„Iz politike odlazite onako kako ste došli u nju“. Ova izreka se pripisuje Sulejmanu Demirelu, koji je bio premijer Turske 7 puta, da bi na kraju bio izabran za predsjednika. Na toj funkciji ga je 1999. zadesio zemljotres jačine 7,6 stepeni Rihterove skale, sa epicentrom istočno od Istanbula. Birači, riješeni da kazne sve saučesnike u građevinskim praksama zbog kojih je 17.500 ljudi izginulo u svojim kućama, iskoristili su naredne izbore da na vlast dovedu Recepa Tayipa Erdogana i njegovu AK partiju (Adalet ve Kalkınma Partisi, Partija pravde i razvoja).
Već danas, kada se zemljotres u Turskoj tretira kao jedna od najvećih katastrofa u ovom stoljeću, većina turskih analitičara smatra da su korupcija i loše upravljanje učinili zemljotres u Turskoj smrtonosnijim. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan oslabio je državne institucije da bi postavio lojaliste na ključne položaje i obogatio svoje prijatelje – utrvši put ovoj tragediji. Kulminacija svih tih stvari utrla je put tragediji koja je zadesila ovu zemlju.
Pošto je Erdogan bio uzor Bakiru Izetbegoviću, pa ga je stoga oponašao u svemu, iste ocjene koje turski analitičari daju njihovom vođi, kad je u pitanju urušavanje institucija i uhljebljivanje nesposobnih kadrova, te toleriranju korupcije zarad bogaćenja osobnih prijatelja, mogu se odnositi i na Izetbegovića. I on je takvom politikom utro put tragediji koja bi se mogla desiti Bošnjacima u slučaju bilo kakve prirodne nepogode, pa čak i političkekrize. Bukvalno, izgradnja uto-puta koju je Izetbegović anagžirao „Erdoganovog štakora“ ,kako u Turskoj zovu vlasnika firme Cengiz, rađena je poistim građevinskim kriterijima kao i u Turskoj. Hiperizgradnja novih stambenih objekata u Sarajevu također je prpeupštena firmama stranačkih tajkuna, pa čak i narko-bosova, kojima su lokacije i urbanističke dozvole izdavali SDA-ovi načelnici. Ne daj Bože prirodne nepogode koja bi testirala njihovu izdrživost, ali je više nego sigurno da nakon zemljotresa u Turskoj Sarajlije strijepe pri takvoj pomisli.
Nakon ovakvih očitih dokaza i spoznaja o korupciji ostaje pitanje svih pitanja: kako su Izetbegović i Erdogan, kao gorljivi vjernici i lideri stranaka čija je glasačka baza džemat, pa zbog takvih proislamističkih politika uživaju izravnu podršku svojih vjerskih poglavara (reisova),mogli tolerirati korupciju koja je po islamskom zakonu jedan od najtežih grijeha. Razmjere tuge su takve da se i kritičari ustručavati govoriti o kazni, ali opet šutnja pogoduje onima koji trebaju odgovarati. Bijesni Turci će progovoriti na predstojećim izborima, a Bošnjaci su već rekli svoje. Poraz Izetbegovića samo je nagovijestio Erdoganov pad. Svjestan toga Izetbegović traži modus da spasi sebe i svoje lojaliste sa američke „crne liste“ od krivične i moralne odgovornosti. Za sada mu uspjeva samo da odgodi tu neminovnost koja se iščekuje sa padom Erdoganovog režima. Tako, kako je Izetbegović ušao u politiku „na krilima pobjede“ Erdogana i njegove stranke, i napustit će je tek nakon izvjesnog poraz Erdogana i njegove stranke na predstojećim izborima u Turskoj.
(TBT)
