ANALITIKA
„Trougao
rasta” koji olakšava poslovne veze između Singapura, Malezije i Indonezije
predstavlja model globalnog svijeta u malom. Zvanični diskursi o
komplementarnosti između tri zemlje opravdavaju besramnu eksploataciju
zasnovanu na razlikama u razvoju
FOTO: Najib Razak(public)
Kvart Bandar
nalazi se na početku nasipa Džohor-Singapur, mosta koji je dugačak samo
kilometar i koji povezuje ostrvski grad-državu Singapur sa gradom Džohor Bahru
u Maleziji. Petak je uvečer, terase sa kafićima u Ulici Meldrum su pune. Mnogi
singapurski klijenti su pripiti. Gazde hotela, barova i restorana su Maležani,
dobar dio njihovih zaposlenih su Indonežani, koji su ponekad zaposleni
nezakonito. Treba li u ovome vidjeti ilustraciju podjele rada koja se odvija
pod plaštom ekonomske saradnje između zemalja?
Pojavivši se
krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, pojam „trougao rasta” uobličio
se 17. decembra 1994. kada su Singapur, Malezija i Indonezija potpisale
memorandum koji je formirao Indonezija-Malezija-Singapur trougao rasta
(Indonesia Malaysia Singapore Growth Triangle, IMS-GT). Singapur, Džohor Bahru
u Maleziji i arhipelag Rijau u Indoneziji predstavljaju vrhove trougla (vidjeti
kartu). Taj sporazum o saradnji nije ugovor sa preciziranim klauzulama, niti
program razvoja sa određenim vremenskim rasporedom. On samo osnažuje proces
koji je već u toku. Prije svega, radi se o „promovisanju i olakšavanju
prekograničnih poslova”, rekao je u inauguracionom govoru potpredsjednik
vlade Singapura Li Sjenlung (1). Predstavljena kao primjer regionalnog razvoja
u globalizovanom svijetu u kojem granice zastarijevaju, inicijativa ima cilj da
promoviše komplementarnost partnera u pogledu kapitala, zemlje i radne snage.
Projekat je
klijao u apotekarskim laboratorijama Savjeta za ekonomski razvoj Singapura.
Između 1987. i 1994. grad-država belježi dvocifreni godišnji rast. Na majušnoj
teritoriji preduzeća su skučena, a potražnja za radnom snagom, u situaciji u
kojoj gotovo da i nema nezaposlenosti, pomjera plate naviše. „Komplementarna
shema” je izgleda u stanju da odgovori na hitne potrebe za prostorom,
radnom snagom i prirodnim resursima.
Singapur
raspolaže kapitalom, kvalifikovanom radnom snagom, tehnologijom, naprednom
poslovnom strukturom i pristupom svjetskom tržištu. Potom slijedi Malezija, sa
polukvalifikovanom radnom snagom, osrednjom tehnologijom, bazičnom
infrastrukturom, zemljom i prirodnim resursima. I posljednja je Indonezija, sa
nekvalifikovanom radnom snagom, elementarnom tehnologijom, prirodnim resursima
i neobrađenom zemljom u izobilju.
S druge strane
moreuza koji ga odvaja od singapurskog „zmaja” je malezijski „tigar”
(2), koji takođe ima velike apetite. Šire gradsko područje Džohor Bahru postaje
glavni industrijski centar i, uprkos upornim političkim tenzijama dvaju
zemalja, djelimično vezanim za historijske okolnosti koje su dovele do
oslobođenja Singapura 1965. godine (3), vlada Kuala Lumpura je naklonjena
investiranju singapurskog kapitala.
Što se tiče
Indonezije, koja je 1994. još bila pod čizmom diktatora Suharta, njeno naftno
bogatstvo se smanjilo. Ona nastavlja strukturalna prilagođavanja ekonomije
prema receptima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. „Trougao
rasta” joj daje šansu da iskoristi privilegirani geografski položaj
arhipelaga Rijau: na raskrsnici trgovačkih puteva koji povezuju Aziju,
Australiju, Evropu i Bliski istok, skoro kao Singapur, ali sa jeftinom radnom
snagom.
