine hiljada boraca iz zaleđa u glavni grad, gdje se skrivaju među civilima, komandantskim kućama i pljačkaju kako bi preživjeli dok se linije snabdijevanja onesposobe. Što se tiče vojske, njeno granatiranje gusto naseljenih dijelova Kartuma izgleda neselektivno. Njeno odbijanje da prestane s borbama pokazuje da joj je više stalo do očuvanja svoje moći i privilegija nego do ljudskih žrtava rata.
IZBJEGAVANJE PROKSIJA BESPLATNO ZA SVE
Treći i možda najveći pomak u krizama u protekloj deceniji je promjena prirode stranog angažmana. Vanjsko miješanje u ratove nije ništa novo. Ali danas se više stranih sila, posebno nezapadnih srednjih sila, bore za uticaj u nestabilnim političkim arenama. Ova dinamika je pomogla da podstakne najsmrtonosnije ratove u protekloj deceniji.
Ove zamršenosti su simptomatične za veće promjene u globalnoj moći. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su ostale s neusporedivom moći u onome što je poznato kao unipolarni trenutak. Previše nostalgije za zapadnom hegemonijom bilo bi pogrešno; krvavi ratovi u Somaliji i bivšoj Jugoslaviji, genocid u Ruandi, brutalni sukob u Demokratskoj Republici Kongo, rat u Afganistanu i Iraku, pa čak i prethodni ratovi u Sudanu, svi su se desili u vrijeme američke prevlasti. Ipak, pojava snažnog i samouvjerenog Zapada, zajedno sa rastućom mrežom saveza i sigurnosnih garancija Sjedinjenih Država, odigrala je veliku ulogu u strukturiranju globalnih poslova.
U kojoj mjeri se unipolarni trenutak procjenjuje kao prekoračen zavisi, u određenoj mjeri, od metrike koja se koristi za mjerenje (Sjedinjene Države ostaju jedina zemlja koja može projektirati vojnu moć na globalnoj razini, na primjer). Ipak, vlade širom svijeta više ne vide Sjedinjene Države kao usamljenog hegemona i u skladu s tim se ponovno kalibriraju. Neizvjesnost koju osjećaju u pogledu onoga što slijedi je destabilizirajuća. Regionalne sile se bore i ispituju koliko daleko mogu ići. Mnogi osećaju vakuum utjecaja i vide potrebu da se kultivišu zastupnici u slabijim državama kako bi zaštitili svoje interese ili sprečili rivale da napreduju u svojim sopstvenim (kao što su, tvrde, velike sile već dugo radile). Njihovi napadi na projekciju moći često su bili kontraproduktivni i razorni kao i napori predvođeni SAD-om koji su im prethodili.
Glavna vododjelnica na Bliskom istoku – prije svega, ogorčeno nadmetanje za regionalni utjecaj između Irana i Saudijske Arabije i njenih saveznika i konkurencija koja susreće Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat protiv Katara i Turske – pokazala se posebno destruktivnom. Godinama su ova rivalstva poništila demokratske tranzicije i produžila sukobe, uglavnom u arapskom svijetu, ali i na Rogu Afrike, jer su konkurentske sile stajale iza lokalnih saveznika. Neke geopolitičke borbe bile su manje nulte sume: Rusija i Turska, na primjer, podržavaju suprotstavljene strane u Libiji, Siriji i, u određenoj mjeri, na Južnom Kavkazu, ali održavaju razumno srdačne bilateralne veze i čak su sarađivale u posredovanju u prekidu vatre u Sirija. Sve u svemu, međutim, povećano vanjsko učešće je zakompliciralo napore da se okončaju ratovi.
U Sudanu je, također, upleten širi spektar stranih sila nego što je to možda bio slučaj prije nekoliko decenija. I Hemedti i Burhan imaju veze sa Zaljevom, sa Saudijskom Arabijom i UAE koji podržavaju sudanske snage sigurnosti nakon Bashirovog pada. Hemedtijeve paravojne jedinice borile su se za zaljevske sile u Jemenu, aranžman koji je Hemedtiju zaradio bogatstvo i moć, a on ima veze s moćnim akterima u Čadu, Centralnoafričkoj Republici i širom Sahela. On je također bio povezan s paravojnom grupom Wagner i libijskim komandantom Khalifom Haftarom, koji mu je možda doturao oružje u ranim danima borbi u Kartumu. Burhana i SAF, s druge strane, podržava susjedni Egipat.
