Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
„Crni čovjek ne postoji. Kao što ne postoji ni bijeli čovjek“. Tako je pisao Frantz Fanon, revolucionar i intelektualac rođen na Martiniku, u slavnoj knjizi objavljenoj 1952. godine, Crna koža, bele maske. Pišući te redove imao je na umu iluzornost rasnih kategorizacija. A ipak, čitavih 70 godina kasnije, Fanonove riječi još izazivaju nelagodu, jer dovode u pitanje ne samo rasijalizirani pogled na svijet, već i naš identitet, samo naše biće. To pokazuje koliko su naši pogledi na rasu još opterećen dubokim kontradikcijama.
Živimo u doba kada se većina društava prema rasizmu odnosi s moralnom indignacijom, mada u većini tih društava još ima bigoterije i diskriminacije koja sakati živote mnogih ljudi. Naše doba je i doba visoke zasićenosti identitetskim načinom razmišljanja i opsesivnog smještanja ljudi u odgovarajuće rasne fioke. Izgleda da što snažnije pokušavamo odgurnuti rasni način mišljenja, to se on čvršće pripija uz nas.
To je paradoks kome je posvećena moja nova knjiga. Ne samo crno i bijelo preispituje historiju ideje rase i napora da se rasizam suzbije, da se rasne kategorizacije prevladaju, na način koji problematizira najšire prihvaćene oblike mišljenja o rasi i anti-rasizmu.
Većina ljudi pretpostavlja da se rasizam javlja onda kada pripadnici jedne rase počnu diskriminirati pripadnike neke druge rase. Zapravo, redoslijed događaja je nešto drugačiji: intelektualci i elite počinju dijeliti svijet na rase tek kada se ukaže potreba da se drugačiji tretman određenih grupa ljudi na neki način objasni i opravda. Preci današnjih Afroamerikanaca nisu završili u ropstvu zato što su bili crni. Obilježeni su kao crni, kao rasno drugačiji, zato što je trebalo opravdati njihov ropski položaj.
Danas o rasi razmišljamo prije svega kao o boji kože. Ali mislioci 19. stoljeća nisu tako zamišljali rasu. Za njih rasa nije bila boja kože, već oznaka društvene nejednakosti. Možda to danas nije lahko razumjeti, ali mislioci 19. stoljeća su i radničku klasu posmatrali kao zasebnu rasnu grupu, kao što danas mnogi vide crne ljude kao rasno različite od bijelih. Radnička klasa je uvedena u demokratski proces tek u 20. stoljeću, nakon što je novi imperijalizam definiraao „boju kože kao granicu“ i tako donio novo shvatanje rase.
Isto tako, većina ljudi vjeruje da su identitetske politike relativno nova pojava, vezana prije svega za ljevicu. U knjizi pokazujem da korjene takvih politika, zapravo, treba tražiti na reakcionarnoj desnici, kao i da je njihov primarni izraz, mnogo prije nego što smo ih upoznali kao „identitetske politike“, bio sam koncept rase, uvjerenje da je moralna i društvena pozicija čoveka u svetu određena njegovim bićem – njegovim identitetom.
Veliki dio historije rase ostaje nerasvjetljen, kao i veliki dio historije borbe protiv rasizma. Ne tako davno, ljudi koji se suprotstavljaju nejednakosti i opresiji nisu to činili u ime bilo kog partikularnog identiteta, već u ime univerzalizma koji je proizveo velike radikalne pokrete i tako oblikovao moderni svijet, od antikolonijalne borbe do kampanja za davanje prava glasa ženama.
Ovim naporima je prošireno naše shvatanje jednakosti i univerzalnosti. U živoj debati o prosvjetiteljstvu koja se razvila u nekoliko posljednjih godina, i branitelji i kritičari su prikazivali prosvjetiteljstvo kao prije svega osobenu evropsku pojavu. Na strani branitelja prosvjetiteljstvo je pokazatelj veličine Evrope, a na strani kritičara još jedno podsjećanje na to koliko su ideali epohe bili uprljani rasizmom i kolonijalizmom. I jedna i druga strana zanemaruju značaj neevropskog svijeta za razvoj ideja koje se vezuju za prosvjetiteljstvo. Ideje univerzalizma su stekle puni smisao tek kroz napore svih onih ljudi kojima je u Evropi i Americi bilo uskraćeno pravo na jednakost i slobodu. Zalaskom te radikalne tradicije univerzalizma otvoren je put razvoju identitetskih politika kakve danas poznajemo.
