Pakistan je opterećen dvostrukim krizama. Ekonomski slom, koji traje već nekoliko godina, metastazirao je u potpunu vanrednu situaciju u platnoj bilanci. Zemlji s nuklearnim oružjem ponestaje dolara za plaćanje osnovnih uvoznih proizvoda, poput nafte, a pomoć MMF-a izistaje jer pakistansko političko vodstvo oklijeva provesti niz bitnih reformi. Istodobno, antipakistanska teroristička skupina, Tehreek-e-Taliban Pakistan (TTP), ponovno je oživjela, potaknuta povratkom na vlast talibana u Afganistanu—omogućena, ironično, pakistanskom vlastitom politikom podupiranja talibana tokom posljednjeg dva desetljeća. U januaru 2023. bombaš samoubica ubio je više od 100 ljudi u džamiji koju posjećuju policajci u gradu Peshawaru, što je označilo najsmrtonosniji teroristički napad na sigurnosne snage.
Ove krize imaju tendenciju da se pogoršaju. I iako se za sada razvijaju odvojeno, hranit će se jedna drugom ako ih se ne budu iskontrolirale. Trenutačni pristup Pakistana odugovlačenja s MMF-ovim zahtjevima i provedbe fiskalnih polumjera vodi ka ekonomskom neuspjehu, što će potaknuti javno nezadovoljstvo, kao što će politika umanjivanja podrđke talibana TTP-u također će dovesti do terorističkih napada. Kineski saveznici Pakistana, koji imaju velike investicije u Pakistanu kao dio Inicijative Pojas i put, mogli bi uskočiti s ekonomskom podrškom u zadnji čas kada kriza bude na vrhuncu, ali njihovi uvjeti za takvu intervenciju dodatno će narušiti pakistanski suverenitet bez ublažavanja ovih kriza. Sjedinjene Države ne bi trebale pomoći Pakistanu da dobije odgodu reformi koje je odredio MMF, već bi ga trebale usmjeriti prema procesu restrukturiranja duga. Također bi trebale potaknuti Pakistan da ograniči ekonomske veze s talibanima i, u isto vrijeme, razotkriti podršku talibana terorističkim skupinama, kao što je TTP. To samo po sebi neće riješiti disfunkcionalnost odkoje pati Pakistan, ali će pružiti osnovu za ekonomski oporavak i obuzdavanje terorističke prijetnje, te unaprijediti interese SAD-a.
BEZ MUKE NEMA NAUKE
Ekonomski slom koji je an secni ima neposredno porijeklo u MMF-ovom programu stop-start, u koji je Pakistan nerado ušao u vrijeme vlade premijera Imrana Khana 2019. Nakon što je u početku odgovorno pratila program, Khanova vlada priklonila se populističkim mjerama — ponudila je velike subvencije za naftu, preuzela dodatni dug i odbijanje povećanja poreza—što je izbacilo proces iz tračnica. Nakon svrgavanja Khana u aprilu 2022., nova je vlada oživjela shemu MMF-a djelomičnim povlačenjem subvencija za gorivo i struju.
Ali kako su bolne posljedice tih prilagodbi nastupile, tako je premijer Shehbaz Sharif odbijao je provedbu dodatnih mjera štednje koje zahtijeva MMF. Sharif, kao i njegov brat Nawaz Sharif, koji je tri puta bio premijer, ostali su paralizirani političkim posljedicama MMF-ovih planova, što je samo pomoglo njihovom glavnom političkom protivniku, Khanu. Zaista, svrgnuti premijer, koji je tvrdio da je vojska zajedno sa Sjedinjenim Državama osmislila njegovu smjenu, iskoristio je galopirajuću inflaciju i ekonomski pad kako bi agitirao i udvostručio svoj zahtjev za prijevremenim izborima. Kao odgovor, Sharif je molio partnere u Kini, na Bliskom istoku i Sjedinjenim Državama za pomoć kako bi izbjegao reforme koje je propisao MMF. Kina, koja drži 30 posto pakistanskog vanjskog duga od 100 milijardi dolara, pružila je određenu pomoć, uključujući zajam od 700 miliona dolara za refinanciranje. Ali Peking nije bio ljubazan na način na koji se Islamabad nadao – na primjer, pružanjem ubrzanog reprogramiranja zajmova i dodatnog financiranja dovoljno velikog da nadoknadi teret duga Pakistana. Samo u tekućoj fiskalnoj godini, Pakistan duguje gotovo 9 milijardi dolara od 15 milijardi dolara servisiranja duga Kini. Budući da vlada odugovlači s reformama, a MMF je skeptičan prema datim obećanjima o promjenama u budućnosti, Pakistan je propustio ključnu tranšu MMF-a za popunjavanje svojih sve manjih deviznih rezervi, što je pogoršalo krizu.