Zapadne sile su takođe igrale ulogu u raspetoj sudanskoj tragediji. Sudanski aktivisti optužuju Washington da bira favorite među civilnim liderima i ostavlja druge, posebno komitete otpora koji su se zalagali za revoluciju, izvan pregovora tokom tranzicije. Zapadne sile su očigledno propustile prilike da podrže civilnu vlast i predugo su čekale da odblokiraju pomoć nakon revolucije 2019. Sjedinjene Države su također bile prespore da ukinu svoju anahronu oznaku Sudana kao državnog sponzora terorizma – korak koji bi mogao osnažiti civilne vođe kada su navodno držali vlast sa sigurnosnim snagama. Ali da li su zapadne vlade zaista mogle da potisnu Hemedtija i Burhana u stranu, kako neki analitičari tvrde, nejasno je, s obzirom na njihove moćne vojske i podršku koju su uživali izvana.
Sudanska tranzicija ka demokratiji uvijek bi se suočila s teškom bitkom s obzirom na njegovu problematičnu unutrašnju politiku – naime, Bashirovo autokratsko nasljeđe i poteškoće u pronalaženju modus vivendi među preostalim političkim akterima. Ali strano učešće i spoljna podrška koja je data i VS i RSF-u su to još više otežavali.
KRVAVI RASPLET
Sudanska kriza, kao i druge nedavne, ima mnoge sastojke dugotrajnog rata. Prema Međunarodnom komitetu spašavanja, ratovi sada traju u prosjeku oko dva puta duže nego prije 20 godina i četiri puta duže nego tokom Hladnog rata. Ne nazire se kraj sukobima u Sahelu, na primjer, gdje borbe između islamista, rivalskih milicija i sigurnosnih snaga zahvataju sve veći broj sela, ili u Mjanmaru, koji je još uvijek u krizi nakon katastrofe izazvane državnim udarom 2021. Čak i na mjestima gdje je krvoproliće u posljednje vrijeme opalo – kao što su Afganistan, Libija, Sirija i Jemen – zatišje nije proizvelo nikakva prava naselja niti okončalo dugogodišnje humanitarne katastrofe. Pitanje je da li će se Sudan sada pridružiti ovoj listi.
Današnji sukobi često traju djelomično zato što imaju tendenciju da budu složeniji nego u prošlosti, često uključuju ne samo više stranih sila već i više strana u sukobu. Ratni gospodari sada mogu lakše koristiti globalne kriminalne mreže i tržišta kako bi održali svoje kampanje. U mnogim ratnim zonama, džihadisti su među glavnim protagonistima, što komplikuje stvaranje mira: zahtjevi militanata se teško mogu udovoljiti, mnogi lideri odbijaju da se uključe u pregovore s njima, a protivterorističke operacije ometaju diplomatiju.
Alarmantno, ova dinamika je skoro sva potencijalno prisutna u Sudanu. Za sada, borba je dvostrana konfrontacija između SAF-a i RSF-a—ali bi se i druge strane mogle uvući. Bivši pobunjenici i druge milicije, koje su do sada uglavnom izdržavale sukob i odbijale da izaberu stranu, mogle bi se mobilizirati da se brane. Što kriza duže traje, to je veća opasnost da se usele militanti koji su povezani s Al Kaidom ili ISIL-om – koji vladaju na nekoliko drugih afričkih bojišta.
Čini se da su VS i RSF odlučne da se bore sve dok jedna strana ne dobije odlučujuću prednost, otvarajući put pregovorima u kojima pobjednik diktira uvjete. U susjednoj Etiopiji, rat u Tigrayu je završio uglavnom zato što su federalne snage premijera Abija Ahmeda prevladale na bojnom polju, a nadjačani Tigrajanci bili su prisiljeni prihvatiti nagodbu uglavnom pod Abijevim uvjetima. Ali Sudan nije Etiopija. Nakon decenija Bashirove loše vladavine, Burhanova vojska je slaba i podijeljena. Borit će se da iskorijeni desetine hiljada boraca RSF ukopanih u dijelovima Kartuma, uključujući predsjedničku palatu, vladine zgrade i drugdje. Odlučan trijumf za bilo koju stranu izgleda malo vjerojatan—i sigurno bi imao ogromnu civilnu cijenu.
