KOLUMNA
Narcizam je Trumpa
doveo do pretjeranih reakcija na kritiku i uvrede, što je često
kontraproduktivno
Piše: Joseph Nye, thebosnaitimes.ba
Pedeset bivših
zvaničnika nacionalne sigurnosti koji su bili na visokim pozicijama u
administracijama republikanaca, od Richarda Nixona do Georga Busha, su prošlog
mjeseca objavili pismo u kojem su naveli da neće glasati za predsjedničkog kandidata
svoje stranke Donalda Trumpa.
Drugim riječima,
“predsjednik mora da bude disciplinovan, da kontroliše emocije i da
djeluje tek nakon razmišljanja i pažljivog razmatranja”. Prosto rečeno,
“Trumpu manjka predsjednički temperament”.
Rečeno
terminologijom moderne teorije o rukovodstvu, Trumpu manjka emocionalna
inteligencija – samokontrola, disciplina i sposobnost empatije koja omogućava
liderima da kanališu svoje lične strasti i privuku druge. Suprotno stavu da se
emocije miješaju s mislima, emocionalna inteligencija, koja uključuje dvije
glavne komponente – vladanje sobom i dopiranje do drugih – ukazuje da
sposobnost da se shvate i kontrolišu emocije čini razmišljanje efikasnijim.
Iako je koncept
moderan, ideja nije nova. Praktični ljudi su odavno shvatili koliko je važna u
rukovodstvu. Bivši sudija Vrhovnog suda O. V. Holmes, stari veteran Američkog
građanskog rata kratkog fitilja, tridesetih godina prošlog vijeka je odveden na
sastanak s Franklinom Rooseveltom, kolegom-diplomcem s Harvarda, ali koji nije
bio naročiti student. Upitan kasnije o utiscima o novom predsjedniku, Holmes je
odgovorio čuvenom opaskom: “Drugorazredni intelekt, prvoklasni
temperament.” Većina historičara bi se složila da je Rooseveltov uspjeh kao lidera više zasnovan na njegovom
emocionalnom nego na analitičkom IQ.
Psiholozi
pokušavaju da mjere inteligenciju duže od jednog vijeka. Opšti testovi
inteligencije mjere intelektualne dimenzije kao što su verbalno razumijevanje i
opažajno mišljenje, ali rezultati testova inteligencija prognoziraju samo 10-20
posto varijacija uspjeha u životu. Onih i dalje nerazjašnjenih osamdeset posto
je proizvod stotina faktora koji vremenom odigraju svoju ulogu. Emocionalna
inteligencija je jedna od njih.
Pojedini stručnjaci
tvrde da je emocionalna inteligencija dvostruko važnija nego tehničke ili
kognitivne sposobnosti. Drugi tvrde da ima skromniju ulogu. Štaviše, psiholozi
se ne slažu u vezi s tim kako su dvije dimenzije emocionalne inteligencije –
samokontrola i empatija – povezane jedna s drugom. Bill Clinton je, na primjer,
pokazivao loše rezultate u prvoj, a dobre u drugoj. Međutim, oni se slažu da je
emocionalna inteligencija važna komponenta rukovodstva. Richard Nixon je
vjerovatno imao veći IQ od Roosevelta, ali mnogo nižu emocionalnu
inteligenciju.
Lideri koriste
emocionalnu inteligenciju da upravljaju svojom “harizmom” ili ličnim
magnetizmom u promjenljivim kontekstima. Svi se drugima predstavljamo na
različite načine da bismo upravljali utiscima koje ostavljamo – na primjer,
“oblačimo se za uspjeh”. I političari se različito “oblače”
za različitu publiku. Osoblje Ronalda Reagana je bilo čuveno po uspješnom
upravljanju utiscima. Čak je i kruti general poput Georga Pattona vježbao
namrgođenost pred ogledalom.
