Internetski portal njemačkog lista nd.Aktuell reportažu o mjestima stradanja u BiH bazirao je na portretu Marijana Krajine iz Kaćuna i njegovom obilasku sada napuštenog zdanja nekadašnjeg logora, koji je bio pod kontrolom Armije BiH.
Marijan je, navodi se, volio svoj rodni kraj i planirao je život provesti kao učitelj u Kaćunima. No, sada, tokom posjeta mjestu zločina, vraćaju se njegove preživljene traume.
„Oči mu se pune suzama. Prošlo je 30 godina od tih 72 dana, koliko je proveo ovdje. Od tada za njega više ništa nije bilo kao prije. ´Ne mogu vjerovati što se dogodilo´, kaže. Mrzio je svaki svoj korak nakon toga. A uvijek je volio ljude. Od tada je svaku noć preležao budan, jer ne može spavati”, piše u članku na internetskom portalu lista nd.
Kaćuni su, navodi se dalje, tek jedno od mnogih mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su počinjeni zločini o kojima danas malo tko priča. I u Kaćunima je samo nekoliko slučajeva imalo svoj pravni epilog.
Žrtve i počinitelji u istom gradu
„Dešava se, kaže bivši logoraš, da žrtve i oni koji su ih tada mučili i dalje žive u istom gradu i svaki dan se susreću na ulici uz neobavezno ´Zdravo, kako si´ – a da nikada nisu međusobno razgovarali o toj temi.“
Postoji razlog što je Marijan Krajina, koji je samo noć prije rekao da neće više tu dolaziti, sada ovdje, piše dalje u tekstu objavljenom u njemačkom listu s lijevog političkog spektra. Posjet je dio dvodnevne manifestacije koju organizira Centar za nenasilnu akciju (CNA), čiji cilj je da se veterani, pripadnici u ratu sukobljenih strana, i logoraši okupe na mjestima zločina kako bi odali počast žrtvama u Tarčinu, Kaćunima, Žepču i Polju kod Doboja.
Na manifestaciji je, piše dalje, sudjelovalo 50 veterana i bivših logoraša. Među njima je i čovjek kome su, kao pripadniku nacionalne manjine u njegovom selu, bivši drugovi konjskim kliještima čupali zube… A tu je i učitelj Marijan Krajina, kojeg su u logoru njegovi bivši učenici tjerali da udara vlastitog brata, a kada to ne bi učinio, tukli su ga do nesvijesti. Iz susjedne ćelije je slušao vriske svog sina. “Prste sam zabijao u uši da to ne slušam”, kaže on, stojeći u svojoj nekadašnjoj ćeliji. Sa svoja dva sina nikada nije razgovarao o onome šta se ovdje događalo, kaže.
Neobilježena mjesta stradanja
Marijanu nešto kasnije, kako piše u reportažnom zapisu, prilazi Edin Ramulić, bivši vojnik vojske pod čijim je zapovjedništvom bio logor u Kaćunima. Ono što je učinjeno Marijanu Krajini je neoprostivo, kaže on. Neljudski. Samo mu je to htio reći. I da mu je žao, navodi list Ramulićeve riječi.
„Edin Ramulić je jedini preživjeli muškarac iz svoje obitelji. I on je bio u logoru. I on zna kako to izgleda kada se čuvari logora napiju i znaš da će tada doći i istresti svoj bijes na zatvorenicima.“
“Neobilježeno mjesto stradanja – ovdje su u proteklom ratu počinjena nečovječna djela. Ne želimo zaboraviti te događaje. Pokazujemo solidarnost sa žrtvama. To se više nikada ne bi smjelo ponoviti.“ To piše na velikim tablama i naljepnicama koje aktivisti Centra za nenasilnu akciju i bivši borci i logoraši lijepe na objekte tokom svojih posjeta – u Tarčinu, Kaćunima, Žepču, Polju kod Doboja. Oni dođu, polažu cvijeće i prije svega objasne šta se tu dogodilo. Postave naljepnicu s natpisom, neki se grle ili jedni drugima pruže ruke, neki plaču“, piše u tekstu na portalu njemačkog lista nd.
(TBT)