Khanovo i Sharifovo loše ekonomske upravljanje i izbjegavanje reformi dio su dugogodišnjeg obrasca. Godinama su pakistanske vođe nedovoljno ulagali u ljudski kapital. Vojska, koja ima ogromnu moć, izokrenula je ekonomsku politiku dajući prednost suparništvu s Indijom i preuzimajući značajne dijelove resursa zemlje. Elite su ovladale zantnim resursima zemlje, što je destimuliralo izravna strana ulaganja i inovacije. I vojna i civilna elita izbjegavale su reforme dok su tvrdile da je Pakistan prevelik da bi propao dok su tražile pomoć od Sjedinjenih Država i saveznika na Bliskom istoku, kao i skupe projekte opterećene dugovima iz Kine. Sve je to doprinjelo niskoj produktivnosti, slaboj naplati poreza i dugu koji je pretjeran u odnosu na sposobnost Pakistana da ga otplati. Tokom posljednjeg desetljeća prihodi od izvoza nisu nadoknadili niska ulaganja i sve manji priliv pomoći, posebno iz Sjedinjenih Država, povećan je dužnički pritisak za Pakistan.
Poput ekonomskog sloma, teroristička kriza u Pakistanu, koju uglavnom genrira TTP, također je uzrokovana iznutra. Ponovno oživljavanje TTP-a temeljno je potaknuto usponom talibana u Afganistanu koje je Pakistan podupirao kako bi se suprotstavili navodnom indijskom utjecaju u zemlji. Američki predstvanici pokušali su urazumiti pakistansko vodstvo da njihova podrška talibanima hrani TTP, ali pakistanski su dužnosnici ostali uvjereni u njihovu sposobnost da se bore protiv TTP-a i podržavaju talibane. U jednoj fazi, TTP je bio oslabljen američkim napadima dronovima i pakistanskim vojnim kampanjama. Grupa se povukla u planine istočnog Afganistana. Ali talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu dalo je golem poticaj TTP-u. Gotovo odmah, talibani su najvišem vodstvu TTP-a pružili politički azil i pokriće za njegovu kampanju nasilja u Pakistanu.
Danas TTP ima hiljada boraca spremnih za rat protiv Pakistana. Vodstvo TTP-a pronašlo je sigurno utočište u Afganistanu, gdje se mnogi talibanski borci sada pridružuju TTP-u. Pakistan je više puta tražio od talibana da obuzdaju TTP. Zauzvrat, Pakistan je ponudio zagovaranje normalizacije talibana s ostatkom svijeta i dao im je ekonomske poticaje, poput širenja tranzitne i bilateralne afganistansko-pakistanske trgovine. U 2022. Afganistan pod talibanima izvezao je više od milijardu dolara izvoza u Pakistan i prikupio značajne prihode od poreza na graničnim prijelazima između dvije zemlje. Ipak, talibani ostaju nepokolebljivi u održavanju svoje podrške TTP-u. Neke talibanske vođe, posebino ministar unutarnjih poslova Siraj Haqqani, povremeno su povukli uzicu TTP-a. Ali većina talibanskih vođa podržava politički program TTP-a i njegovu kampanju protiv Pakistana.
OD LOŠEG NA GORE
Pakistan se suočava s mogućnošću ekonomskog kolapsa zbog iscrpljivanja deviznih rezervi i, zauzvrat, potpunog prekida uvoza. Postoje dva puta do ove bijede: jedan u kojem Pakistan, u kratkom roku, uspješno ponovno pregovara s MMF-om i uvjerava bliskoistočne i kineske partnere da izdaju nove zajmove kako bi vratili stare, ali zbog znatnih dužničkih obveza, slabog izvoza, pad doznaka i niska izravna ulaganja, potrebe zemlje za financiranjem postat će neizvodive do kraja 2023. Druga je mogućnost da Pakistan ostane zaglavljen s MMF-om ni temo-ni ovamo, nastavi iscrpljivati svoje devizne rezerve i na kraju završe da ne mogu platiti uvoz.
Dok Pakistan srlja prema ekonomskom ponoru u oba scenarija, suočit će se sa značajnim pritiscima TTP-a. Ovi će pritisci biti drugačiji od onih s kojima se Pakistan suočio od TTP-a prije deset godina. U to vrijeme, iako je nasilje bilo strašno, Sjedinjene Države su godišnje osiguravale više od milijardu dolara pomoći, ciljajući terorističke skupine putem napada dronovima unutar Pakistana i boreći se protiv talibana u Afganistanu. Ovaj put Pakistanu nedostaje pomoć iz inostrnstva, a talibani u Afganistanu su puno jači. Pakistan može uzvratiti prekograničnim napadima na TTP, ali to može samo potaknuti nasilnu odmazdu grupe i razljutiti talibane, što bi dovelo do krvavijeg sukoba.
TTP će nastojati iskoristiti svoju prednost povećanjem broja napada, uključujući bombaše samoubice, i natjecanjem za teritorij na sjeverozapadu zemlje. Ovo će također pružiti priliku nizu transnacionalnih i regionalnih terorista da uspostave baze na teritorijima kojima dominira TTP u Pakistanu. U tom trenutku, nemogućnost Pakistana da uveze dovoljno nafte ugrozit će njegove vojne i policijske kapacitete. TTP će također imati priliku iskoristiti bijes javnosti uzrokovan ekonomskim krahom i nestašicom robe. Budući da su opći izbori u Pakistanu planirani za 2023., politička previranja u zemlji će se pogoršati. Sve će to značajno opteretiti koheziju pakistanske vojske, koja se već opterećuje Khanovim optužbama da je vojska bila u dosluhu sa Sjedinjenim Državama kako bi ga uklonila s vlasti.
