Suđenje započinje u ponedjeljak, 18. jula. Ljeto se bliži vrhuncu, grad se prazni, radni se narod spušta prema jugu, pune se radnička odmarališta po Dalmaciji, vrve ljudski mravinjaci po plažama Makarske rivijere, Sarajevo je u Trpnju, Sarajevu je u Orebiću, Sarajevo je na Stradunu. Sarajevo je posvuda, osim tamo gdje bi trebalo biti. U gradu je žega, koju na čas, na samo nekoliko trenutaka, razblaži vjetrić s planine, što puhne u dah-dva, svjež, i leden u slutnji, naježi kožu, dozove vazda istu pomisao kako je dobro da smo još uvijek tu, a ne na moru. Taj vjetar, koji i nije vjetar, svake godine se javlja u mjesecu julu, nema ga ni u jednoj prognozi vremena niti meteorološkom izvještaju, puhne dva-tri puta u danu, a mi ga dočekujemo u bašči Pozorišne kafane ili ispred Hotel Pošte, tu on mora proći, gdje po vas dan sjedimo, usitno razgovaramo, prepiremo se i tiho, svatko za sebe, strahujemo oko budućnosti. Posljednje nam je ljeto pred vojsku, jednima posljednje, drugima u društvu pretposljednje, i započinje sezona neponovljivih stvari. Ovo vrijeme koje nam je još preostalo trebali bismo u nešto vrijedno uložiti. Trebali bismo ga provoditi na najbolji mogući način, tako da imamo poslije što pamtiti. Ali nam se snedalo, pa samo čekamo i čekamo, premještamo se iz bašče u bašču, iz birtije u birtiju, i lovimo taj dah-dva, što duhne odozgor s planina, od Jahorine, Treskavice, Igmana, Bjelašnice, na čas rastvori ljetnu vrućinu, razmakne je kao tešku plišanu zavjesu, pa nam zaledi krv u žilama.
A noću, jer mi ni noću ne idemo kući, nego naokolo tumaramo po kafićima, od Čenge do Bugattija, pa po studentskim klubovima koji i usred ljeta rade, mjerkaju nas s pustih uličnih raskrsnica milicioneri u paru, virkaju iz memljivih austrougarskih haustora genteri u svojim smiješnim civilkama. I jednih, i drugih više je nego inače. Znamo zašto ih je više, u ponedjeljak počinje suđenje, ali ne bi se reklo da nas je briga. Naše društvo, gimnazijsko, pankersko, kafansko, čine mladići i djevojke iz građanskih obitelji, redom je to ona besmrtna srednja klasa, visokoobrazovanih roditelja, što su se rađali neposredno pred Drugi svjetski rat ili tokom rata, gotovo u pravilu članovi partije. Ima nas od sve tri nacije, pa i od poneke četvrte, smiješani smo onako kako se u godinama mira, ekonomskog prosperiteta i jednopartijskoga bosanskog ravnovjesja ispremiješalo sve sa svačim, ali tako da u tom miješanju svejedno ostaje prepoznatljivo što je od čega poteklo. Među nama je dvoje, možda i troje, koji imaju nenu i dedu, stariji tradicionalni svijet, dedo u pravilu ateist, možda stari partizan, a nena vjernica, svakodnevno klanja, posti Ramazan. Ali ne čini to neku naročitu razliku: ni njih se, kao ni nas ostale, suđenje ni na koji način ne tiče. I njima je komičan taj noćni višak drotova u paru, komični su im genteri, a na kraju krajeva, i te dobre i drage nene, koje suču najbolje pite i bureke u gradu, i vjeruju u kojekakve natprirodne pojave, i one su, skupa s dedinom partizanijom, dio nekoga komičnog jučerašnjeg svijeta. Budućnost je nešto drugo! I mi smo definitivno nešto drugo.
Ono o čemu u tom trenutku ne razmišljam, ali o čemu ću vrlo intenzivno misliti četrdeset godina kasnije, jest da se posve razlikuju i dva moja doživljaja istoga povijesnog događaja: dok ovako gluvarim po Sarajevu, pa se premještam iz jedne u drugu kafansku baštu loveći dah planinskog vjetra, i noću pijan tumaram niz Titovu bezglasno se podsmjehujući narodnoj miliciji, suđenje me se baš nimalo ne tiče, doživljavam ga kao scenu iz crtanog filma, ali dok sam na Sepetarevcu, svejedno je li taj dan teta Almasa navratila ili nije navratila, suđenje osjetim u vlastitom želudcu, tiču me se ti nepoznati ljudi, znam da ću njihovu sudbinu skupo plaćati i da sam nekom još uvijek neopisanom vezom trajno povezan s njima. Razlika između ta dva doživljaja na neki je način i razlika između dvije strane kućnog praga. S jedne sam strane ovo što jesam, a s druge sam netko sasvim drugi. U tom će opasnom procjepu jednom započeti rat.
