KOLUMNA
Nakon pokušaja državnog udara u Turskoj i
turske vojne intervencije u Siriji, Washington pokušava ugoditi Recepu Tayyipu
Erdoğanu nauštrb kurdskih pokušaja ujedinjenja vlastitih teritorija
Piše: Ivo Banac, thebosniatimes.ba
Za vrijeme Rusko-turskog rata 1877. – 78.,
kad je ruska vojska ugrožavala ne samo balkanske pokrajine Visoke Porte nego i
Podkavkazje, na sjeveroistoku Anatolije, sultan Abdul Hamid II. imenovao je
lokalnog kurdskog šejha iz pokrajine Şemzînan, na krajnjem jugoistoku današnje
Turske, zapovjednikom plemenskih snaga na sjevernoistočnom ratištu. Odabir nije
bio slučajan, jer je šejh Obaidullah, pored prvenstva među kurdskim graničarima
također bio sejid (Poslanikov potomak) i, kao šejh nakšibendijskog reda,
najutjecajniji muslimanski poglavar među sunijskim Kurdima. Obaidullah se
uživio u svoju premoćnu ulogu. Kanio ju je zadržati i nakon što je prošla ratna
opasnost. Štoviše, naumio je preoteti kurdske pokrajine Otomanskom Carstvu i
Perziji te osnovati kurdsku državu – Kurdistan.
Američki liječnik i misionar Joseph P.
Cochran, koji je šejha Obaidullaha obilazio iz obližnje Urmije, u perzijskom
Azerbajdžanu, zacijelo je bio iznenađen sadržajem jednog šejhova pisma u kojemu
je ovaj tvrdio da su Kurdi, “njih više od 500.000 obitelji, zaseban narod.
Njihova vjera je drukčija, kao i njihovi zakoni i običaji”. Pretjerivanje
je bilo u službi posebnosti, naročito kad je riječ o vjeri. Premda većina Kurda
pripadaju šafijskom mezhebu (šerijatskoj pravnoj školi), za razliku od turskih
sunija, koji su hanefije, šejhova želja za nezavisnošću potencirala je manje
bitne razlike. Tako je barem bilo u početku. Nakon šejhove kratkotrajne pobune
protiv Otomanskog Carstva (1879.) i upada njegove Kurdske lige u Perziju
(1880.) pitanje Kurdistana ostalo je do danas na dnevnom redu. No, bez potpore
velikih sila (Staljin je kratkotrajno dopustio kurdsku paradržavu u Iranu
[Republika Mahabad, siječanj – prosinac 1946.], a Brežnjev je nakon
baasističkog puča u Iraku pritisnuo Bagdad da se nagodi s Kurdima i omogući im
široku autonomiju), nova prilika za krnji Kurdistan došla je tek nakon početka
Zaljevskog rata 1991. i uspostave Kurdistanske regije u Iraku pod američkim
patronatom.
Kurdi nisu malobrojan narod. Ima ih više od
32 milijuna, najviše u Turskoj (od 12 do 22,5 milijuna), Iraku (od 4 do 6,5 miliona),
Iranu (od 3,35 do 8 miliona) i Siriji (od 2 do 2,5 miliona) i drugdje. U
Turskoj predstavljaju do četvrtine cjelokupnog stanovništva, nešto što se već
desetljećima ne može sakriti priglupim formulama iz kemalističke ropotarnice o
tomu kako su Kurdi zapravo “planinski Turci” koji govore
bastardiziranim turskim i koji se moraju vratiti turskoj kulturi. Mnoštvo
kurdskih ustanaka kroz dvadeseto stoljeće, primjerice povremene ofenzive
Kurdistanske radničke partije (PKK), govori u prilog priznavanju kurdskih
manjinskih prava u Turskoj, dakako ako se ne želi dodatno potkopati demokratski
poredak.