JEDINI IZLAZ
U Washingtonu trenutna situacija Pakistana ne izaziva mnogo suosjećanja, jer se američki predstavnici sjećaju pakistanskih nastojanja da potkopa njihove ratne napore u Afganistanu. Problemi Pakistana također služe kao podsjetnik da su njihove vođe donijeli nepromišljene ekonomske odluke i upustili se u opasnu borbu s terorističkim izdancima. Suprotstavljeni prioriteti i odmak od antiterorizma ograničavaju interes SAD-a za rješavanje pakistanske krize. Pustiti Pakistan da se muči u svojim vratolomijama također se čini uvjerljivim—posebno zato što bi to moglo biti bolnije za Kinu, koja je snažno ulagala u Pakistan.
Ipak, u pitanju su interesi SAD-a. Čak i ako Sjedinjene Države ne žele nadmašiti Peking u financijama razvoja i vojnim transferima Pakistanu, Washingtonu bi bolje služio suvereni Pakistan oslobođen kineskog upliva. Odvratiti Pakistan od kvarenja indo-pacifičkih prioriteta također je ključni cilj. Osim toga, za Sjedinjene Države važno je odvratiti transnacionalne terorističke prijetnje iz Afganistana i Pakistana i osigurati sigurnost pakistanskog nuklearnog oružja. Počnu li se ekonomska kriza i eskalacija terorizma međusobno hraniti, ti će se interesi naći pod udarom. Kina bi mogla uskočiti s pomoći u zadnji čas, ali to neće ublažiti ni ekonomsku zagonetku ni problem rastućeg terorističkog nasilja. Umjesto toga, može se nagomilati još više duga i doći s prisilnim uvjetima, kao što su kineski zahtjevi za većim vojnim bazama i pristupom obavještajnim službama, što bi bio izrazito negativan ishod za Sjedinjene Države.
S obzirom na ove rizike, pragmatičan put naprijed je posvetiti pozornost dvostrukim krizama s ciljem sprječavanja da se dogode istovremeno. U tu bi svrhu Sjedinjene Države trebale izvršiti pritisak na Pakistan da se pozabavi realnošću talibanske podrške TTP-u i smanji ekonomske veze i diplomatsko zagovaranje talibana, koji su ženama i djevojkama okrutno zabranili pristup školama, fakultetima i nevladinim organizacijam. Posebno, Sjedinjene Države bi trebale razotkriti kontinuiranu opasnu podršku Talibana međunarodnim teroristima, uključujući TTP. Osim što su ugostili Aymana al-Zawahirija, pokojnog šefa Al Qaide, talibani krše sporazum iz Dohe između SAD-a i talibana i nekoliko vlastitih obećanja da neće dopustiti da njihov teritorij iskoriste međunarodne terorističke skupine.
Na ekonomskom planu, američka vlada ne može i ne bi trebala ponuditi pakistanskim elitama prečace koje one traže, poput posredovanja kod MMF-a za odgodu reformi. Umjesto toga, Sjedinjene Države bi trebale pogurati Pakistan prema procesu restrukturiranja duga, sličnom onome u kojem su Šri Lanka i Zambija. Zajednički okvirni program G-20 za smanjenje dugova, namijenjen zemljama siromašnijim od Pakistana, daje obrazac. Pakistan će trebati novi program MMF-a čak i nakon što dovrši trenutni, a Sjedinjene Države trebale bi potaknuti Pakistan da sada započne proces restrukturiranja. Velik dio pakistanskog duga duguje multilateralnim institucijama, Kini, zemljama Pariškog kluba i privatnim vjerovnicima koji mogu olabaviti uvjete otplate u zamjenu za plan istinske reforme koji čini dugoročne rezove rashoda, a istovremeno utvrđuje načine za povećanje pakistanskih poreznih prihoda, ulaganja i ekonomski rast. Pakistanske elite pokušat će izbjeći bolne posljedice i reputacijski trošak povezan s restrukturiranjem, a možda i ljutnju svojih kineskih saveznika, koji bi se tome mogli usprotiviti kako ne bi izgubili novac. Ali ako Pakistan može uspješno ponovno pregovarati o uvjetima otplate duga s drugim velikim vjerovnicima, Kini neće preostati ništa drugo nego da se također restrukturira. To će smanjiti utjecaj Kine na Pakistan i umanjiti rizik da Kina ojača Pakistan za vojni pristup. S druge strane, ako Pakistan ostane u dužničkoj nevolji, a talibani nastave podržavati TTP, neizbježno je da će Pakistan pasti u ekonomski krah kada teroristi postanu drskiji.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
