Tunis je nekada bio jedina uspješna priča Arapskog proljeća – jedina zemlja u kojoj je revolucija rođena u ustancima 2010-11. donijela demokratiju koja je opstala dulje od kratkog trenutka. Naravno, nade su se pojavile u prvih nekoliko godina nakon što su pobune odavno srušene, a sudbina Tunisa teško da je prioritet za Sjedinjene Države. Ali trebala bi biti. Bezobzirni diktator zadužen za ekonomiju u kolapsu je recept za haos, sa mogućim efektima prelivanja koji bi pogodili čitav region. Još nije kasno da Sjedinjene Države i njihovi saveznici preokrenu ove trendove i spriječe da zemlja sklizne u deceniju autoritarne vladavine. Ali Washington i njegovi partneri moraju odmah djelovati. Srećom, postoji niz praktičnih koraka koje bi Bidenova administracija mogla poduzeti da zaustavi hod Tunisa ka diktaturi. Oni su rizični, ali ništa rizičniji od ustrajavanja sa neuspjelim status quo.
Ključna poluga na raspolaganju vanjskim silama je još uvijek na čekanju pomoć Međunarodnog monetarnog fonda tuniske vlade koja bi ukupno iznosila 1,9 milijardi dolara tokom 48 mjeseci, što predstavlja ogromnu infuziju gotovine na godišnjem nivou, po glavi stanovnika. Kao najveći dioničar fonda, Sjedinjene Države mogu natjerati zvaničnike MMF-a da zastanu oko konačnog sporazuma dok tuniska vlada ne ispuni specifične političke uvjete, uključujući puštanje pritvorenika i uspostavljanje istinski inkluzivnog nacionalnog dijaloga.
Iako u njegovim podzakonskim aktima ne postoji obaveza da se to učini, MMF obično pokušava da se kloni upotrebe hitne podrške za postizanje konkretnih političkih (za razliku od ekonomskih) ishoda. Stoga bi traženje poluge nad Saiedom na ovaj način bio vrlo neobičan, pa čak i radikalan potez. Ali to je jedina preostala opcija koja će vjerovatno imati stvarni utjecaj.
DRASTIČNA VREMENA, DRASTIČNE MJERE
U februaru, čak i dok su tuniske vlasti hapsile istaknute disidente, izvršna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva objavila je da očekuje da će “u narednim sedmicama, a ne mjesecima, vidjeti zaključak preostalih akcija kako bismo mogli ići na odbor”. Trenutno, MMF čeka da tuniska vlada potpiše konačni paket. Rijetko je da se Sjedinjene Države umiješaju u teške pregovore sa MMF-om tako kasnoj fazi. Ali također je rijetkost da vlada pojača represiju u završnoj fazi pregovora s fondom.
Sa svoje strane, čini se da je MMF ravnodušan prema političkom haosu u Tunisu. Fond se, barem teoretski, pokušava pokazati neutralan po političkim pitanjima, a demokratije i autokratije podjednako imaju pravo na podršku. Ipak, postoji određena ironija u spremnosti MMF-a da pogleda na drugu stranu u Tunisu. Nije bila voljna da to učini u pregovorima sa Egiptom tokom njegove kratke demokratske tranzicije. Godine 2013., duboko manjkava, ali demokratski izabrana vlada predsjednika Mohameda Morsija očajnički je tražila zajam od MMF-a. Ali razgovori su zaustavljeni zbog nedostatka političke podrške egipatskih opozicionih snaga. MMF, Obamina administracija i evropske zemlje bili su zabrinuti da u okruženju sve jače polarizacije Morsi neće biti u stanju da provede reforme koje je fond zahtijevao.
Slično tome, trenutna nestabilnost Tunisa i izgledi za neograničenu vlast jednog čovjeka imaju značajne ekonomske implikacije. Nejasno je, na primjer, kako tuniska vlada može slijediti kontroverzne reforme subvencija koje je predložila bez podrške bilo koje veće političke stranke ili moćnog tuniskog sindikata poznatog kao UGTT, koji ima sposobnost da dodatno osakati ekonomiju kroz štrajkove. Ako bi bio na čelu potpuno konsolidirane diktature, Saied bi mogao nametnuti svoju volju, ali Tunis još nije tu. U širem smislu, MMF ne bi trebao svoj kredibilitet povezivati sa Saiedom, nestalnim vođom koji kritičare opušteno naziva “teroristima” i “izdajnicima”.