Dugotrajni rat u Sudanu bio bi razoran. Čak i prije sadašnjeg sukoba, oko trećine Sudanaca – više od 15 miliona ljudi – oslanjalo se na humanitarnu pomoć. Ako se humanitarna kriza pretvori u potpunu katastrofu, nestabilnost bi se mogla preliti na susjedne zemlje, koje same nisu dovoljno opremljene da upravljaju ubrzanim egzodusom Sudanaca koji bježe od nasilja ili boraca koji prelaze granice. Štaviše, strateška lokacija obale Sudana duž jednog od najvitalnijih plovnih puteva na svijetu, s procijenjenim da 10 posto globalne trgovine svake godine prolazi kroz Crveno more, znači da bi kolaps zemlje imao ire posljedice.
POSMATRANJE I ČEKANJE
Postoji, možda, djelić nade u geopolitici sudanske krize. Raspoloženje u arapskim prijestolnicama je odmjerenije nego prije nekoliko godina. Rijad se, posebno, ponovo kalibrirao, okrećući stranicu svoje nesuglasice s Katarom iz 2017. i čak nastojeći da ponovo uspostavi diplomatske odnose s Iranom, uključujući i sporazum koji je Kina posredovala u martu. Štaviše, regionalne sile koje su najviše uključene u Sudan – Saudijska Arabija, UAE i Egipat – pripadaju onom što je tradicionalno bio isti blok. Saudijci, čiji razvojni planovi zavise od stabilnosti oko Crvenog mora, imaju posebno jake motive da zaustave borbe. Utjecaj Rijada na Burhan i Hemedti i njegove bliske veze sa UAE i Egiptom mu verovatno daju najbolju priliku da obuzda zaraćene strane, posebno uz podršku SAD.
Da li saudijski lideri mogu obuzdati Egipat i UAE u pružanju podrške Burhanu i Hemedtiju, nije jasno. Postoje znaci zategnutosti u uobičajeno prijateljskim odnosima između Rijada, Kaira i Abu Dabija. Ni arapske prijestolnice nisu jedine koje bi mogle imati težinu; susjedne Etiopija i Eritreja zabrinute su zbog nestabilnosti duž svojih granica i mogle bi direktnije intervenirati ako Egipat to učini. Do sada, sve vanjske sile, naizgled u strahu od sveopćeg rata, izgledaju kao da djeluju uzdržano – ali ako jedna vanjska strana napravi korak, drugi će je slijediti.
Za sada se nastavak borbi čini najvjerovatnijim scenarijem. I Burhan i Hemedti sukob vide kao egzistencijalni — a oficiri VS kao grupa su skloni da zbrišu RSF. Čak i kada bi dvije strane prekinule neprijateljstva, spor oko kontrole nad budućnošću RSF-a koji je uopće pokrenuo borbe bi ostao. Iako današnja kriza čini mogućnost da se dvojica generala povuku naizgled malo vjerovatna, udaljavanje od vojne vladavine je od suštinskog značaja, tim više s obzirom na odbojnost javnosti prema snagama koje se bore u glavnom gradu Sudana. Pregovori koje su Sjedinjene Države i Saudijska Arabija sazvali u Džedi u maju uključuju samo predstavnike dve zaraćene frakcije; širi dijalog koji uključuje civile, možda predvođen Afričkom unijom, hitno je neophodan da bi se stvorila zajednička osnova čak i kada prekidi vatre propadnu. Niz aktera sa uticajem i suprotstavljenim interesima čini koordinaciju među arapskim, afričkim i zapadnim akterima ključnom. Kritično, kako se nastavljaju napori da se zaustave borbe, potrebna je usklađenija diplomatija, uključujući i Sjedinjene Države, kako bi se spriječio proxy slobodan za sve među vanjskim silama koji bi ugušio svaku nadu u skorije rješenje.
Niko ne bi trebao potcijeniti koliko bi pogubno bio klizanje ka dugotrajnom, sveopćem sukobu u Sudanu – prvenstveno za Sudance, ali i šire. U vrijeme kada druge krize protežu svjetski humanitarni sistem do tačke loma i kada su mnoge prijestonice okupirane sukobom u Ukrajini, svijet sebi teško može priuštiti još jedan katastrofalan rat.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)