Naravno, u redovima antirasista uvek je bilo identitetskih strujanja, od pokreta za povratak u Afriku u 19. stoljeću do Négritude u 20. Ali takve struje postaju dominantne i prihvataju se kao progresivne tek u poslijeratnom periodu. Razloge za to treba tražiti u mnoštvu društvenih i političkih zbivanja, od erozije klasne politike i nametanja kulture kao primarne optike za razumjevanje društvenih razlika, do jačanja društvenog pesimizma kojim su univerzalističke perspektive marginalizirane.
U ironijskom obrtu, prihvatanje identitetskih politika na levici pružilo je priliku reakcionarnoj desnici da položi pravo na nasljeđe koje joj izvorno pripada, pa je rasizam rebrendiran kao bijela identitetska politika. Tako je napravljen pun krug: politike identiteta, koje su započele reakcionarnim nametanjem rasnih hijerarhija, ponovo su u rukama reakcionarne desnice koja se na njih poziva u ime zaštite kulturnih razlika.
Prerađeni izbor djelova knjige koji slijedi pokazuje kako se radikalna desnica preoblikovala u poslijeratnom svijetu i kako je koristila jezik identiteta za ostvarivanje svojih ciljeva. Pokazano je i kako je konzervativni centar dopustio da se jezičke figure radikalne desnice neprimjetno uvuku u našu kulturu.
***
Kada su u svijetu poslije holokausta reakcionarne grupe, koje su u periodu pre rata bile u centru pažnje, konačno potisnute na marginu, mnogi radikalni desničari bili su prinuđeni da preispitaju sopstvene poglede na rasu, identitet i različitost. Ključna figura u tom projektu bio je Alain de Benoist, utemeljivač francuske Nove desnice (Nouvelle Droite) i filozofski mentor današnjih radikalnih desničara.
Benoist se politički formirao u tradicionalnom fašističkom miljeu, prije svega kroz odbijanje radikalne desnice da pristane na nezavisnost Alžira. Šezdesetih godina, nakon što su Francuzi u Alžiru poraženi, pomirio se s nužnošću odustajanja od diskreditiranih argumenata ukorjenjenih u biološkom rasizmu i prihvatio kulturni rat kao jedini način da se ponovo osvoji intelektualni teren. Benoist je 1968. učestvovao u osnivanju GRECE, Istraživačke grupe za proučavanje evropske civilizacije, ekspertske grupe koja će školovati kadrove radikalne desnice.
Nova desnica se u velikoj mjeri oslanjala na tradicionalne teme i izvore. Objavila je rat prosvjetiteljstvu, modernosti, jednakosti, demokratiji i liberalizmu, insistirajući na značaju tradicije i hijerarhije. Prihvatila je francusku reakcionarnu tradiciju od Josepha de Maistrea do Charlesa Maurrasa, kao i njemačke desničarske mislioce, naročito „konzervativne revolucionare“ iz međuratnog perioda, kao što su Ernst Jünger i Carl Schmitt.
Ali istovremeno se ugledala na jednu sasvim drugačiju tradiciju: tradiciju Nove ljevice koja se pojavila 50-ih godina 20. stoljeća. Od Nove ljevice je preuzela argumente o značaju kulture, otpor prema globalizaciji, antiamerikanizam i učenja italijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija. Benoist je od Gramscija naučio da je osvajanje vlasti moguće tek nakon što se osvoji kultura. Liberalizam je već bio toliko duboko ukorjenjen da je uspješno opstajao bez obzira na to ko je na vlasti. Antiliberali, govorio je Benoist, moraju svoje bitke voditi ne na ulicama već u glavama ljudi, na nivou ideja i „metapolitike“.