Kao najveći dioničar i financijski doprinos MMF-a, Sjedinjene Države su najutjecajnija zemlja u određivanju strateškog smjera fonda. Bilo bi nemoguće da MMF ignorira stav Washingtona o tuniskom zajmu, pa će podrška SAD-a (ili nedostatak iste) biti kritična tokom završnih razmatranja fonda.
Do prošle sedmice, američki zvaničnici su malo govorili javno o zajmu MMF-a. Na saslušanju u senatu održanom 22. marta, državni sekretar Antony Blinken rekao je “snažno ohrabrujemo Tunis da dobije sporazum sa MMF-om jer privreda rizikuje da padne u duboku depresiju.” Nisu spomenuti nikakvi politički uvjeti. Iako nejasnost Blinkenovog komentara – koji je došao kao odgovor na pitanje senatora Chrisa Murphyja – odražava opći nedostatak interesa Washingtona za Tunis, on također čuva manevarski prostor Bidenove administracije. Ako bi administracija javno objavila promjenu u svom stavu o zajmu MMF-a i pozvala na pauzu na političkim, a ne ekonomskim osnovama, bilo bi u suštini nemoguće da izvršni odbor fonda nastavi sa glasanjem o konačnom odobrenju. Zvaničnici administracije bi također mogli krenuti putem tihe diplomatije, prvo upozoravajući evropske partnere, a zatim održavajući sastanke sa kolegama u MMF-u.
Prema ovom scenariju, sporazum sa MMF-om ne bi bio otkazan. Umjesto toga, on bi bio stavljen na čekanje dok tuniska vlada ne pokaže opredijeljenost da vlada inkluzivno i da se vrati na demokratski put. Bidenova administracija mogla bi raditi na osmišljavanju jasnog, mjerljivog skupa mjera, uključujući zaustavljanje političkih gonjenja, okončanje vojnih suđenja za civile i uspostavljanje procesa nacionalnog dijaloga koji bi uključivao sve glavne opozicione stranke.
BEZ CIPELA, BEZ KOŠULJE, BEZ USLUGE
U odsustvu kredita, Tunis se suočava sa potencijalno razornom krizom platnog bilansa, što bi moglo dovesti do neizvršenja obaveza. Postojeća nestašica osnovnih roba koje subvencioniRA vlada bi se mogla pogoršati. Prednosti sporazuma o zajmu bi otključale dobar ciklus vanjske podrške, uključujući značajnu bilateralnu pomoć od zemalja donatora koje žele uvjeravanje programa reformi MMF-a. Tuniska vojska i njegove druge državne institucije – čije velike birokratije zapošljavaju stotine hiljada Tunižana – imaju snažan interes da izbjegnu historijski neuspjeh i potpunu ekonomsku katastrofu. Kako sada stoji, tuniska vlada se već bori s jednim od najgorih svjetskih budžetskih deficita.
U ovom trenutku, Saied je možda previše tvrdoglav da promijeni svoje ponašanje. On se ukopao. Međutim, njegovi saveznici u vojsci, pravosuđu i drugim institucijama vjerovatno će imati drugačiju računicu. Za razliku od većine arapskih zemalja, tuniska vojska je bila relativno apolitična i profesionalizirana, uključujući i tokom decenija diktature prije 2011. U strahu od podizanja vojske kao konkurentskog centra moći, Zine el-Abidine Ben Ali, moćnik koji je vladao zemljom od 1987. do svrgavanja 2011. oslanjao se umjesto toga na policiju i obavještajne službe kao svoje izvršitelje.
Saied je, nasuprot tome, gurnuo visoke vojne oficire u politiku, insistirajući da ga prate tokom govora i sastanaka koje prenosi nacionalna televizija. To ih je dovelo u sve nezgodniji položaj. Nakon početnog naleta entuzijazma kada je Saied preuzeo vlast u julu 2021., predsjednikova popularnost je u opadajućem trendu. Vojska je to primijetila, a neki od njenih oficira navodno su se uznemirili zbog autoritarnog smjera koji je zauzeo Saied. Kako je jedan penzionisani oficir rekao novinaru Le Mondea prošlog augusta, „zabrinutost se svodi na pitanje koncentracije moći.”