Nedžada Latića u ljeto 1983. nisam poznavao. Ustvari, nisam poznavao nikoga iz tog svijeta, koji se nije dodirivao s našim svijetom. Oni su išli u vjerske škole, stanovali su po nekim đačkim domovima, internatima, sjemeništima, ili kao podstanari u nekim podtrebevićkim kućercima i stanovima do kojih naša noga nikad nije doprla. Stigli su iz provincije, sa sela i s planine. Čitali su drukčije knjige nego mi, slušali su neku drugu muziku, u kino nisu išli na iste projekcije kao mi, nije ih bilo u kinoteci… Te ljude ću, pa tako i Nedžada Latića, upoznavati godinu dvije pred rat. S nekima od njih družit ću se u ratu.
Džemaludin Latić, Nedžadov stariji brat, onaj je dvanaesti, naknadno uhapšeni, kojem će se suditi u ovom procesu. Autor jedne pjesničke knjige iz 1980, naslova “Mejtaš i vodica”, koju imam na Sepetarevcu, i među je nekoliko, po mom doživljaju stvari, najdojmljivijih pjesničkih knjiga objavljenih u Sarajevu posljednjih nekoliko godina. I sam sam pjesnik u nastajanju, ili mi se barem čini da ću biti pjesnik, pišem i u tom što napišem skoro da nalazim ispunjenje, čini mi se da nisam romanopisac ni pripovjedač, mislim da to nikada neću biti. Možda ću, tako mi se tad čini, pisati dramske komade na Beckettovom tragu. Ustvari, mogu to sad reći, nije me više sram o tome govoriti, htio bih – mislim to sa sedamnaest godina – pisati dramske komade koji će istovremeno biti paradoksalni, beznadni i slobodni od forme kao Beckett, i intenzivno životni i svakodnevni kao Čehov. Hoću li ja to moći? Vjerojatno neću! Ali pjesme već pišem, i važan mi je Džemaludin Latić, važna mi je ta njegova mala knjižica…
Nedžad, pak, on je prolazio iste vjerske škole kao i Džemaludin. Uskoro će postati novinar, a nakon rata i vrlo zanimljiv prozni pisac, ali uvijek u sjeni starijeg brata. Trajno neprihvaćen, neshvaćen i nepročitan od obje strane u svim unutarnjim društvenim sukobima i previranjima. Nevoljen od desnih i lijevih, primitivaca i građana, obrazovanih i neobrazovanih, Nedžad Latić zanimljiv je, meni i danas drag, svoj čovjek. Bez njega ova bi povijest bila nepotpuna, ovi bi romaneskni manevri o 1983. mjestimično bili neodrživi, jer Nedžadu Latiću dugujemo saznanje o onom što se iznutra zbivalo, i kako je, zapravo, izgledao montirani politički proces tim ljudima i njihovim obiteljima. O tome, naime, nitko više neće pisati: jedni neće zato što ne znaju, drugi neće zato što će ih biti sram, dok će treći lagati, a četvrti će se lažno predstavljati.
U jednome novinskom feljtonu – negdje ga imam izrezanog, spremljenog pa zagubljenog… – koji je zatim naokolo citiran i prenošen, pa ga u dijelovima nalazimo i po internetu, Nedžad Latić precizno opisuje atmosferu i raspoloženje u Sarajevu, među vjerujućim muslimanima, te učenicima i profesorima medrese. Njemu dugujemo i jedine opise procedure suđenja, započetog u ta gluha ljetna doba. Suđenje je bilo javno, u sudnicu se ulazilo s propusnicama – bio je to papirić ovjeren potpisom predsjednika Suda – a svaka od trinaest obitelji trinaestero optuženika mogla je dobiti najviše tri propusnice. Otpočetka pristigli su strani novinari, uglavnom dopisnici velikih zapadnih novina i agencija, koji će na određeni način činiti protutežu domaćoj propagandnoj mašineriji. Kao zastupnici obrane pojavili su se advokati iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Prištine, različitih nacionalnosti, a među njima i neka od najmarkantnijih društvenopolitičkih i jurističkih imena epohe poput Rajka Danilovića, bivšeg političara i partijskog radnika, smijenjenog za sječe srpskih liberala 1972, koji će o ovom suđenju napisati i knjigu.
