1999. potres magnitude 7,4 pogodio je blizu Marmare u Turskoj, uzrokujući blizu 18 000 smrtnih slučajeva i ostavljajući još desetke hiljada ljudi ozlijeđenih, raseljenih ili prebirajući po ruševinama svojih
srušenih gradova. Turske oružane snage (TSK) mobilizirale su se odmah, a unutar prvih 48 sati, angažirao je približno 65.000 ljudi koji su vodili potragu, spašavanje, evakuaciju i gradili skloništa. Vojnici su išli dalje od svojih aktivnih vojnih dužnosti. Kordinirali su poljskim bolnicama,grdili gradove od šatora gra i ostvaljali mobilne kuhinje za građane pogođene potresom, što se u konačnici pokazalo ključnim za oporavak zemlje od katastrofe.
Više od dva desetljeća kasnije, još jedna tragedija pogodila je Tursku, kao i dijelove sjeverne Sirije. Bio je to jedan od najsmrtonosnijih potresa u novijoj povijesti. Ipak, ovaj put turski asker je u rvih najkritičnijih 48 sati pratio katastrofu sadistance. U tom vremenskom periodu samo je oko 7500 ljudi biloangažirano,što je nešto više od jedne desetine odgovora na potres u Marmari. Kako broj mrtvih premašuje ukupno 45.000 ljudi, loša reakcija na ovu tešku katastrofu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana izazvala je slave kritika od strane svih segmenata društva, posebno za zakašnjelo i neadekvatno sudjelovanje TSK-a u naporima spašavanja.
U 21. stoljeću zemlje diljem svijeta sve više koriste svoje vojske kao odgovor epidemije i prirodne katastrofe s velikim uspjehom. Zašto se onda dogodio suprotan trend u Turskoj?
Spor i neučinkovit odgovor TSK-a nije bio posljedica nedostatka motivacije vojnika ili nekompetentnost nego drastična institucionalna transformacija koja se dogodila pod Erdoganom.
Kada je Erdogan stupio na dužnost premijera 2003., turske orušane snage su uživale ogromnu moć i prestiž u turskom političkom sistemu. Iako su se drđavan izvan svakodnevne unutarnje politike, bile su glavna sila koja upravlja svime što se smatralo pitanjem nacionalne sigurnosti. U to vrijeme pak vojska se smatrala zaprekom političkoj liberalizaciji zemlje zbog prijetnje islamista poput Erdogana zbog svog nepokolebljivog sekularnog svjetonazora i netrpeljivosti prema političkom islamu.
Erdoganovi primarni ciljevi bili su ukrotiti vojsku i onesposobiteje da izvede državni udar, po čemu je bila poznata po svojim političkim intervencijama. Kao dio demokratske reforme provedene da bi Turska mogla dobiti članstvo u Europskoj uniji,radikalno je reformirao orušane snage i, čineći to, postupno je učvrstio svoju kontrolu nad najmoćnijom institucijom u zemlji, stvarajući a visoko centraliziranu i partijsku civilno-vojnu strukturu.
Od 2000. TSK je zapravo prepolovljen otpuštanjima, pritvaranjem na hiljade oficira kako bi se vojska profesionalizirala i smanjila. Najznačajnije od tih reformi bio je novi zakon o vojnom roku iz 2019., kojim se skratio rok služenja vojnog roka.
Prema Erdoganovoj novoj vojno-birokratskoj strukturi, kritične rukovodeće pozicije su raspoređene na temelju političkelojalnosti, često nauštrb zasluga. Na primjer, više vodstvo Uprave za hitne slučajeve (AFAD), državna institucija koja održava primarne odgovornost za katastrofe i odgovor na hitne slučajeve, dominiraju birokrati bez stručnosti ili iskustva u ovom području. Nadalje, generalni direktor odgovora na katastrofe, možda najkritičniji ulogu za ovo konkretno pitanje, još uvijek zauzima politički lojalist čija je stručnost i iskustvo u teologiji i vjerskim poslovima.
Kroz godine reforme, TSK je smanjena, profesionaliziranija snaga sastavljena od vremešni starješina. Iako je tako postala politički moćnija sila koju je moguće kontrolirati, ona nije postala učinkovitija. Iako je ova struktura oslobodila Erdogana birokratskog otpora i dopustila da ima gotovo neograničenu slobodu u korištenju vojne sile u inosranstvu, poput Sirije i Libije, on je također desetkovao TSK-ov ljudski potencijal sa iskustvom. Sve je todoprinjelo ranjivosti i neučinkovitosti vojske kako u borbenim tako i u neborbenim zadaćama, posebno onima koje zahtijevaju brze reakcije kao što su prirodne katastrofe.