Vojska ima dobar razlog za brigu. Apsolutni ekonomski kolaps bi ga implicirao u loše upravljanje državom i dodatno narušio njenu reputaciju profesionalizma. Tuniska vojska ima bliske odnose sa svojim američkim partnerom, stvorene tokom nekada obećavajuće, decenijske demokratske tranzicije u zemlji. Svaka strategija za vraćanje Tunisa na demokratski put zahtijevala bi korištenje tih odnosa između vojski i utisak na tuniske oficire važnosti da ostanu neutralni i izbjegavanja bilo kakve percepcije da podupiru Saiedovu autoritarnu konsolidaciju.
POD PRITISKOM
Poenta kombiniranja ekonomskog pritiska MMF-a i vojnog pritiska Sjedinjenih Država ne bi bila kažnjavanje Tunisa. Cilj bi bio potaknuti Tunižane širom političkog spektra i državnih institucija da preispitaju opasnosti diktature, koju bi, jednom ukorijenjenu, bilo teško poništiti. Naravno, ako Tunis na kraju ne plati svoje dugove, obični Tunižani bi nesumnjivo bili pogođeni. Ali oni već pate pod naizgled beskrajnom ekonomskom krizom, koja se samo intenzivirala otkako je Saied preuzeo vlast. Kao i mnogi populistički lideri prije njega, Saied je obećao da samo on to može popraviti. I kao mnogi populistički lideri prije njega, samo je pogoršao stvari.
Ekonomski napredak i politička uključenost su povezani, a zamišljati da se mogu razdvojiti je greška. Jednostavno rečeno, izuzetno je teško unaprijediti ekonomiju jedne zemlje u kontekstu rastućeg političkog haosa i društvenih nemira. Istina je da autoritarni režimi – koji posjeduju oruđe represije – mogu izgledati efikasni i djelotvorni. Autokrata može brzo mobilizirati pune resurse države i nametnuti reforme bez glavobolje parlamentarne opozicije, na primjer. Ali ekonomska strategija koja je personalizirana i podložna hirovima nepredvidivog lidera također može prikriti osnovne probleme koji vremenom postaju sve strašniji.
Jedini način da se pruži olakšanje običnim Tunižanima – na srednji i dugi rok, ako ne i kratkoročno – je rješavanje političkog ćorsokaka u zemlji. Izvršavanje pritiska kroz razgovore sa MMF-om nije jedina opcija, ali je najbolja dostupna. Postoje i druge poluge koje su dostupne Sjedinjenim Državama, ali one su više prinude i vjerovatno neće biti početnike. Na primjer, Bidenova administracija mogla bi koristiti Globalni zakon Magnitskog da sankcionira Saieda i druge visoke zvaničnike zbog kršenja ljudskih prava, kao što su neki tuniski aktivisti predložili.
Ali Sjedinjene Države bi bile pametnije da uskrate šargarepu nego da mašu štapovima. Iako je i sam Saied možda ravnodušan prema vanjskom pritisku, oni oko njega nisu nužno izgubljeni slučaj – barem ne još. Sa značajnom polugom na raspolaganju, Washington može Tunisu ponuditi perspektivu i političke stabilnosti i ekonomskog spasa, umjesto da daje prioritet jednom na račun drugog. Sve manje od ovoga značilo bi da MMF subvencionira i omogući tuniski autoritarizam baš u trenutku kada Tunis postaje autoritarniji.
U slučaju da zemlja ne plati, tuniski zvaničnici bi imali još jači razlog da ispune sve političke uvjete vezane za hitnu podršku MMF-a i drugih međunarodnih donatora. Ako Saied i dalje odbija da se makne, tada bi samo on snosio političku i moralnu odgovornost za nastali kolaps. U tom trenutku, Saied bi se vjerovatno našao još izolovaniji, pozivajući na veći pritisak vojske i drugih državnih institucija da promijeni kurs. Iako bi to bio daleko od idealnog scenarija, ipak bi bio poželjniji od srednjoročnog do dugoročnog ishoda u kojem Saied uranja Tunis u nepopustljivi autoritarizam koji bi mogao trajati godinama, pa čak i decenijama.
S druge strane, ako MMF izbavi neostvarenog Saieda, snosit će direktnu odgovornost za kraj tuniske demokratije i predanje miliona Tunišana tragičnoj sudbini. A ako Bidenova administracija dozvoli MMF-u da nastavi bez nametanja dodatnih uvjeta, onda će Sjedinjene Države podijeliti krivicu.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