Cilj obrane bio je da se suđenje učini što vidljivijim i prisutnijim u javnosti, dok je cilj bosanske države i Partije, predstavljene u Tužiteljstvu i Sudu, bio da se spektakl izbjegne pod svaku cijenu. Bližile su se Zimske olimpijske igre, i Jugoslaviji, a naročito bosanskim komunistima, nisu trebali belaji sa svijetom. Važno je bilo predstaviti se u najljepšem svjetlu, kao zemlja bratstva i jednakosti. A Sarajevo, ta ubava Planinska metropola, u kojoj su izmiješani otomanski i habsburški graditeljski stilovi i tradicije, sa socijalističkim modernizmom Titova doba, kao začudan europski grad u kojemu će ljudi sa Zapada i Istoka vidjeti ono što se u kulturološkim, zemljopisnim i turističkim stereotipima ne viđa: snijeg po kupolama džamija, pahuljice koje se strmoglavljuju niz k nebu upravljene olovke minareta, i neki pitom, drag i gostoljubiv svijet koji slobodno, u zemlji socijalizma s ljudskim licem, ulazi u svoj hram na molitvu. I kako to onda pomiriti s montiranim političkim procesom, kakvih te 1983. nije više bilo ni u zemljama iza željezne zavjese?
Nedžad Latić opisuje kako u taj ponedjeljak, 18. jula, čeka pred ulazom u sudnicu. Svi drugi su već ušli, njega ne pušta sudski policajac Ratko, koji na tom mjestu redovno stražari, kaže mu neka čeka, i on sad čeka. Pusto je, nema nikoga i nikoga zapravo nije briga za ono što se događa. Radni je narod na moru, blagodati socijalizma pri svojim su vrhuncima, uživaju Sarajlije u hladu svojih dubrovačkih, peljeških, makarskih vikendica. Sirotinja i komunarci kod sebe su, u Neumu. I koliko god će već za pet-šest godina, pa za deset, dvadeset i četrdeset, biti gužve oko ovog procesa, u ovoj sudnici i ispred nje, pa će tisuće i desetine tisuća njih po sportskim dvoranama, trgovima i stadionima slušati govore prvooptuženoga, danas nikoga nema i nikoga nije briga. Osim njega, kojemu su u uze bacili brata, i sad će mu suditi. A kako je brat u pitanju, odjednom je i njega briga za sve koje su isto tako zatvorili, pa će im isto tako suditi. To je logika socijalizma. A to je, na neki način, i logika ovoga grada: vjerujući su u njemu još uvijek manjina, naročito mumini, oni pravovjerni, a većina ovdje samo dahne dušom što nije u manjini, pa manjinu prepusti njezinoj sudbini. I još se čudi, ta većina, ako bi se manjina opirala.
On se opire, i zato tu sad čeka. A onda se iza stupova, iza imitacije antičkih stupova, karakterističnih za zgrade u kojima se nekome zbog nečega sudbi, pojavljuju muškarci u civilu, zbog nečega veoma bijesni, jedan od njih, čovjek s brkovima, viče: “Sad ćeš ti vidjeti svoga boga!”, pa Nedžada čvrsto grabi pod ruku, a oni drugi grabe jedinog uz njega kojeg nisu pustili u sudnicu, Nuriju Milića, živopisnu osobu, koja kao da je izniknula iz svih onih sarajevskih romana koji nikada neće biti napisani, “Marš! Marš! Pustite me!”, gnjevi se na njih Nurija, koji je tu jedini odistinski slobodan čovjek, slobodan od ljudi i od pameti. Nedžad prepoznaje brku koji mu sadistički gnječi mišicu, u nekom ga pravedničkom, ali uzaludnom očaju desetljećima kasnije imenuje. To je Meho Hadžimešić, sin Murata, nekadašnjeg sekretara Medrese, vjerske škole u koju su išli i Nedžad i njegov brat. Misli, posve krivo Nedžad, da će to razotkrivanje naškoditi Mehi nakon što je manjina postala većinom, jer ne shvaća da je uz sadista Mehu i sav taj svijet koji se skupa s njime presaldumio i preokrenuo, i da se njihovim razotkrivanjem može navući samo novi jad na sebe i na sve svoje. U ovom gradu trebalo je znati kako se uvijek ostaje u većini.