U jezgru Benoistovog učenja je odustajanje od rasne superiornosti u korist kulturnih razlika, uz preispitivanje odnosa između zajednice, identiteta i različitosti. „Najveće bogatstvo našeg svijeta“, pisao je, „jeste raznolikost svih njegovih kultura i naroda“. U toj različitosti ljudi pronalaze smisao i identitet, koji se izvode iz kulture i kulturnog nasljeđa od kojih su na izvjestan način neodvojivi. „Različite kulture na suštinska pitanja odgovaraju na različite načine“; zato „svi pokušaji njihovog ujedinjavanja vode u propast“. To je bila narodnjačka vizija: „Svako od nas nasljeđuje ’konstitutivnu zajednicu’ koja mu prethodi i koja je izvor njegovih vrijednosti i normi“. Pojedinac svoje „ciljeve ne može birati, već ih mora otkriti“ i tim otkrićem izgraditi sopstveni identitet. Otuda, „da bih otkrio ko sam, prvo moram znati gdje sam“.
Činilo se da tako ustanovljeni „etnopluralizam“ nije uprljan biološkim rasizmom: ali vezujući kulturu za određena geografska mjesta i tvrdeći da pripadanje kulturi podrazumeva porijeklo koje nas vezuje za izvorne stanovnike tog mjesta. Nova desnica je „kulturu“ pretvorila u sinonim za „rasu“, što su kasnije prihvatili mnogi konzervativci i „postliberali“.
Imigranti, tvrdio je Benoist, zauvijek moraju ostati autsajderi, jer su nosioci drugačijih kultura i historija, pa zato nikada ne mogu biti apsorbirani. Državljanstvo treba da bude rezervisano samo za ljude za koje možemo reći da su „naši“. Imigranti ne smiju postati – ili bar ne bi trebalo da postanu – državljani. Demokratija uspješno funkcionira samo ako „demos i etnos koincidiraju“***
„Mi smo Generacija identiteta… Prestali smo da vjerujemo da su nam stranci braća, da je čitava planeta naše selo i cijelo čovječanstvo naša porodica. Otkrili smo da imamo pretke i korjene – i otuda budućnost. Naše jedino nasljeđe su naša krv, naša zemlja i naš identitet… Ovo nije manifest, ovo je objava rata.“
Rat je objavljen na YouTube kanalu. Uprkos komično dramatičnoj muzici i pregrijanoj retorici, pokretanje Génération Identitaire, ili Generacije identiteta 2012. godine označava važan trenutak u razvoju modernog reakcionarnog identitarizma. Deset godina ranije, grupa aktivista francuske radikalne desnice, od kojih su mnogi bili povezani s Novom desnicom, oformila je Identitetski blok (Bloc Identitaire) koji je postao središte mreže radikalno desničarskih identitarističkih grupa, gdje je Generacija identiteta bila omladinsko krilo. Francuska vlada je zabranila pokret u martu 2021. zbog „podsticanja na diskriminaciju, mržnju i nasilje“. Pokret je u međuvremenu proizveo desetak sličnih grupa širom Evrope, a njegov uticaj je primjetan i s druge strane Atlantika.
Identitetski blok je od Nove desnice preuzeo članstvo i političke teme. Glavni lajtmotivi su dobro poznati: otpor globalizaciji, odbrana etnopluralizma i bijelog identiteta, neprijateljstvo prema imigraciji i islamu. Identitaristi strahuju da će demografske promjene zbrisati bijele Evropljane. „Kolijevka je“, piše Adriano Scianca, jedan od lidera italijanskog krila pokreta, „najmoćnije oružje“, a „kada su kolijevke prazne, civilizacija umire“, što je odjek izjava budućeg predsjednika Sjedinjenih Država Theodora Roosevelta s kraja 19. stoljeća, kada je govorio da se „nadmetanje rasa“ svelo na „rat kolijevkama“. Za bijele rasiste na kraju 19. stoljeća opadajući natalitet u populaciji Anglosaksonaca ukazivao je na uznemiravajuću mogućnost da jedina „prava bijela rasa“ u Americi bude pregažena „hordama imigranata iz Evrope“. Jedan vek kasnije, strahuje se od mogućnosti da Evropljani nestanu pred hordama s drugih kontinenata – posebno pred naletom islama.
