Od sloma druge intifade, velikog i dugotrajnog palestinskog ustanka, 2005. godine, izraelsko-palestinski sukob tinja. Hamas je pokrenuo minijaturne ratove u Pojasu Gaze, a palestinske naoružane skupine i pojedinci izveli su terorističke napade na Zapadnoj obali, što je izazvalo oštar izraelski vojni odgovor. Palestinci su se odupirali i na druge načine — marširali, protestirali i bacali kamenje. Međutim, usprkos mnogim nasilnim rasplamsajima, obje su strane izbjegle borbe koje dosežu opseg i razmjere druge intifade, iako se dogovoreno rješenje čini udaljenije nego ikad.
Ali opasni razvoji događaja i na izraelskoj i na palestinskoj strani sada se približavaju, a izgledi za 2023. izgledaju mračni. Militanti su 27. januara napali sinagogu u Jeruzalemu, ubivši sedam ljudi – jedan od najsmrtonosnijih napada na Izraelce u posljednjih nekoliko godina. Uslijedio je izraelski napad na izbjeglički kamp u Jeninu u kojem je ubijeno devet Palestinaca, što je neuobičajeno velik broj mrtvih.
Ovo posljednje nasilje gradi se na smrtonosnim temeljima. Prošla godina bila je najsmrtonosnija godina u Izraelu i na Zapadnoj obali od druge intifade. Izraelske snage ubile su 151 Palestinca na Zapadnoj obali i u palestinskim četvrtima istočnog Jeruzalema, što je gotovo dvostruko više od broja za 2021. U Gazi su 53 Palestinca poginula u sukobima između Izraela i Palestinskog islamskog džihada, mitantne organizacije. Izrael je također pretrpio najveći broj smrtnih slučajeva u posljednjim godinama. U palestinskim napadima ubijen je 31 Izraelac. Izraelska vojska tvrdi da su Palestinci pucali na izraelske trupe gotovo 300 puta, u usporedbi sa 61 u 2021. i 31 u 2020. Bacanje kamenja, napadi molotovljevim koktelima i vatrenim bombama također su porasli.
U novembru 2022. Ujedinjeni narodi upozorili su da izraelsko-palestinski sukob “ponovno doseže tačku ključanja”. Amit Saar, visoki izraelski obavještajni dužnosnik, predvidio je da će nasilje na Zapadnoj obali (iako ne u Gazi) biti rangirano kao drugi najveći izazov Izraela 2023., odmah ispod višegodišnje prijetnje iz Irana. Saar je upozorio ne samo da nasilje raste, već i da temelji za upravljanje njime postaju “nestabilni”. Policijski kapaciteti Palestinske uprave (PA), vladajućeg tijela na Zapadnoj obali, i njen odnos s Izraelom opadaju. Nijedan politički proces ne obećava palestinsku nezavisnost. A obični Palestinci su sve više frustrirani etabliranim organzacijama i vođama koji odbijaju nasilje – kao što je Fatah, stranka koja je dugo dominirala palestinskom politikom na čelu sa Mahmoudom Abbasom, predsjednikom PU. U još jednom neslućenom razvoju događaja, u decembru 2022. premijer Benjamin Netanyahu formirao je novu vladu koja je postavila doseljenike, političke ekstremiste i rasiste na ključne položaje koji nadziru Zapadnu obalu. Sve to dovodi do očajnog, neizbježnog zaključka: izgledi za treću intifadu veći su nego što su bili godinama.
SJENA PROŠLOSTI
Naslijeđe druge intifade još uvijek oblikuje politiku i za Izraelce i za Palestince. Između 28. septembra 2000. i 8. veljače 2005. ubijeno je 1038 Izraelaca i 3189 Palestinaca. Tokom tog vremena izraelske snage srušile su preko 4000 palestinskih domova i uhapsiile hiljade Palestinaca. Izrael je također zatvorio i bombardirao palestinska ministarstva i infrastrukturu kako bi prisilio palestinske vođe da okončaju nasilje.
Druga intifada izbila je zbog mješavine faktroa, nekih specifičnih za to vrijeme, ali i drugih koji bi se mogli ponoviti. Ariel Sharon, izraelski političar koji je tada bio vođa opozicije, i, u očima mnogih Palestinaca, ratni zločinac, pokrenuo je ustanak namjerno provokativnim posjetom mjestu poznatom kao Brdo hrama Židova i Haram al-Sharif muslimanima. Palestinci su se pobunili kao odgovor na posjet, što je potaknulo oštru izraelsku akciju koja je zauzvrat ubila više Palestinaca, što je izazvalo nove proteste u smrtonosnom ciklusu.
U širem smislu, Palestinci su bili frustrirani izraelsko-palestinskim mirovnim procesom, koji je u početku budio nade za nezavisnošću, ali je na kraju zastao. Pregovori su doveli do stvaranja Parlamentarne skupštine, na čijem je čelu bio dugogodišnji palestinski vođa Yaser Arafat i koja se uglavnom sastojala od zvaničnika Fataha, organizacije čiji je suosnivač. U 1990-ima, PU je pomogla Izraelu da slomi Hamas, a i Izrael i Sjedinjene Države su skrenuli pogled na korupciju i kršenja ljudskih prava od strane Arafata i njegovih prijatelja. Palestinci su vjerovali da Izrael odugovlači s pregovorima, odbijajući učiniti ustupke, odgađajući prijenos teritorija i izazivajući pustoš u palestinskoj ekonomiji kroz blokade i ograničenja putovanja.