“Vodi ga Rusmiru!”, zaurlao je na nekoga Meho, pa su Nedžada vodili Rusmiru, tojest Rusmiru Hadžiosmanoviću, navodi precizno Latić, i onda ga je taj ispitivao u svojoj kancelariji, u kojoj je svirala muzika, moderna, od vremena, i bila je tu još neka ženska, s kojom se Rusmir uz muziku zabavljao. “Da vidim i tu ptičicu!”, dobrodušno se našalio, “Šta si skrivio?”, upitao je. “Ništa!”, odgovorio je upitani, a taj odgovor vrlo običan, malo je onih koji ga u Bosni i u Sarajevu pred milicionerom u nekoj prilici nisu izgovorili, u sebi kao da ima nešto od pobune dvojice Selimovićevih junaka, Ahmeda Nurudina i Ahmeta Šabe. Nije li nepromišljeno oholo na isljednikovo pitanje što si skrivio odgovoriti: baš ništa?
Ali ta kratka epizoda iz dokumentarističkog svjedočenja Nedžada Latića o procesu u kojem je suđeno i njegovom bratu, možda je i najdojmljivija od svega što je Nedžad posvjedočio zbog onoga drugog kojeg nisu pustili u sudnicu: Nurije Milića. “Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je čitav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije.”, tako ga opiše Nedžad pri prvom spominjanju. To lice, tu krupnu a nemoćnu figuru mlađega muškarca, koji svakoga zna, i svi njega znaju, pa malo glasnije razgovara s ljudima po Saračima i pokrajnjim čaršijskim sokacima, viđao sam tih godina kad god bih prošao Baščaršijom, premda nisam znao ni tko je, ni što radi. To ću na kraju saznati, kad njega više ne bude. Živio je kao beskućnik, spavao po parkovima i čaršijskim magazama, prodavao vjersku galanteriju, knjige i novine, i bio jedan od onih osobenjaka kakvih je po raznim sarajevskim kvartovima i mahalama bilo, koliko ih u pamćenju uspijevam izbrojati, barem desetak. Većinu se znalo po nadimku, ili po nekoj markantnoj osobini, po nekakvoj legendi ili priči. I obično je svaki od njih imao jasno određenu i ograničenu putanju po kojoj bi se kretao: Nuriju, recimo, nikad ne bih sreo izvan Čaršije i starih dijelova grada.
Svaki taj čovjek u svojoj se mahali, u svom dijelu Sarajeva, držao kao domaći. Neki su, poput njega, bili glasniji, rječitiji, jezičaviji. Drugi su govorili malo, ili su šutjeli. Jedni su bili razumni, samo što im je razum bio jedva malo pomaknut, iščašen kao u Nurije, dok su oni drugi znali biti sasvim izluđeni, ili vječito pijani, mahniti od života i od nekoga svog životnog jada, koji obično ne bi dopro do nas, nego bismo ga tumačili nekim svojim izmišljenim pričama, koje s njima, nesretnicima, nisu imale ništa, ali onda bi iz njih, najmahnitijih, najednom progovorio razum, iz njih bi zasjala neka Božja svjetlost. Pa bi se to onda pričalo i prepričavalo! O tim bi ljudima, sarajevskim obespamećenim i raspamećenim čudacima i drukčijima, gotovo redom muškima, jer kad bi se takva žena pojavila, nestajala bi, nesretnica, brzo, vrijedilo napisati knjigu priča. Ali ne toliko da bi ih se pretumačilo u književne likove, nego da bi se prikazao jedan nadasve zanimljiv efekt što su ga svojim načinom života, životnim energijama i postupcima, stvarali ti ljudi. Naime, oni su, redom, svaki na svoj način, ljude u svojoj okolini, u svojoj mahali i kvartu, doživljavali kao sebi bliske, kao srodnike. A ulicu u kojoj su živjeli, mrežu sokaka, bašči i zabačenih periferijskih ledina, svu svoju čaršiju, ili gradski kvart, kao vlastiti dom. I onda bi se, zahvaljujući njima, i za druge stanovnike stvarala intima mahale, rađao bi se iz ničega prostor dvorca s nebom umjesto stropa, u kojemu su svi živjeli, dijeleći zajedništvo kakvo nigdje u životu neće naći. Imaginarni kućni prag, koji je ležao negdje na dnu ulice, dolje ispred nebodera, kod škole, na nekom zamišljenom ulazu u mahalu, bit će i najmarkantniji kućni prag koji će u životu imati. A niz pripovijesti, ako ih bude imao kome pripovijedati, ili ako kojim slučajem u životu postane pisac, koje iz takvog doma ponese postat će najveće njegovo bogatstvo. Eto, tome su služile gradske lude, čudaci, beskućnici i ludaci iz naših mahala i kvartova.