Gisèle Littman, Jevrejka rođena u Egiptu koja se potpisuje pseudonimom Bat Ye’or (na hebrejskom: „Ćerka Nila“), skovala je termin „Eurabija“, riječ koja upućuje na teoriju zavjere prema kojoj Evropska unija pod vođstvom francuskih elita sprovodi tajni plan prodaje Evrope muslimanima u zamjenu za naftu. U intervjuu za izraelski Haaretz izjavila je da „Evropa postaje politički satelit arapskog i muslimanskog svijeta“. Evropljani će biti prinuđeni prihvatiti stanje „dhimmitude“ – trajni status subjekata drugog reda podređenih islamskoj upravi. Izraelski historičar Robert Wistrich odbacuje njene fantazije kao „protokole briselskih mudraca“. Ali poslije napada 11. septembra, njene fantazije su stekle širu publiku, ne samo na marginama političkog života. Britanska spisateljica Melanie Philips, koja inače pripada glavnom toku političke misli, prihvatila je tezu iza arapsko-francuske kovanice „dhimmitude“, a to čine i uticajne javne figure poput Nialla Fergusona ili Brucea Bawera u Sjedinjenim Državama.
Generacija identiteta nije naročito masovan pokret: članstvo u različitim pripadajućim grupama je relativno malobrojno. Ipak, pokret je uticao na tok javne debate promovirajući agresivne oblike reakcionarnog identitarizma koji dopire mnogo dalje od kružooka radikalne desnice. „Evropa vrši samoubistvo… do kraja životnog vijeka većine danas živih ljudi Evropa više neće biti Evropa, a Evropljani će izgubiti jedino mjesto na svijetu koje su mogli nazivati domom“. Takav citat bismo očekivali od Alaina de Benoista ili Guillaumea Fayea ili bilo kog od polemičara iz redova Nove desnice ili Generacije identiteta. To su, zapravo, reči Douglasa Murraya iz uvodnog dijela njegovog bestselera iz 2017. Neobična smrt Evrope. Murray je vodeća figura u britanskim konzervativnim krugovima, pomoćnik urednika časopisa Spectator i autor niza popularnih knjiga. Često piše o „zamjeni velikog dijela evropske populacije drugim narodima“ i zabrinut je zapažanjem da „London postaje strana zemlja“, jer u „23 od 33 londonske općine ’bijeli Britanci’ čine manjinu“, što je takođe eho učenja Generacije identiteta.
Svoje glavne teme Murray preuzima iz tradicionalnog mišljenja o rasi. Frazu „rasno samoubistvo“ skovao je američki sociolog Edward Ross krajem 19. veka, a popularizirao ju je Theodore Roosevelt koristeći je da izrazi strah da će Anglosaksonci uskoro biti potisnuti množenjem inferiornih useljenika iz južne i istočne Evrope. Početkom 20. stoljeća, bijeli rasista Theodore Lothrop Stoddard je upozoravao da je drevnu „domovinu“ bijele rase na Kavkazu osvojila „rasa smeđe boje kože u kojoj bijela krv opstaje samo u tragovima koji nestaju“. Isti trend je primjetio i u Evropi. „Kakve garancije imamo“, pitao se, „da današnji svjetski poredak neće preko noći i bespovratno propasti?“ Takve rasističke ideje su u poslijeratnom periodu uglavnom bile potisnute na marginu. Ali uz pomoć Nove desnice i Generacije identiteta nekada marginalizirane stavove sada preuzimaju brojne struje glavnog toka konzervativne misli.