Uspješno
upravljanje ličnim utiscima iziskuje djelimično istu onu emocionalnu disciplinu
i vještinu koju imaju dobri glumci. Gluma i rukovodstvo imaju prilično
zajedničkog. I jedno i drugo predstavlja kombinaciju samokontrole sa
sposobnošću projektiranja. Reaganovo prethodno iskustvo holivudskog glumca mu
je u tom smislu poslužilo, a i Roosevelt je bio vješt glumac. Uprkos njegovom
bolu i teškom kretanju zbog nogu obogaljenih dječjim paralizom, Roosevelt je
njegovao utisak vedre spoljašnjosti i pazio je da ne bude fotografiran u
invalidskim kolicima.
Ljudska bića
poput ostalih grupa primata svoju pažnju usredotočuju na lidera. Signali koji
šalju izvršni direktori i predsjednici se pažljivo posmatraju, bili oni svjesni
toga ili ne. Emocionalna inteligencija uključuje svest i kontrolu takvih
signala i samodisciplinu koja sprečava izobličavanje politike iz ličnih
psiholoških potreba. Nixon je, na primjer, umio da pravi efikasne strategije u
domenu vanjske politike, ali je bio manje vješt u kontrolisanju ličnih nesigurnosti
zbog kojih je stvorio “listu neprijatelja” i koje su na kraju dovele
do njegovog pada.
Trump posjeduje
neke vještine emocionalne inteligencije. On je glumac kome je iskustvo u
televizijskim rijaliti šouima omogućilo da dominira na prenatrpanom bojištu za
republikansku nominaciju i privuče znatnu medijsku pažnju. Budući da je za tu
priliku stavljao crvenu kapu za bejzbol s natpisom “Učinimo Ameriku ponovo
velikom”, ispostavilo se da je manipulisao sistemom pobjedničkom
strategijom korištenja “politički nekorektnih izjava” da bi skrenuo
pažnju na sebe i zadobio ogroman publicitet.
Ali se pokazalo
da Trumpu nedostaje samokontrola, što mu onemogućava da se kreće ka centru
opštih izbora. Slično tome, on ne uspijeva da pokaže disciplinu koja je
potrebna za upravljanje segmentima vanjske politike, što je rezultiralo time da
za razliku od Nixona odaje utisak da je naivan kada je riječ o
vanjskopolitičkim pitanjima.
Trump ima
reputaciju siledžije među kolegama, ali to nije samo po sebi loše. Kako je Roderick
Krammer, psiholog sa Stanforda, ukazao, predsjednik Lindon Johnson je bio
siledžija i mnogi preduzetnici iz Silikonske doline imaju siledžijski stil. Ali
Krammer takve aktere naziva siledžijama s vizijom koja pobuđuje želju kod
ostalih da ih slede.
A narcizam je
Trampa doveo do pretjeranih reakcija na kritiku i uvrede, što je često kontraproduktivno.
Tako je na primjer bio uvučen u raspravu s bračnim parom američkih muslimana
čiji je sin, vojnik SAD, ubijen u Iraku, i u minornu svađu s Paulom Ryanom,
predsjednikom Predstavničkog doma Kongresa SAD, nakon što se Tramp osjetio
nepoštovanim. Trump je u takvim slučajevima pljunuo na vlastitu poruku.
Upravo te
manjkavosti u emocionalnoj inteligenciji koštaju Trumpa podrške nekih
najistaknutijih vanjskopolitičkih stručnjaka iz njegove stranke i zemlje.
Drugim riječima, “on ne može ili neće da odvoji istinu od laži. On ne
potiče suprotstavljene stavove. Nedostaje mu samokontrola i djeluje plahovito.
Ne može da istolerira kritiku”. Ili, što bi možda Holmes rekao, Trump je
diskvalifikovan svojim drugorazrednim temperamentom.
/Autor predaje na
Harvardu/
(TBT, Copyright:
Project Syndicate)