Nurija Milić je, dok su ga odvlačili iz zgrade – jer njega neće ispitivati, njemu ne trebaju isljednici, njemu se nema čime prijetiti, Nurija je ovdje jedini slobodan čovjek – gnjevno je uzvikivao: “Ne dam ja svoje muslimane!” On je, govori Nedžad, a to što kaže po svoj je prilici istina, jedini u Sarajevu tog ljeta javno protestirao protiv uhićenja i suđenja. Samo što se taj njegov protest u povijesti grada neće računati. Ali hoće u ovoj romanesknoj vježbi o 1983. godini! Hoće, računat će se u književnosti, općenito.
Nurija, beskućnik, marljiv čovjek, vjerujući musliman, poput kakvog evlije, narodnog sveca i pravednika, nije imao ništa. Pa tako po općem, naravno pogrešnom mišljenju, nije imao ni pameti. Rodom odnekud od Rogatice – odakle je i teta Almasa – zabio si je u glavu da će u rodnom kraju graditi džamiju. Bit će da su mu se ljudi smijali, čuj Nurija gradi džamiju!, od takvih ludih ideja i takve šege živjelo se u to vrijeme po sarajevskim ulicama, ali Nurija će, bogme, do 1987. u selu Mahala podići svoju džamiju. Uredno će, od svoje sirotinje plaćati radnike, oni će mu graditi, kao što bi gradili svakome drugom, pa će mu sazidati i mali, ali uredno oblikovani minaret, nakon čega će Nurija plaćati imama da u njegovoj džamiji drži službu. A kako ju je podigao na dobrom mjestu, tako da prema njoj gravitiraju tri rogatička sela, bilo je i vjernika. Sam Nurija bi išao po selima i mamio djecu na vjersku poduku, dijeleći im čokolade i sokove. Sve je on to činio za svoj trošak, od svoje volje i s idejom o kojoj mi, zapravo, ne možemo ništa znati. Čovjek nikako ne može znati u što drugi čovjek vjeruje. A to kako drugi čovjek vjeruje, pogotovu ne može znati, jer ne znaš pouzdano ni to kako sam vjeruješ. Ali, eto, Nurija Milić je vjerovao. I imao je neku poštovanja vrijednu misao o svojoj ulozi na zemlji.
Priča s njim dalje će ići ovako: iznenadni početak rata u ovom dijelu Bosne zatekao ga je na nekoj dženazi u Rogatici. Nije se više mogao vratiti u Sarajevo, nego je ostao s narodom, s kojim će kasnije završiti u izbjeglištvu u opkoljenoj zoni Goražda. Tu će, nesretnik, iste 1992. i umrijeti. Mlad čovjek je bio, tek je pedeset i jednu napunio, a umro je, kažu, jer nije mogao preboljeti to što su mu četnici spalili džamiju.
Ali do tog vremena, nesretnijeg mnogo od ovog za kojega Nuriju Milića izbacuju iz zgrade suda, dok on viče “Ne dam ja svoje muslimane!”, proći će devet godina. I u tih devet godina, za kojih će Nurija doživjeti najveću svoju sreću, ali i najveću, konačnu nesreću u životu, sve će se u Sarajevu i sa Sarajevom promijeniti. Jedna će manjina postati većina, dok će se prva većina pretvoriti u manjinu. Ili će se, što je mnogo češći slučaj, mimikrijski preobraziti, poput kameleona, poput vojnika u prašumi, i postat će dio političke, vjerske i nacionalne sljedbe prvooptuženoga u Sarajevskom procesu. Nedžad Latić, kojemu dugujemo pripovijest o Nuriji, kao i njegov brat Džemaludin, u prvi mah će postati prvaci i vođi tog općenarodnog preobražaja, da bi ubrzo, i jedan i drugi, svaki na svoj način, postali njegovi otpadnici. Mnogo godina kasnije, u nekim mračnim predjelima Sarajeva koje ja više neću poznavati, jer ću biti iz njega izgnan voljom bivših prijatelja i poznanika, koji su bezbolno prešli put k većini, Nedžada će prebijati, a neke će novinarske organizacije na to upućivati svoja mlaka saopćenja. Kako to već biva posvuda u našim krajevima. Običan svijet, pak, koji se na sve lahko navikava, i spremno pridonosi svakome novom zlu u ime naroda ili u ime države, prebijanje Nedžada Latića promatrat će jednakim okom i mjerilom kao što bi nekad promatrala zlostavljanje Nurije Milića.
(TBT, Express, Autor: Miljenko Jergović )