Metamorfoze kurdskih pokreta i varljiva
uloga velikih sila vidljive su i u slučaju Barzanskog šeikata, koji je počeo u
prvoj polovini 19. stoljeća, kad je Sejid Taha, otac šejha Obaidullaha,
uključio glavara kasabice Barzan, na sjeveru današnjeg Iraka, u nakšibendijski
red. Pri kraju Britanskog mandata u Iraku (proljeće 1932.) mlađi je brat
ondašnjeg barzanskog šejha, stanoviti mula Mustafa Barzani, pokazao izuzetnu
hrabarost u borbi protiv britanske kaznene ekspedicije, kad je Kraljevsko
zrakoplovstvo bombardiralo taj dio iračkog Kurdistana. Nakon više od deset
godina zarobljeništva, mula Mustafa je 1943. pobjegao iz zatvora u Sulejmaniji,
vratio se u Barzan i pokrenuo borbu protiv iračke vlasti.
Nakon poraza 1945., zajedno s 10.000
sljedbenika, bio je prisiljen pobjeći u Iran, tada dijelom pod sovjetskom
okupacijom. Mir Džafar Bagirov, stari čekist i Staljinov glavni operativac u
Azerbajdžanu, u početku ga je držao britanskim špijunom. No, nakon što je
Bagirov organizirao osnivanje Demokratske partije Kurdistana (PDK, 1945.),
povjerit će mu mjesto generala i ministra obrane kratkotrajne satelitske
Republike Mahabad, kao i šefa PDK. Nakon egzila u SSSR-u (1946. – 1958.) mula
Mustafa se vratio u Irak 1958. poslije svrgavanja monarhije, ali ubrzo je
pokrenuo ustanak protiv novih vlasti. Njegovu borbu za autonomiju u raznim su
razdobljima pomagali SAD, Iran i Izrael, a nakon pomirenja između Iraka i Irana
(Alžirski sporazum, 1975.) opet je bio prisiljen otići u egzil, ovaj put u
Iran. Naime, u tom je trenutku Henry Kissinger naredio odustajanje od
naoružavanja kurdskih snaga. Mula Mustafin sin Masud Barzani naslijedio ga je
na čelu PDK 1979., a od 2005. obnaša funkciju predsjednika kurdistanske
regionalne vlade u Iraku.
Borba sirijskih Kurda protiv diktature
Hafeza al-Asada u inozemstvu je najmanje poznata, premda je dosegla dramatične
razmjere u ožujku 1986. godine. U sirijskom građanskom ratu, međutim, Kurdi su
se uz američku pomoć uspješno borili protiv ISIL-a i djelomice ostvarili svoju
autonomnu Sjevernosirijsku federaciju (Rožava). Proturječja njihova položaja
došla su na vidjelo za obrane Kobanija, uz samu tursku granicu, kad je turska
vojska dokono promatrala ISIL-ovo uništavanje tog središnjeg kurdskog grada.
Nakon pokušaja državnog udara u Turskoj i turske vojne intervencije u Siriji,
Washington pokušava ugoditi Recepu Tayyipu Erdoğanu nauštrb kurdskih pokušaja
ujedinjenja vlastitih teritorija. Kurdi, ne samo u Siriji, boje se da je na
djelu nešto poput Kissingerove nevjere iz 1975. (The New York Times, 2. septembra).
Sirijska proturječja su očita i na
globalnom planu. Američko državno tajništvo još nije objavilo tekst sporazuma s
Rusijom o zajedničkom nastupu u Siriji, nešto što je postalo predmet velikih
prijepora unutar Obamine administracije, s ministrom obrane Ashtonom Carterom
među istaknutim skepticima (The New York Times, 14. septembra). Dok se
situacija na Baltiku zaoštrava, a Rusi pokušavaju utjecati na predstojeće
predsjedničke izbore u Bugarskoj, rezultati naših saborskih izbora i raspad
neodgovorne opozicije predstavljaju rijetke dobiti za stabilnost na europskom
Istoku i Levantu. Unatoč tomu, iz Londona dopiru glasi kako Paul Mason, prorok
post-kapitalizma, oboružan argumentima što ih je popabirčio na šibenskom
FALIŠ-u, ipak nije zadovoljan s nama (The Guardian, 13. septembra). Ništa nova
– se po nami bluje, slini, z štrikom, z baltom i s tobolci.
(TBT, Jutarnji.hr)