GEOPOLITIKA
Otkako je Rusija
prije više od dvije godine anektirala Krim, brojni Tatari na tom ukrajinskom
poluostrvu i dalje su protiv aneksije. Neki od njih zbog toga plaćaju visoku
cijenu
FOTO: (AP)
U toku je
izgradnja mosta koja bi trebalo da poveže kontinentalni dio Rusije sa Krimom.
Zagušljivo je, ali ne smijemo da otvaramo prozore. Ništa od našeg razgovora ne
bi trebalo napolju da se čuje. Već pola sata sjedimo u automobilu negdje na
rubu grada Bahčisarajska. Upravo je prošla ponoć. Moj sagovornik govori tiho. U
početku je sumnjičav, ali malo po malo se otvara i vidim da ima mnogo, veoma
mnogo toga da ispriča. Nada se da ja mogu nekako da mu pomognem. Druge nade
nema. A izgubio je i veru u pravdu…
Svoj bol mi
iznosi otac čiji sin je otet još u maju ove godine i otada mu se, navodno, gubi
svaki trag. Navodno – jer u stvari ima mnogo tragova: recimo video-kamere za
nadzor na kojima se otmica jasno vidi. Noću, ispred kućnih vrata, pod svjetlom
sa bandere. Sigurno postoji i pokoji svjedok, jer to se dogodilo ispred
stambene zgrade sa više spratova.
Život u stalnom
strahu
Mladi Krimski
Tatar Mustafa (nazvat ćemo ga tako zbog sigurnosti), član je Svjetskog kongresa
Krimskih Tatara. Da li je zato otet? Nije bilo teško pronaći njegovu kuću u
Bahčisaraju, ali je veoma teško bilo uspostaviti direktan kontakt s njegovom
porodicom. Mustafini roditelji, naime, žive u strahu. U stalnom strahu. Kao i
brojni drugi Krimski Tatari na poluostrvu pod ruskom kontrolom. „Vlada
bezakonje“, žali se otac. „Čista samovolja. Nikad nisi siguran šta će se s
tobom da se dogodi u narednih pola sata.“
Nekoliko dana
kasnije, zajedno s još jednim kolegom, o Mustafinoj sudbini direktno pitam
takozvanog premijera Krima Sergeja Aksjonova. On djeluje kao da je upravo to
pitanje od nas dvojice zapadnih novinara i očekivao. Odgovor odmah slijedi,
isti onaj koji Mustafin otac sluša već sedmicama. „Pravosudni organi Republike
Krim čine sve što je u njihovoj moći da, što je pre moguće, razjasne taj
slučaj.“
Opšta sumnja na
jednu manjinu
Mustafina
porodica nije jedina među krimskim Tatarima koja osjeća neugodnost zbog novih
vlasti na Krimu. U aprilu ove godine je Medžlis, samouprava krimskih Tatara u
Rusiji, okarakterisana kao ekstremistička organizacija i – zabranjena. Vlasti
su očigledno strahovale da bi Krimski Tatari, koji su većinom bili protiv
aneksije, mogli da pozovu na masovne proteste. Otada se generalno sumnja u
čitava tu manjinu.
Krimski Tatari su
gostoljubivi domaćini
Nalazim se u
dvorištu porodice Osmanov. Oni imaju troje djece – dvije djevojčice i jednog
dječaka. „Za sebe se ne brinem“, kaže otac Ajvaz. „Ali se brinem za svoju
djecu.“ Prosjedi čovjek od pedesetak godina govori tiho, ali odlučno. „Sjedimo
na buretu baruta. Naš narod je pod velikim pritiskom. Svakog jutra računam s
time da bi mogla da dođe policija, da me sasluša ili pretraži moju kuću.“
Osmanov je predsjednik lokalnog Medžlisa. Njegov kolega, predsjednik
regionalnog Medžlisa, već dvije godine je u zatvoru. Jedan drugi aktivista ne
smije napustiti zemlju. Protiv trećeg se upravo vodi istraga, priča Osmanov.
Deportacija kao u
vrijeme Staljina
Osmanov, naravno,
zna za Mustafin slučaj. Za njega znaju svi u okolini, ali niko ne može ništa da
uradi. Osmanovi već 30 godina žive na Krimu. Oni su se, kao i većina krimskih
Tatara, 1990-ih vratili na to poluostrvo, nakon što je Staljin njihove porodice
1944. kolektivno deportovao sa Krima – većinom u centralnu Aziju. Brutalno, u
stočnim vagonima.
Danas mnogi od
njih žive od poljoprivrede. Ajvaz već godinama gradi porodičnu kuću: za djecu,
za svoju šestočlanu porodicu, za budućnost. Sto za kojim zajedno večeramo
povija se pod velikim brojem raznih jela. Krimski Tatari su gostoljubivi –
cijenim to, ali prije svega cijenim njihovu otvorenost dok pričaju o situaciji
na Krimu. Jer, ona je ozbiljna, veoma ozbiljna.
Zloupotreba
psihijatrije
Osmanov priča o
Ilmiju Umerovu, još jednom aktivistu Medžlisa, koji je poslat u psihijatrijsku
bolnicu u Simferopolju. Dugogodišnji šef uprave regiona Bahčisarajska uhapšen
je 18. avgusta jer je javno kritikovao aneksiju Krima. Taj 59-godišnjak zahtjevao
je vraćanje Krima Ukrajini. Optužen je za separatizam, prema član 280.1
Krivičnog zakona Ruske Federacije. Već nakon tri dana na psihijatriji, njegovo
stanje se pogoršalo. Ima dijabetes, srčane tegobe i Parkinsonovu bolest. Njegov
advokat Nikolaj Polosov kaže za DW da je taj slučaj „stravičan“. Ruska tajna
služba na taj način želi da pošalje jasan znak „svim krimskim Tatarima koji
nisu saglasni sa ruskom politikom“, kaže Polosov.
A Mustafa iz
Bahčisarajska? Da li je i on na psihijatriji? Iza rešetaka? Je li živ? Nakon
pola sata noćnog razgovora u automobilu, njegov otac, tihim, slomljenim glasom
kaže: „Želim samo jedno: da mi se sin vrati. Živ i zdrav. Ništa mi drugo ne
treba.“
(TBT, Agencije)
