KOLUMNA
Krah državnog udara omogućio je Erdoğanu potpunu prevagu u
turskoj politici. Što je još važnije, Erdoğan je iskoristio priliku da
demokratski poredak redefinira u svjetlosti pobjede nad urotnicima
Piše: Ivo Banac, thebosniatimes.ba
Ako se sokolarstvo (dogandžiluk) vezuje uz prezime turskog
predsjednika, onda je Erdoğan (= hrabri sokol) mogao biti uzgajan samo za
podjelu plijena. Gordom predvodniku to nikad nije išlo od ruke, što je jedan od
razloga zašto je uspon Recepa Tayyipa Erdoğana najavio nepodijeljenu osobnu
vlast u turskoj unutarnjoj, ali i vanjskoj politici, a s njom razdoblje
osporavanja i velikih sukoba. Turska se demokratija razvijala nakon vrtoglavog privrednog
rasta iz vremena vojne uprave ranih 80-ih godina, kada je Turgut Özal uveo niz
liberalnih reformi. Naličje ovoga povezanog i nesumnjivo pozitivnog trenda bio
je nastup islamističkih stranaka. One su od manifesta Millî Görüş (Nacionalna
vizija), što ga je od 1969. promicao Necmettin Erbakan, prihvaćale rast i
modernizaciju, ali ne i zapadni sekularizam, u kojemu su se naslućivale zamke
deislamizacije. Kemalistička sekularna poludemokracija našla je svoju
poludemokratsku islamističku alternativu.
Od Erbakanove Stranke nacionalnog reda (MNP, 1970. – 1971.)
i Stranke nacionalnog spasa (MSP, 1972. – 1981.) do njegove Stranke blagostanja
(Refah, 1983. – 1998.), u kojoj je među utemeljiteljima bio i Erdoğan, pa onda
preko Stranke vrline (Fazilet, 1998. – 2001.) do Erdoğanove Stranke pravde i
razvoja (AKP, utemeljene 2001.) prošlo je tri desetljeća i četiri zabrane, uz
napomenu da je AKP ipak reformirana verzija Erbakanova političkog islamizma.
Cilj politike nije stvaranje islamske države uz primjenu šerijata nego borba za
vlast i utjecaj unutar kemalističke nacionalne države. Erdoğanova prividna
umjerenost, njegov proamerički i proeuropski stav (AKP je za Tursku u EU) te
potpora tržišnom kapitalizmu, dijelom objašnjava i suzdržanost vojnih i sudskih
vlasti prema AKP, kao i uspjehe AKP-a i Ergoğana na parlamentarnim,
predsjedničkim i lokalnim izborima od 2002. do 2015. Ipak, ostala je sumnja da
postoji Erdoğanova skrivena agenda koja je tražila pravi trenutak za epifaniju.
Kao dijete stambolskih radničkih mahala, Erdoğan je pokrenuo
svojevrsni klasni pomak u rigidnoj turskoj upravi. Politička administracija i
vojna vrhuška, koja je do prevlasti AKP-a bila zatvorena pobožnoj potklasi
turskog društva, rapidno se demokratizirala. Štoviše, danas je korisno
napomenuti da je u prvim godinama vlasti Erdoğan raspustio sudove državne
sigurnosti, obuzdao torturu u istragama i pokrenuo pregovore s Kurdima. U ovim
nastojanjima Erdoğan je do 2013. godine uživao potporu pokreta Hizmet (Služba),
koji predvodi Fethullah Gülen, islamski učitelj s adresom u Pennsylvaniji.
Premda je Gülenov pokret u međuvremenu proglašen terorističkim, Erdoğanov
svojedobni saveznik, a odnedavna i glavna meta hajke na organizatore neuspjelog
julskog vojnog udara, ne može se bezuvjetno povezati s organizacijom prevrata.
Krah državnog udara omogućio je Erdoğanu potpunu prevagu u
turskoj politici. Svi njegovi protivnici osudili su pokušaj prevrata i dali mu
za pravo da je obranio demokraciju. Što je još važnije, Erdoğan je iskoristio
priliku da demokratski poredak redefinira u svjetlosti pobjede nad urotnicima.
Tu nije samo riječ o čišćenju vojske i administracije. Prijelomna razdoblja u turskoj
politici uvijek su praćena velikim čistkama. Ovaj put pobjednik je, međutim, u
prilici redefinirati samu narav države, njenog ustroja, odnosa prema “svom
narodu” (Erdoğan za sugrađane redovito koristi termin “moj
narod”) i drugim narodima. Erdoğan je iskoristio jedinstvenu priliku kako
bi sebe predstavio Kemalom Atatürkom “Nove Turske”, koja je amalgam
islamske pobožnosti i turskog nacionalizma ukorijenjenog u otomanskoj prošlosti
(The Wall Street Journal, 25. kolovoza). Umjesto kemalističke države –
nacionalističke i sekularne, koja je u ratu za neovisnost (1919. – 1923.)
zaštitila turske granice od stranog imperijalizma, “Nova Turska” je
jaka nacionalna država u kojoj je islamizam zaštitio demokraciju od domaćih
izdajnika. Kvaka je u službenom tumačenju da su suparnički islamisti
(gülenisti) odgovorni za pokušaj prevrata. To otvara vrata opozicijskim
strankama, pa i sekularnoj oporbi (The New York Times, 8. kolovoza). “Nova
Turska” očito je zamišljena kao sveuključiva. Pobjeda novog rata za
neovisnost službeno će se slaviti na svakoj idućoj obljetnici propalog vojnog
udara.
Posljedice uspona Erdoğan- ove “Nove Turske”
osjetit će se i u međunarodnim odnosima. Obnova suradnje između Turske i Rusije
već je promijenila odnose snaga u Siriji, gdje su Kurdi izloženi novim napadima
unatoč američkoj potpori. Na Balkanu se osjeća kušnja lojalnosti “Novoj
Turskoj”, koju Ankara nameće glede gülenista u Bosni, Albaniji i na Kosovu
(The Jamestown Foundation, 3.8.). No, Erdoğanovo odustajanje od Zapada, koje je
tek zakrpano papirnatim izjavama za njegova susreta s Barackom Obamom u Hangzhouu
(The New York Times, ), imat će posebno razorne učinke u ovom dijelu svijeta.
Neće biti da je Erdoğan u pravu kad veli (u govoru za obitelji poginulih u
pokušaju prevrata) kako je “preporod” od 15. srpnja pokazao da
“Turci ne mogu očekivati ni pravdu, ni pomoć, ni potporu, ni razumijevanje
ni od koga… što god radili, moramo sami napraviti” (The Guardian, 31.08).
Put u izolaciju uvijek je samotan.
(TBT, Jutarnji.hr)
