ISLAMISTIKA
Kako je, onda,
moguće da tumači islama na bosanskom i drugim jezicima Balkana tako površno
razumijevaju i tumače propis o kurbanu? Ne znam tačno, a sve mi se čini da to
oni čine više zbog straha nego zbog neznanja
FOTO: Latić (TBT)
I njih dvojica
poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo:“O, Ibrahime,
ti si se objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela
čine, – to je zaista bilo teško iskušenje!“ I kurbanom velikim ga iskupismo i u
naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo:“Neka je selam na Ibrahima!“ (Kur'an,
37: 103-109)
Islam contra
religion
U svakoj religiji
naći ćemo propis o žrtvi koja se prinosi božanstvu, i što smo, u povijesnoj
perspektivi, dalje od islama koji se u 7. st. po Isaovom rođenju javio u svojoj
završnoj formi, to ćemo vidjeti da su te žrtve u prošlosti bile sve okrutnije,
strahobalnije: svirepi „sveti“ ljudi najčešće su tražili ona najčišća,
najnevinija i najljepša ljudska bića: djevojke i dječake, koje su žrtvovali
božanstvima rijeka, Sunca ili Vatre „miroljubivo“, pred masom sljedbenika u
deliriju, puštajući njihovu mladu krv, ili ih pržeći do smrti na lomačama – u
ime svoga, svećeničkog boga. Pretpostavimo li da su religije izmišljotine
svetaca, onda islam nikako ne možemo tretirati kao religiju (od starofrancuskog
religion, latinskog religio, pojam koji označava nejasnu, neodređenu i
isključivo duhovnu ‘vezu između čovjeka i božanstva’ ); islam je dīn wa šari'ah
(S.M. Naquib al Attas), od istinskog
Boga objavljena vjerska učenja (dīn) i Njegovi savršeni, svevremeni propisi ( u
semitskim jezicima: šari'ah, dosl. put
do izvora bistre vode). I nigdje se ta razlika između islama i religije ne vidi
kao u propisu o žrtvi /žrtvovanju za Boga – Uzvišeno je Njegovo Biće-:
prinesavši, kako mu je u snu objavljeno, sina Ismaila kao žrtvu za Boga,
Allaha, dž.š., i iskupivši to nedužno ljudsko biće „kurbanom velikim“, u
dramatičnom kur'anskom kazivanju islam rigorozno raskida sa čitavom povijesnom religijskom
tradicijom izbavljajući čovječanstvo iz kandži svećenstva i njihove idolatrije
i vraćajući ga Onome koji daje život i koji jedini zaslužuje da se obožava, tj.
da objavljuje propise i da traži da se oni izvršavaju tokom ovozemnoga života.
Kurban spašava čovjeka i donosi mu radost;
kurban (ar. qarraba – približavati se, biti blizu) čovjeka istinski približava
njegovom Stvoritelju- Davaocu života; kurban je odbacivanje idolatrijske
okrutnosti, nasilja nad čovjekom i vraćanje ljudskog bića u sferu istinske
slobode i sreće; kurban je vraćanje i predanost milostivnom Bogu, Allahu,
dž.š., i odbacivanje svakog vida idolatrije ili politeizma, odbacivanje svakog
lažnog božanstva u ljudskom liku, u liku svećenika, u „liku“ ideologija ili
vlastitih prohtjeva.
Tekbir i kurban
Zato je kurban
naglašeno vezan prvenstveno za Ibrahima, a.s., za koga Kur'an kaže da je
hanīf, što u semitskim jezicima označava
onoga u čijem srcu nejma ni trunke širka, odn. vjerovanja ili motivacije da se
životna djela čine u bilo čije drugo ime osim u ime Stvoritelja, Allaha, dž.š.:
„Ja okrećem lice svoje – govori Ibrahim – kao hanīf prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio,
ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju (tj. ja ne slijedim
manipulatore, šarlatane, nasilnike, idolatriju, politeizam, ništa što nije iz
Objave Jednog i Jedinog Boga)“ (Kur'an, 6,19).
Stoga ovaj ajet
muslimani uče prilikom klanja kurbana i stoga donose tekbir izgovarajući Allahu
ekber, što znači: Samo Allah, dž.š.,
daje život (po čemu je ekber- veći od
svakoga jer niko drugi ne može dati život) i samo ga On može oduzeti; samo
Allah je svet, i zato je život svet, i zato je ubistvo jednog ljudskog bića –
ubistvo svih ljudi, a spasiti jedno ljudsko biće toliko je veliko djelo u
Božijim očima kao da se spasi čitav ljudski rod (Kur'an, 5, 32).
Post scriptum:
Kako je, onda,
moguće da tumači islama na bosanskom i drugim jezicima Balkana tako površno
razumijevaju i tumače propis o kurbanu? Ne znam tačno, a sve mi se čini da to
oni čine više zbig straha nego zbog neznanja. Naime, sile idolatrije koja,
pozivajući na klanje ljudi po Balkanskom poluotoku, izražava odanost svojim lažnim
božanstvima i svećenicima, toliko su povijesno jake i strašne da balkanski
muslimani, u strahu od tih klanja, ne
smiju ni da rastumače, a nekmoli da u
punini žive svoju hanif- sku vjeru. Prema grubim procjenama historičara,
posebno rumunskog istraživača muslimanskog porijekla, Kemala Karpata, od
Balkanskih ratova iz 1912. godine pa nadalje do kraja 20.st., na Balkanskom
poluotoku je poklano između 100.000 i 300.000 muslimana, a oko pet miliona ih
je prognano iz njihovih zavičaja!
Zato bi naša prva
dova, dok koljemo svoje kurbane, nama se čini, trebala biti:
Gospodaru naš, mi
svoje živote predajemo Tebi, Koji si nam ih dao, pa iskupi naše Ismaile ovim
našim kurbanima kao što si iskupio Ibrahimovog Ismaila, podari nam Svoju pomoć
i daj nam snagu pa da se u budućnosti zaštitimo od Tvojih neprijatelja
idolopoklonika i tako sačuvamo svoje sinove i kćeri od njihovih kama i lomača!
Amin.
(TBT, www.dzemaludinlatic.com)