U protekloj deceniji objavljeno je nekoliko knjiga koje upozoravaju da Evropa „vrši samoubistvo“, poput Kako Njemačka ukida sebe Thiloa Sarrazina i Francusko samoubistvo Erica Zemmoura. Sarrazin, član SPD-a, bivši ministar finansija za oblast Berlina i član izvršnog odbora centralne banke, jadikuje zbog nestajanja bijele populacije i visoke plodnosti imigranata, zbog čega je Njemačka sve manje inteligentna i moralna, i sve manje je Njemačka. Zemmour, televizijski novinar koji se kandidirao na predsjedničkim izborima 2022, zaključuje da Evropa „vrši samoubistvo s predumišljajem“ i da je ljevica „izdala narod u ime manjina“.
Teorija zavjere o „velikoj zamjeni“, popularna u krugovima radikalne desnice, stiče sve više pristalica na konzervativnom centru. Renaud Camus, pisac i poklonik teorija zavjere bijelih nacionalista, objavio je 2011. Le Grand Remplacement (Velika Zamena), knjigu u kojoj tvrdi da su globalisti stvorili „zamenljivog čovjeka, čovjeka bez bilo kakvih nacionalnih, etničkih ili kulturnih specifičnosti“, što „elitama koje sprovode zamjenu“ omogućuje da bijele Evropljane zamjene neevropljanima. Neevropljane naseljene u Evropi opisuje kao „koloniste“, „elite koje sprovode zamjenu“ kao „kolaboracioniste“, a proces zamjene kao „genocid supstitucijom“. Camus je knjigu posvetio dvojici proroka koji su oblikovali njegovo mišljenje, britanskom anti-imigrantskom političaru Enochu Powellu i francuskom piscu Jeanu Raspailu, čiji je distopijski roman Logor svetaca iz 1973, u kome se opisuje kako su imigranti iz Indije osvojili Francusku i potčinili njenu bijelu populaciju, postao kultna knjiga unutar identitarističkih krugova širom svijeta.
I u Britaniji su slična strahovanja sve češće predmet razgovora u konzervativnim krugovima. Slično Douglasu Murrayu, Lionel Shriver, američka spisateljica nastanjena u Engleskoj, piše o nestajanju bijelaca u Londonu i razvija sopstvenu verziju teorije zavjere o velikoj zamjeni. „Rodoslovi bijelih Britanaca u njihovoj domovini obično sežu u prošlost stotinama godina“, piše ona, a opet, prinuđeni su da „poslušnički pristaju na etničku transformaciju“ Velike Britanije „bez riječi protesta“. Zapadnjaci su, nastavlja, primorani da „pasivno prihvataju, čak i podstiču doseljavanje stranaca velikih razmjera, čime domaće stanovništvo praktično predaje teritoriju bez ispaljenog metka“. Poznati ekonomista Paul Collier takođe strahuje zbog potiskivanja „indigenih Britanaca“ koji postaju „manjina u sopstvenoj prestonici“. Politikolog Eric Kaufmann veruje da je legitimno promovisati beli „rasni samointeres“ iji koristiti ga za ograničavanje imigracije, kao i da bi u većinski bijelim zemljama i imigranti trebalo da budu većinski bijeli, da bi se olakšala „asimilacija“.
***
Identitaristički argumenti su se ukorjenili i na drugoj strani Atlantika, od radikalne desnice do republikanskog centra. Beli nacionalista i neonacista Richard Spencer, koji tvrdi da je autor termina „alt-right“, ponavlja mnoge od uobičajenih tema reakcionarnog identitarizma: bijeli ljudi su žrtve kulturnog „razvlašćivanja“, a imigracija je rat objavljen bijelim ljudima koji se vodi „preko posrednika“. On zagovara „miroljubivo etničko čišćenje“ i stvaranje „etničke države koja će biti mjesto okupljanja svih Evropljana“, države utemeljene na idealima suštinski različitim od onih iz Deklaracije nezavisnosti“.