Dvadeset i više
godina kasnije, Singapur ima najveću koncentraciju milijardera po kvadratnom
kilometru u svijetu, druga je najveća luka za kontejnerske brodove (poslije
Šangaja) i četvrti finansijski centar (poslije Londona, Njujorka i Hongkonga,
daleko ispred Pariza koji zauzima dvadeseto mjesto). „Bez ove regionalne
perspektive, za Singapur bi bilo teško, štaviše nemoguće, da održi ulogu
grada-svijeta”, procjenjuje Milica Topalović, vanredna profesorica u
Future Cities Laboratory u Singapuru. „Kombinacija dvaju dominantnih snaga
ekonomije – globalizacije i urbanizacije – rezultira metropolom koja
prekoračuje granice, kulture i novac”, nastavlja hvalospjev jedan novinar
iz Bloomberga. (4) Ipak, 2015. pola miliona – od pet i po miliona osoba u
Singapuru – živi ispod praga siromaštva (5)
Novac se sliva na
jug Malezije
Sa malezijske
strane, lokalna trgovina i nekretnine prosperiraju zahvaljujući singapurskim
klijentima koji dolaze da kupuju ili da se nastane mnogo jeftinije nego kod
njih. „Zbog obilja jeftine zemlje na jugu Malezije, novac se sliva s jedne na
drugu stranu granice”, precizira članak iz Bloomberga. Singapur je
investirao 3,4 milijarde dolara u projekat „Iskandar Malaysia”, koji
obuhvata industrijske i lučke zone, stambene komplekse i tržne centre. Pokrenut
2006, ovaj kolosalni projekat bi trebalo da se proširi na površinu tri puta
veću od Singapura, da privuče sto milijardi dolara investicija i da stvori
800.000 radnih mjesta do 2025. godine. I mada svakog dana 150.000 Maležana
prelazi granicu da bi radilo u gradu-državi, Džohor Bahru i susjedni gradovi se
više ne zadovoljavaju time da budu radnička predgrađa. Pored industrijskih
aktivnosti (elektronika, petrohemija, brodogradnja), dva lučka terminala Pasir
Gudang i Tanžung Pelepas integrisana su u projekat „Iskandar”, i direktna
su konkurencija luci Singapur.
Konačno, u
arhipelagu Rijau su ostrva Bintan i Batam dobila većinu ključnih projekata i
investicija „trougla rasta” za Indoneziju. Smješteno sat vremena vožnje
trajektom iz Singapura, ostrvo Bintan se specijalizovalo za oblast turizma. Na
sjeveru ostrva prostiru se odmarališta i luksuzni hoteli na površini od 23.000
hektara. Opslužuje ih međunarodni aerodrom koji bi trebalo da bude u potpunosti
operativan do 2017, kada će moći da prihvati do tri i po miliona putnika
godišnje. Ostrvo Batam postalo je pak industrijski centar. Brojna preduzeća sa
sjedištem u Singapuru, na udaljenosti od dvadeset kilometara, prenijela su
svoje aktivnosti na ostrvo – gdje je zakon manje restriktivan i gdje su nadnice
mnogo niže (riječ je o relokaciji u začetku), dok i dalje profitiraju od
sporazuma o slobodnoj trgovini Singapura, posebno onih zaključenih sa SAD.
Od 2007. cio
arhipelag Rijau ima status slobodne trgovinske zone. Danas je skoro 600 stranih
kompanija, posebno elektronskih (Sanyo, Panasonic, Siemens, Sony, Toshiba,
Epson) ili onih koje rade za brodogradilišta, smješteno u trinaest
industrijskih parkova kojim upravlja Uprava za industrijski razvoj Batama. One
zapošljavaju oko 300.000 ljudi, od čega su dvije trećine žene.
Posljedica
ekonomskog buma je masivni priliv imigranata sa drugih ostrva Indonežanskog
arhipelaga. U tri decenije je populacija Batama porasla sa nekoliko desetina
hiljada na dva miliona stanovnika. Ostrvo koje je pretežno bilo područje
ribarskih zajednica sada je urbano i u stalnoj obnovi. Stimulisane potražnjom
preduzeća, cijene nekretnina su skočile. Znatan dio stanovništva ne može više
da priušti sebi pristojan smještaj, a nekoliko desetina porodica je prinuđeno
na zaposjedanje nehigijenskog zemljišta.
Novi doseljenici,
privučeni opsenom o Eldoradu, nastavljaju da pristižu svakog dana. Kako je
mnogo više kandidata nego radnih mjesta, brojni su oni koji ostaju bez posla.
Oni podstiču razvoj neformalnog sektora, a i prostitucija cvjeta. Agencije za
zapošljavanje su uglavnom smještene na Javi i Sumatri, a lokalno stanovništvo
jedva da ima pristup plaćenim poslovima.
