Sigurno je vrlo iznenađujuće za nekog stranca u Sarajevu ponašanje bošnjačkih elita nakon izbora. Možda su čak i šokirani erupcijom populizmakojeg ispoljavaju bošnjački prvaci, kako politički, možda još više vjerski. Svemu tome im režimski mediji i botovi na društvenim mrežama daju šmek i kolorit. Ispoljavanje ovolikog animoziteta, ksenofobije i političke histerije može se mjeriti sa društvenim procesima koji mirišu na revoluciju, ili kontrarevoluciju – svejedno.
BOŠNJACI BULAZNE
Sve je počelo sa čarkama sa specijalnim američkim izaslanikom Matthew Palmerom koji je trebao predvoditi pregovore o Izbornom zakonu između hrvatskih i bošnjačkih političkih lidera. Harangu protiv Palmera je predvodila Demokratska fronta na čelu sa Željkom Komšićem. Komšićevoj stranci su se pridružili nekoliko jastrebova, twiter harambaša, koji su imali imidž prograđanskih javnih djelatnika u Sarajevu. Po svojim radikalnim izjavama, vulgarnim kočijaškim psovkama nadmašili su svoje bivše komunističke skojevce ogrezle u mržnji prema zapadu. SDA je imala mrežu vrlo otrovnih botova koji su popunjavali ovaj verbalni sukob sa predstavnicima međunarodne zajednice, tako da su njeni fukniconeri, kao i sam Bakir Izetbegović, bili malo suzdržaniji i davali odmjerenije izjave u kojima su kritizirali pristrasan pristup u pregovorima. Izetbegović se žalio da vrše pritisak na njega da udovolji Draganu Čoviću. Očito je Izetbegović skupo platio naivnost kad se upustio u obnovu revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, što je opozicija s punim pravom okvalificirala kao izdjanički čin,pa stoga sebi nije smio priuštiti još jedan tako riskantan ustupak u pregovorima o Izbornom zakonu, te je odbio biti kooperativan sa međunarodnim predstavnicima.
Palmer je „podvijenog repa“ napustio Sarajevo, pregovori su propali, DF-ovi jastrebovi i SDA-ovi botovi su likovali. U tom i takvom se političkom raspoloženju vodila se i izborna kampanja. Komšić je već bio u prednosti, a Izetbegović se morao malo napregnuti da bi nadoknadio nekoliko udaraca koje je pretrpjela njegova stranka zbog korupcijskih afera. Zato je pustio svojim radikalima na volju i sam odvio sve ventile vjerskog populizma kako bi mobilizirao mase. Tako je tokom kampanje izrekao par ratnohuškačkih eskapada što ga je dovelo u direktan sukob sa američkim ambasadorom Michaelmom Murphyem. Sukob je bio tako oštar da su mediji kalkulirali sa mogućnošću da Izetbegović završi na crnoj američkoj listi.
DUPLI SCENARIJ ZA BiH
Zbog svega su Komšić i Izetbegović vodili antizapadnu kampanju, u čemu su imali padršku turskog predsjednika RecepaTayipa Erdogana, pa čak i reisa Huseina Kavazovića. Za razliku od Komšića koji je ostvario vrlo respektabilan rezultat Izetbegović je poražen iako mu je stranka po rezultatima izbora ostala stabilna. Onda se desila situacija da Izetbegović nije mogao naći koalicione partnere, osim Komšića, zbog čega je opozicja, bilo ih je osam stranaka, došla u poziciju da formira vlast na višim nivoima.
Izetbegović i Komšić opet vide problem u skrivenim namjerama predstavnika međunarodne zajednice,posebno u Cristianu Schmidtu i Michaelu Muprhyu, dvojici najeskponiranijih predstavnika. I prije zvaničnog dolaska u Sarajevo, Komšić je preko svojih obavještajnih linija saznao da će Cristian Schmdit zamjeniti Valentina Inzka, pa je „žurno“ preko svojih novinara (Avdo Avdić) osumnjičio da je hrvatski lobista koji je primio zvanično odlikovanje od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Ovo je vrlo indikativan momenat koji zaslužuje da se baci svjetlo na izvorište Komšićeve političke moći. Prvi je to osjetio Zlatko Lagumdžija kadaje Komšić izvršio pravi prevrat u SDP-u. Prije nego je pao sa trona Lagumdžija je spomenuo neku „slušalicu“ odakle Komšić dobija direktive. Mnogi misle da je mislio na Borisa Stjepanovića, uposlenika Njemačke amabasade u Sarajevu sa kojim je Komšić bio „na vezi“. Njegov otac Ratko Stjepanović je penzioniran kao šef odjeljenja obavještajne poslove sektora Državne sigurnosti (Udba) u Sarajevu. Inače, malo se obraća pažnja na činjenicu da je Boris Stjepanović bio angažiran u kabinetu Nedžada Ugljena, dok je ovaj važio za jednog od glavnih rukovodilaca AID-a. Na žalost Ugljen je ubijen iz misterizonih razloga, a sumnja se da iza njegovog ubistva stoji „duboka država“. Jedna od sumnji njegovog ubistva jeste njegov tajni boravak u Iranu pod njemačkim imenom Karl Zimmer. Nema dokaza da je Boris Stjepanović asistirao Ugljenu za dobivanje lažnog njemačkog identiteta, ali zaključak se namećesam od sebe.