Pobjeda Donalda Trumpa na predsedničkim izborima 2016. otvorila je nove mogućnosti. Alt-right identitaristi kao što su Sttephen Miller i Steve Bannon ušli su u Bijelu kuću. Čak i prije Trumpove inauguracije, američki konzervativci su rado ponavljali popularne refrene iz Evrope. Glavno pitanje postavljeno u knjizi Christophera Caldwella iz 2009. Razmišljanja o revoluciji u Evropi – „Može li Evropa ostati ista ako se u nju nasele drugi ljudi?“ – sadrži ideju da je Evropu stvorila određena grupa ljudi i da će je imigranti, koji se od njih razlikuju, uništiti. I on ponavlja da je imigracija oblik „kolonizacije“ i da će migranti evropsku kulturu „zamjeniti“ nečim drugim. Caldwell hvali Raspailov Logor svetaca kao knjigu koja je uspješno prikazala svu „složenost modernog svijeta“.
Poslije 2016, teorija o velikoj zamjeni postala je opće mjesto republikanske retorike. „Ne možemo obnoviti našu civilizaciju tuđim bebama“, tvitovao je Steve King, kongresmen iz Ajove. Tucker Carlson, voditelj kanala Fox News, uporno optužuje demokrate da rade na promjeni „rasnog sastava zemlje… sprovodeći politiku ’velike zamjene’ koja stare Amerikance treba zamjeniti nekim poslušnijim ljudima iz drugih zemalja“. Ankete pokazuju da trećina Amerikanaca i gotovo dvije trećine Trumpovih glasača vjeruju u teoriju velike zamjene i tvrdnje da klika iz senke „pokušava da ljude rođene u Americi zameni imigrantima u nadi da će dobiti više glasova na izborima“.
Ironija je u tome što su mnogi od konzervativaca koji najviše paniče zbog „nestajanja bijele rase“ istovremeno najoštriji kritičari identitetskih politika. Douglas Murray tvrdi da identitetske politike „atomizuju društvo dijeleći ga na interesne grupe“, što proizvodi posljedice koje vode u „poremećenost i demenciju“. Ali to izgleda ne važi kada izražava zabrinutost zbog toga što „bijeli Britanci čine svega 44.9% stanovnika Londona“ ili zato što se Evropljani istiskuju iz svoje domovine. Učestvujući u debati u kojoj je tvrdila da „politike identiteta dele i polariziraju društvo“, Lionel Shriver je izjavila da se „žestoko borila“ na strani pokreta za građanska prava zato što je njihov cilj bio „rušenje vještačkih barijera koje nas dijele“, da bismo „konačno stekli slobodu da jedni druge vidimo ne kao crne ili bijele… već kao individualna ljudska bića“. „Boja moje kože je potpuno arbitrarna, ona je proizvod slučajnosti. Pregrada u koju sam rođena je zatvorska ćelija iz koje želim da se izbavim. To je vrsta slobode koju želim svima“. Osim, izgleda, imigrantima pogrešne boje kože. U tom slučaju, „arbitrarnost i nasumičnost“ čina rođenja odjednom postaju esencijalni element nečijeg identiteta, „vještačke barijere koje nas dijele“ potvrđuju se kao nesavladive prepreke na putu asimilacije, pa se „zatvorske ćelije“ etničkih pregrada ipak moraju sačuvati, a ljudi posmatrati kao „crni ili bijeli“, a ne kao „individue“.
Reakcionarni desničarski pokreti – Nova desnica, Generacija identiteta, alt-right u Sjedinjenim Državama – koriste jezik diverziteta i identiteta kao sredstvo rebrendiranja rasizma. Mnogo ljudi na desnom centru primjenjuje elemente takvog rebrendiranja, dok istovremeno osuđuju ekscese bijelih nacionalista. Murray osuđuje „rasizam zagovornika bijelog etno-nacionalizma“ i u isto vrijeme s odobravanjem gleda na teoriju zavjere o velikoj zameni i učenja o važnosti bijele rase. Tako zauzima poziciju u sivoj zoni iz koje može tvrditi da poštuje moralne okvire poslijeratnog rasizma, dok u isto vrijeme zadržava slobodu da se služi razornim rasističkim argumentima i doprinosi njihovoj daljoj normalizaciji.
(TBT, The Guardian)