Obalu okupiraju
nekretnine i brodogradilišta, šume mangrova se uništavaju, a zagađenje obalnih
voda industrijskim otpadom i intenzivnim pomorskim saobraćajem u moreuzima
Singapur i Malaka koban je udarac za male ribare. Lišeni tradicionalnog izvora
prihoda, neki ribari ili prevoznici čamcima se povremeno upuštaju u
neorganizovano pljačkanje, a ponekad su kooptirani od kriminalnih organizacija
za poduhvate većih razmjera. Ta regija se smatra čuvenim mjestom svjetskog
pomorskog razbojništva. U 2015. je zabilježeno oko dvije stotine pljački (6),
od čega je nekoliko naftnih pronevjera u prolazu kroz moreuze Malaka i
Singapur.
Da stvar bude još
gora, ekonomska situacija nije ružičasta. Beležnice sa narudžbinama
brodogradilišta su prazne, a preduzeća ne oklijevaju u stvaranju konkurencije
sa drugim zemljama u regionu, gdje su plate još niže i radnici još poslušniji.
(7) Smještene u Batamu od početka dvehiljaditih, sindikalne organizacije su u
ratobornom raspoloženju, a u trećini preduzeća postoje granski sindikati.
Za razdoblje od
2013. do 2020. profesor Poslovne škole na Univerzitetu u Singapuru Toh Mun Heng
prognozira da će „trougao rasta” bilježiti ukupni godišnji porast od 5,7%
(8). Međutim, malo je verovatno da će uspostavljena hijerarhija između tri vrha
trougla biti uzdrmana. Danas Singapur zauzima treće mjesto zemalja u svijetu po
bruto domaćem proizvodu (BDP) po stanovniku, poslije Katara i Luksemburga, sa
83.066 dolara. Sa BDP-om od 26.638 dolara po stanovniku, Malezija je daleko, a
još dalje Indonezija sa 10.651 dolar. Geografkinja Natali Fo je još 2004.
objasnila kako ove razlike rezultuju disfunkcionalnostima koje se ne mogu
ispraviti unutar „trougla rasta”: one su, naprotiv, njegova baza. „Na
mikroregionalnom nivou”, objašnjava, „Indonezija-Malezija-Singapur trougao
rasta praktikuje principe međunarodne podjele rada. On iskorištava u svoju
korist geoekonomski jaz koji indukuju nacionalne granice. Njegovo
funkcionisanje temelji se na postojanju gradijenta koji je ekonomski (cijena
radne snage, nivo industrijalizacije i tercijarizacije), demografski
(dostupnost radne snage) i politički (protekcionizam ili slobodna trgovina),
između zemalja u moreuzu.” (9)
Za siromašne
postaje nemoguće ući u Singapur
Nada u zajednički
rast partnera je iluzorna, obećanja teritorije bez granica u globalnom gradu
svjetlosti su varke. Nacionalne granice dodaju nove linije demarkacije, one
unutarnje. Tako roba proizvedena u arhipelagu Rijau ne može slobodno prolaziti
ostatkom Indonezije, jer postoje ograničenja prodaje proizvoda iz slobodne
trgovinske zone, u ime zaštite lokalnih proizvođača. A ako roba i kapital skoro
nesmetano cirkulišu između tri vrha trouglova, isto ne važi za pojedince.
Na sjeveru ostrva
Bintan je, objašnjavaju ekspertkinje Mišel Ford i Lenor T. Lajons (10), ogromno
turističko područje Lagoi, neka vrsta autonomne enklave. Povezano je sa glavnim
gradom ostrva Tanžung Pinang putem na kojem je kontrolni punkt, gdje naoružani
stražari vraćaju nepoželjne. Dok su, sve do početka osamdesetih godina prošlog
vijeka, stanovnici arhipelaga Rijau često odlazili u Singapur da bi se
snabdjeli robom ili da bi posjećivali roditelje, rastući jaz između njihovog
standarda i standarda grada-države to putovanje čini sve težim. Nakon
finansijske krize iz 1997/98, Singapur pooštrava granične kontrole ne bi li
obuzdao ilegalnu imigraciju nekoliko hiljada nezaposlenih radnika. Granice su
se dodatno utvrdile nakon atentata od 11. septembra 2001, ovog puta pod izgovorom
borbe protiv terorizma: „U posljednje vrijeme, međutim, veće od kontrole
migranata su ekonomske razlike, koje su glavne prepreke prekograničnom
kretanju”, procjenjuju Fordova i Lajonsova. I, govoreći o ostrvu Bintan,
zaključuju: „Uprkos svim obećanjima IMS trougla rasta (…) život u trouglu
rasta je više povezan sa ograničenjima nego sa mobilnošću.”
Philip Rivelli je
novinar i fotograf. Autor je knjige Je disais que je ne resterais pas. Mémoires
d'immigrés, éditions Alternatives, Pariz, 2009.
Prevela: Maja
Solar
(TBT)