Trogodišnji Mucad Ibrahim bio je najmlađa žrtva terorističkog napada koji se dogodio u petak 15. marta 2019. godine u Christchurchu na Novom Zelandu.
Njegova porodica je pobjegla iz Somalije tokom rata i odletjela na Novi Zeland kao izbjeglice. Tamo su se nadali da će okrenuti novu stranicu o zločinima koje su vidjeli i započeti novi život. Tragično, nije trebalo biti.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 2022. godine rezoluciju kojom se 15. mart proglašava Međunarodnim danom borbe protiv islamofobije, kako bi se obilježio užasan teroristički čin koji je izveo Brenton Tarrant, bijelac koji je otvorio vatru u dvije džamije u Christchurchu, ubivši 51 muslimana i ranivši 40.
Rezolucija je pozvala vlade širom svijeta da obilježavaju ovaj dan i pozvala na jačanje institucionalnih napora u cilju podsticanja globalnog mirnog dijaloga i promoviranja kulture mira i tolerancije.
15. mart 2019. je bio mračan dan za čovečanstvo. Vjernici koji se mole mirno su hladnokrvno ubijeni u petak, dan koji predstavlja mir i duhovnost za muslimane. Ovaj nasilni i neoprostivi pokolj dogodio se u ime mržnje i nadmoći nad obespravljenim grupama i marginalizovanim zajednicama.
Islamofobiju definira Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava: „Strah, predrasude i mržnja prema muslimanima ili nemuslimanskim pojedincima koji dovode do provokacija, neprijateljstva i netolerancije putem prijetnji, uznemiravanja, zlostavljanja, huškanja i zastrašivanje muslimana i nemuslimana, kako u online tako i van mreže.
“Motivisan institucionalnim, ideološkim, političkim i vjerskim neprijateljstvom koje prelazi u strukturalni i kulturni rasizam koji cilja na simbole i oznake bića muslimana.”
Obmanjujući narativ
Ovaj opaki fenomen prijeti našoj demokratiji i izbacuje muslimane iz svakodnevnog života društva. To otežava njihov pristup tržištu rada i obrazovnom sistemu, gdje se prema njima često ne postupa pošteno i ravnopravno.
Rasizacija muslimana dovodi do prikazivanja varljive slike i pristrasne društvene konstrukcije, što rezultira njihovom otuđenjem, dehumanizacijom i demonizacijom, između ostalog.
Rasizacija muslimana dovodi do prikazivanja varljive slike i pristrasne društvene konstrukcije, što rezultira njihovom dehumanizacijom i demonizacijom.
Ova izmišljena i obmanjujuća priča, koja slijepo ignorira mnoge napretke kojima su muslimani doprinijeli tokom stoljeća (od matematike do nauke, od medicine do astronomije), ne vidi ih više kao ljudska bića, već kao “opasnog uljeza”.
Nadalje, muslimanke najviše pate od vidljivih i nevidljivih posljedica intersekcionalne diskriminacije, one koje ih isključuju iz različitih oblasti života: zaposlenja, obrazovanja i javnih prostora.
Oni su žrtve začaranog diskriminatornog kruga iz kojeg je teško pobjeći. Institucije ne mogu težiti jednakosti ako nisu obzirne prema svim rasnim zajednicama, uključujući rodno obilježje islamofobije; u suprotnom će imati samo selektivnu i pristrasnu posvećenost principu jednakosti.
Poziv za buđenje
Više ne možemo zanemariti štetne efekte na živote muslimana koji proizlaze iz institucionalne, sistemske i strukturalne islamofobije ugrađene u iste strukture odgovorne za zaštitu ljudskih prava i podržavanje univerzalnih vrijednosti Povelje UN-a o ljudskim pravima.
Napad u Christchurchu trebao je izazvati svijest donosilaca odluka širom svijeta i potaknuti ih da dovode u pitanje svoju političku opredijeljenost protiv rasizma i posebno islamofobije.
Internacionalizacija i razumijevanje islamofobije ne može se jednostavno svesti na mrski tvit na mreži, i treba ih vidjeti i prepoznati po tome što ona jest: kancerogena bolest koja truje naše zajednice i anomalija u našim demokratskim političkim sistemima.
Kako se bliži Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije sljedeće sedmice, zemlje članice EU trebale bi usvojiti nacionalne akcione planove UN-a, koji bi trebali uključivati prepoznavanje svih oblika rasizma, uključujući islamofobiju, usklađeno i raščlanjeno prikupljanje podataka, kao i participativno i inkluzivno prikupljanje podataka. mehanizme sa organizacijama civilnog društva.
Kada pogledamo slike malog Mucada, vidimo neuspjeh. Gledamo u njegove velike izražajne oči i mislimo da smo ga iznevjerili, i nastavit ćemo propadati sve buduće Mukade ako se islamofobiji ne riješimo holistički, efikasno i adekvatno.
Ali nadamo se da Mucad i ostalih 50 žrtava terorističkog napada nisu umrli uzalud. Nadamo se da njihova smrt ima dublje značenje i da možda može predstavljati poziv na buđenje institucijama da zaista internaliziraju opasnosti koje islamofobija predstavlja i počnu djelovati u skladu s tim.
Mucadovo nevino lice trebalo bi da bude podsjetnik zašto antimuslimanska mržnja više ne može proći nekažnjeno. Zato što je islamofobija štetna; ona ubija!
(TBT, MEE)