Općenito govoreći, glavni praktični cilj Erdoganovih civilno-vojnih reformi bio je lišavanjeTSK svojih domaćih odgovornosti i pretvoranje orušanih snaga u silu usmjerenu samo na vanjsku sigurnost. Iz 2007. do 2013. i kasnije od 2016. do 2018., razne pravne i strukturne izmjene u tu svrhu potkopali su odgovornost i sposobnost vojske da odgovori na prirodne katastrofe i drugo hitnim slučajevima.
U 2009., na primjer, 15 regionalnih zapovjedništava za pripravnost na katastrofe, od kojih je jedno bilo locirano vrlo blizu epicentra nedavnog potresa, ukinuti su nakon uspostave AFAD-a, sektora koji izravno odgovara kabinetu premijera. Prirodne katastrofe i vježbe pomoći, koji su se povremeno održavali na svakoj razini jedinice u TSK-u od ranih 2000-ih, također su prekinuti. Terenske medicinske sposobnosti TSK-a nestale su nakon što je Erdogan izbacio medicinsko zapovjedništvo i vojsku bolnice u sklopu reformi nakon pokušaja puča 2016. Za ovo kratko vrijeme turska je vojska izgubila visoku razinu pripravnosti i iskustvo stečeno nakon potresa 1999.
S nekoliko preostalih domaćih odgovornosti, TSK je preusmjerena na preuzimanje više vanjskim misijama. Vojska je 2013. preuzela najveći dio odgovornosti za sigurnost granica od Žandarmerije, turska pokrajinska agencija za provođenje zakona. Za Erdogana je ovaj potez bio povoljan za odbranu od potencijalnog udara jer je držalo vojnike daleko od glavnihgradova. Međutim, to je prorijedilo trupe i odvratilo ih od njihove primarne borbe i mirnodopske dužnosti.
Ova usredotočenost na sigurnost granica također dolazi u vrijeme kad Turska povećava svoj angažman u mnoge druge prekogranične operacije, svodeći svoj rezervni sastva na minimum . Trenutno su oficiri raspoređeni u inostranstvu u različitim zemljama od Sirije i Iraka do Libije i Katara, predstavljajući većinu stalnih borbenih snaga vojske. Od trupa koje su ostale u zemlji, većina ih je raspoređena na turskoj južnoj granici, ostavljajući na raspolaganju vrlo ograničen broj jedinica za interventne potrebe u zonama katastrofe.
Unatoč prekomjernoj koncentraciji turskih trupa u sjevernoj Siriji i na granici, nijedna jedinica nije stigla u zonu katastrofe toko prva 72 sata nakon potresa. Ovo je uglavnom bilo zbog problema s planiranjem i koordinacijom, ali mogao je na to utjecati i Erdogan. Mnogi kritičari vjeruju da je Erdogan zabrinut da bi takav potez ojačao vojsku javni prestiž i potkopati njegov teško stečeni monopol nad komandom. Istraživanja sugeriraju da semanje može manipulirati sa vojskom koja ima srdačne veze sa svojim narodom i ne pogoduju korištenju za represiju. Stoga bi bilo kakva povećana popularnost stečena naporima za oporavak od katastrofe bila loša slutnja za Erdoganovu autoritarnu viziju. Možda je zabrinut da časni vojnici koji suosjećaju sa svojim narodom možda neće biti u potpunosti poslušni, ili će čakotakzati poslušnost njegovom sve represivnijem režimu.
Srećom po Erdogana, turkim oružanim snagama pala je popularnost posljednjih godina, a povjerenje građana u vojsku palo je sa 90 posto na 60 posto u posljednjem desetljeću. TSK je bila najpouzdanija državna institucija Turske, a čini se da je Erdogan zadovoljan što tako i ostaje čak i na račun žrtava potresa.
Erdogan je dosad bio u mogućnosti koristiti se propagandom kako bi prikrio osrednjost turske vojske. Izvodio je performanse sa stranim intervencijama dok sve nedostatke prikriva s naporednim tehnologija poput proizvodnje dronova. Ali on više ne može od javnosti skrivati strukturne slabosti turske vojske.
Unatoč tome što je druga najveća vojska NATO-a, TSK je pod Erdoganom postao institucija koja bori se za obavljanje pomoćnih, ali ključnih zadataka, uključujući odgovor na katastrofe, kada su oni potrebni najviše. Erdoganova paranoja i nemilosrdno restrukturiranje turskih institucija nisu spriječili ni pokušaj državnog udara, niti je poboljšan učinak turske vojske u borbenoj gotovosti. Dapače, kako broj mrtvih raste, sve jasnije biva da je većini državnih institucija potkopana njihova najosnovnija svrha: zaštita sigurnosti turskih građana. Narod Turske već je platio cijenu opsjednutosti svog predsjednika centraliziranom moći i stranačkom kontrolom; ono što ostaje za vidjeti jeste hoće li Erdogan na kraju i to platiti na predstojećim izborima.
