KOLUMNA
Ako se slobode
koje podupiru Zapad ne odbrane na domaćem tlu, naše društvo čekaju decenije
razdora. Vrijeme je da zbijemo redove i borimo se protiv religijskih krajnosti
Piše: Tony
Parsons, thebosniatimes.ba
U ponedjeljak
ujutru poslije masovnih zločina u Parizu, raspoloženje u podzemnoj željeznici
bilo je zamišljeno. London je ostao miran i nastavio je sa svojim životom, ali
duboko svjestan da smo sada istinski omraženi. Poslije Pariza više se nije
činilo da vodimo rat protiv terorizma. Činilo se da terorizam ratuje protiv
nas.
To je izazov
našeg pokoljenja, neprestana prijetnja ubilačkog islamističkog terora koja je
odjednom izbila u našim životima. Islamistički terorizam ni najmanje ne liči na
bombašku kampanju Irske republikanske armije – nema krajnjeg političkog cilja,
nema sna o istjerivanju Britanaca. Zvjerstva u Parizu – baš kao i ubistvo
vojnika Lee Rigbya, pokolj u Charlie Hebdou, masovni zločini 7. jula 2005. u
Londonu i 11. septembra 2001. u SAD – bila su nihilizam kulta smrti. Današnji
teroristi žele samo da igraju na našim grobovima, sanjaju samo o tome da sve
što volimo vide u plamenu, žude jedino da gledaju ruševine naših gradova.
Pariški napadi bili su, doslovno, bezumni. U ime kog boga su izvršeni? Koji
cilj su ostvarili? Koju su nepravdu osvetili? I kako ćemo na njih odgovoriti?
Tri sedmice poslije
Pariza Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo počelo je bombardirati Siriju.
Ispitivanja javnog mnijenja govorila su da veći dio javnosti podržava
bombardovanje Sirije i istovremeno vjeruje da ćemo zbog njega biti manje
sigurni. Znači, odgovaramo šaljući borbene mlažnjake, ali ne vjerujemo previše
da će oni okončati metež. Borimo se potpuno svjesni stvarnosti. To nije rđav
početak. No, postoji i mišljenje da treba da krivimo sami sebe. “Pariz
žanje oluju podrške Zapada ekstremnom nasilju na Bliskom istoku”, rugao se
blog koalicije “Zaustavite rat”.
Jeremy Corbyn
izrazio je isti stav kada je nedužnom humanitarnom radniku Jihadi John odrubio
glavu. “Ovo je cijena koju plaćamo za rat i vlastiti nadmeni
šovinizam”, smijuljio se vođa laburista. No, žrtve od 23. novembra nisu
mogle biti nedužnije; sto trideset ljudi iz devetnaest zemalja koji su izašli u
petak uvečer da se provedu u slobodnom svijetu, da uživaju u koncertu, gledaju
fudbal, večeraju. A tim jednostavnim činom miroljubivog uživanja u životu potpisali
su sebi smrtnu presudu.
Ove žrtve bile su
kao vi i ja. Advokati, arhitekte, muzičari i fotografi. Nisu to bili ratoborni
imperijalisti koji su dobili ono što su zaslužili.
No, pacifistička
ljevica koja mrzi sve nasilje ako nije usmjereno protiv Zapada, tvrdi da je
Pariz cijena koju plaćamo za svoju vanjsku politiku. “Bez višedecenijskog
miješanja Sjedinjenih Država i njihovih saveznika ne bi bilo ‘rata protiv
terorizma’ ni pariških napada”, likovao je blog “Zaustavite
rat”. A gorka je ironija u tome što bi mnogi Evropljani bili jednostavno
presretni kada slobodni svijet ne bi imao nikakve veze s Bliskim istokom. Neka
milion izbjeglica koje stižu u Evropu nađu novi život u Saudijskoj Arabiji ili
Kataru, a ne u Švedskoj ili Njemačkoj. Neka iranski i irački avioni umjesto
naših bombama vrate Islamsku državu u kameno doba. Neka ta krvlju natopljena
oblast sama riješi vjerski spor između šiitskih i sunitskih muslimana — većina
nas ih i ne razlikuje. Neka se Bliski istok sam sredi, kako bi prestali da
ubijaju nas.
Uzvratit ćemo kad najzad budemo imali petlju
da priznam da je naše multikulturno društvo u opasnosti da se raspadne.
„Sprovode se tihe
mjere za integraciju islama i njegovih sljedbenika potpunije u britanski
identitet“, rekao je jedan zapanjujuće iskreni vođa Timesu. „No uspjeh tih
mjera nije zajamčen. Ako propadnu, ova ć se zemlja suočiti s mogućnošću
dugotrajnog vjerskog sukoba žestokog kao ono što se događalo u Sjevernoj Irskoj
do Sporazuma u Belfastu.“
Između zemalja
domaćina Zapada i njihovih islamskih zajednica stvara se rascjep. Ne smije se
dozvoliti da se taj rascjep pretvori u ponor.
List Sun pretrpio
je kritike jer je na prvoj strani objavio naslov „Svaki peti britanski musliman
podržava džihadiste“, ali nalazi lista bili su skoro istovjetni s ispitivanjem
javnog mijenja Kanala 4 od prije deset godina, kada je utvrđeno da dvadeset tri
posto britanskih muslimana vjeruje da se napadi izvršeni u Londonu 7. jula 2005.
mogu opravdati podrškom britanske vlade ratu protiv terorizma.
A mi i dalje
posežemo za ohrabrujućim klišeima. Još prije nego što je Paris oprao krv sa
svojih ulica, haštag „Terorizam nema religiju“ na Twitteru su podržali mnogi.
Ali čovjek koji viče „Allahu ekber“ dok puca u masu na koncertu nije ateista, a
teroristi u Parizu nisu bili Siki, hindusi, Jevreji, kršćani ili džedaji.
Bogobojazne fraze nas neće zaštiti od terorizma. Ako namjeravamo uzvratiti,
onda se moramo suočiti sa nekim neprijatnim istinama umjesto da se ušuškavamo
pod utješnu ćebad haštagova.
I na kraju moramo
istinski prevladati vlastiti strah da ćemo ispasti rasisti.
Džihad najjače privlači drugo pokoljenje,
djecu useljenika koja imaju isti pasoš kao i ja, koja su odrasla i punila se ogorčenjem
u briselskoj četvrti Molenbeek, ili u pariškim predgrađima, ili u okolini
Leedsa, domu napadača od 7. jula.
Prava prijetnja su ljudi s pasošima Evropske
unije kao što su Muhamed Emwazi zvani Jihad John, zvijezda dželata takozvane
Islamske države kog su ubili američki dronovi, i Abdelhamid Abaud, tvorac
pariških napada ubijen u policijskoj raciji u San Denisu. Emwazi je imao
britanski pasoš, Abaud belgijski. Njihove porodice su došle u Veliku Britaniju
i Belgiju iz Kuvajta, odnosno Maroka. Ne trebamo strepiti zbog migranata koji
stižu u Evropu. Većina njih bježi od istog besmislenog užasa za koji se plašimo
da će pogoditi i nas. Izazov sljedećih decenija bit će integracija njihove
djece, a ta integracija ne smije se uzimati zdravo za gotovo.
(TBT, Nedeljnik)