Pošto je Schmidt bio imenovan od strane Angele Merkel pitanje je onda zbog čega mu se Komšić, koji slovi kao njemački igrač, u toj mjeri suprostavlja?! Najvjerovatnije da se ovdje radi o duploj vrijanti, ili duplom scenariju na koji računa njemačka politika za rasplet krize u Bosni i Hercegovini. Jedan scenarij daje odgovor na pitanje zašto je Komšić dobro-došao u Vatikan, gdje ga kao prima papa Franjo i iskazuje mu tople komplimente kao ateisti, dok je „presona non grata“ u svim općinama gdje je HDZ na vlasti. Ovo bi moglosugerirati da bi u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, koji je uzgred rečeno svakim danom sve izvjesniji, Komšić treba ostati sa Bošnjacima kako bi zaštitio duhovno blago katoličke crkve koje bi ostalo izvan hrvatskog entiteta. Taj scenarij je predviđen nakon što se Milorad Dodik odluči na secesiju, u čemu već ima podršku svih hrvatskih lidera, kako u Mostaru tako i u Zagrebu. Potom bi Dragan Čović stupio na scenu i pod izlikom zaštite hrvatskih nacionalnih interesa proglasio neku vrstu hrvatske samouprave (HZHB) koja bi se sastojala od općina sa hrvatskom većinom. U tom slučaju bi crkve i ostalo duhovno blago u Sarajevu, Srednjoj Bosni i Posavini ostalo nezaštićeno. Zato im trebaju probosanski Hrvati profila Željka Komšića.
TAPIJA NA DRŽAVU
Ovakvog scenarija očito nisu svjesni bošnjački prvaci, kao što nisu bili ni svjesni 1992. godine, kada su izmanipulirani od strane hrvatskih obavještajnih službi (SIS) pucali na svata na Baščaršiji, kako bi se tim činom izazvao rat između Bošnjaka i Srba, što je definitivno olakšalo HVO-u odbranu napadnutih hrvatskih gradova od Dubrovnika do Vukovara. Dakle, ponovo bi Bošnjaci nakon 30 godina trebali „pucati na srpskog svata“ kako bi Dodik dobio povod za otcjepljenje, a Hrvati dobili entitet (banovinu) bez ispaljenog (reisovog) metka. Ove situacije uopće nisu svjesni bošnjački prvaci kad pjene u svojoj antizapdnoj histeriji. Posebno se po svojoj odsutnosti političkog rezona ističu dvojica vjerskih poglavara Husein Kavazović i Mustafa Cerić. Kavazović je nedavno izrekao jednu eskapadu kojom je zaprijetio da će Bošnjaci braniti državne institucije oružjem. Dok su nebošnjaci masovno osudili ovu reisovu izjavu, kao ratnohuškčaku, među Bošnjacima je Kavazović dobio frenetičnu podršku. Čak je podrška koju mu je na televiziji iskazao bivši reis Cerić ratnohuškačkija od njegove izjave. „Sa tom svojom izjavom je učvrstio duhovnu liniju odbrane“, rekaoje Cerić.
Možda je sam poslanik SPD u Bundestagu Josip Juratović uočio da se ovdje radi o politici SDA koja “na jedan tihi način provlačila islamizam” u bh. društvu i da se radikalne struje u Bošnjaka zloupotrebljavaju žrtve genocida u Srebrenici.
Niko još reisu Kavazoviću, kao ni njegovom prethodniku Ceriću, nije spočitao urušavanje jedne veoma važne bosanske (državne!) institucije koja se nedavno defintivno urušila i ugasila. Radi se Međureligijskom vijeću! Ova institucija je bila zamišljena da nadogradi i eventualnootkloni ideološke nedostatke Daytonskog mirovnog sporazuma kako bi vjerski prvaci na temelju dijaloga obnove povjerenje među narodima što bi im bilo najveće moguće poslanje. Ova se institucija može smatrati jedno od najvažnijih jer se bez nje ne može zamisliti nikakva budućnost države. Zato je kontradiktorno ponašanje obojice reisova koji populistički podržavaju državne institucije, dok sami urušavaju one za koje su odgovorni. Stoga ponašanje reisova ne bi zaslužilo ozbiljnu pažnjui analizu, jer se radi o vrlo prizemnom i prozaičnom motivu (nijetu) njihovog populističkog dušebrižništva.
Stoga ej opće uvjerneje da se ovdje ne radi se o njihovoj brizi zbog urušavanja državnih institucija,već o brizi zbog urušavanje režima,odnosno njegove žurnalističke inačice „duboke države“ čiji su članovi bili i ostali i reisovi.Kao što je, na primjer, i spomenuti Boris Stjepanović kao bošnjački zet, oženio je unuku jednog od najvećih bošnjačkih vođa u pvijesti Mehmeda Spahe, rado viđen gost u bošnjačkim institucijama.
Ponašanje vjerskih poglavara Bosanskih Muslimana može se objasniti kroz narodne umotvorine poput one da će „popravljajući obrvu, iskopati oko“. Na isti način oni dok brane državne institucije i napadaju OHR optužujući visokog predstavnika za neprijateljski stav prema Bosanskim Muslimanima, urušavaju najmoćniju instituciju koja čuva državnu tapiju stečenu u krvi, a ovjerenu u UN-u. Stoga bi bilo puno pametnije reisu Kavazoviću da je pozvao Bošnjake na oružje radi odbrane OHR-a, kao institucije, nego na odbranu drugih (državnih) institucija. Ne zbog Schdmidta, već zbog moći država koje stoje iza OHR-a,odnosno članica Savjeta za sprovođenje mira (PIK) u Bosni i Hercegovini.
(TBT, Tim za analitiku)