Hamas i frakcije unutar Fataha iskoristili su ovaj osjećaj. Kako su mirovni pregovori u zastoju 1990-ih, neke su se palestinske organizacije, uz Arafatovo znanje, naoružale za nadolazeći sukob. Kad su pregovori u Camp Davidu propali 2000., iskoristili su trenutak. Neki su se nadali upotrijebiti nasilje kako bi iznudili Izrael na ustupke. Ekstremniji elementi vjerovali su da bi mogli upotrijebiti terorizam kako bi potpuno otjerali Izrael sa Zapadne obale i Gaze. Grupe su se često natjecale jedna s drugom, napadajući Izrael kako bi pokazale svoju odlučnost običnim Palestincima. Nasilje je dobilo entuzijastičnu podršku izvan Izraela, s ljudima u Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim i muslimanskim zemljama koji su slali pomoć Palestincima, uključujući obitelji bombaša samoubojica.
Kako je nasilje raslo, mnogi su Izraelci počeli vjerovati da su pregovori uvijek bili laž – da Arafat nije bio voljan sklopiti mir i da su Palestinci, općenito, bili predani nasilju, unatoč ustupcima koje je Izrael ponudio u Camp Davidu. Palestinci su došli do sličnog zaključka u suprotnom smjeru, videći mirovni proces kao način da Izrael učvrsti okupaciju palestinskih teritorija i vjerujući da su pripremljeni za neuspjeh u Camp Davidu.
Arafat nije planirao nasilje 2000. godine, ali ga je pokušao iskoristiti, oslanjajući se na vlastitu popularnost i karizmu kako bi osigurao da se među militantnim vođama ne pojave jaki rivali koji bi mu se suprotstavili. Čak je vjerovao da može iskoristiti Hamas, a da to ne zasjeni njegovo vodstvo. Međutim, ubrzo je nasilje izmaklo njegovoj ili bilo čijem nadzoru. Izraelski žestoki protuteroristički odgovor razorio je Hamas i razne frakcije Fataha, kao i palestinsku institucionalnu infrastrukturu, smanjujući njihovu sposobnost napada na Izraelce. Ali odgovor je također otežao palestinskim vođama kontrolu nad nasiljem, jer su se organizacije razdvojile.
Nakon nekoliko krvavih godina, druga intifada se ugasila. Glavne naoružane palestinske organizacije, uključujući Hamas, proglasile su prekid vatre 2005., a borbe su u godinama koje su uslijedile postojano opadale, a druge, poput Brigada mučenika al Akse, također su na kraju prihvatile prekid vatre. Pregovorima nije prekinuto nasilje; Izraelske obavještajne i vojne snage jesu. Učinili su to ubijanjem osumnjičenih terorista, prikupljanjem obavještajnih podataka o naoružanim palestinskim skupinama, ponovnom okupacijom gradova na Zapadnoj obali, hapšenjem velikih grupa Palestinaca, uspostavljanjem kontrolnih točaka diljem Zapadne obale i podizanjem barijere koja otprilike prati bivšu zelenu liniju između Zapadne obale i Izrael (koji je već izgradio barijeru na granici Gaze). S vremenom su palestinske naoružane organizacije oslabile, a Palestinci su se umorili od borbe. Arafat je umro 2004., a njegov nasljednik Abbas odrekao se nasilja.
Nakon prekida vatre 2005. godine, izraelske snage povukle su se iz Gaze i strogo ograničile kretanje preko granice Gaze i Izraela. Jednostrano su se povukli, tako da Abbas i PU nisu mogli preuzeti zasluge tvrdeći da su uspješno pregovarali o povlačenju. Hamas je brzo proglasio pobjedu, uvjerljivo tvrdeći da su njegovi napadi, a ne mirovni pregovori, naveli Izrael na odlazak. Hamas je pobijedio na palestinskim izborima 2006. i preuzeo vlast 2007. u Gazi, učvrstivši podjelu između Gaze i Zapadne obale te između Hamasa i vođa Fataha u PU.
U godinama koje su uslijedile, Abbas i PU često su djelovali po nalogu izraelskih sigurnosnih službi, pomažući u slamanju Hamasa i drugih nasilnih skupina u zamjenu za izraelsku potporu. Izrael je također održavao jaku obavještajnu i, povremeno, vojnu prisutnost na Zapadnoj obali. Sjedinjene Države također su podržale Abbasa, unatoč lošem dosjeu PU u pogledu ljudskih prava i nedostatku legitimiteta, pri čemu je potonji problem postao akutniji jer je PU opetovano odgađala izbore. Nasilje u Gazi i dalje traje. S vremena na vrijeme Izrael je tamo pokretao vojne operacije punog opsega, često kao odgovor na Hamasove raketne napade. Tokom ovih operacija, izraelske snage pokušale su ubiti palestinske vođe u Gazi, uništile su tunele i bombardirale infrastrukturu (ponekad namjerno, a ponekad kao kolateralna šteta). Izrael je također zadržao stroga ograničenja na robu koja ide ui iz Gaze, gušeći ionako slabu ekonomiju.
SKRETANJE U DESNO
Posljednji put kad su Izraelci i Palestinci imali pravu nadu za mir bilo je kasnih 1990-ih. Od tada su obje strane postale sve skeptičnije. Palestinci ističu sve intenzivniju okupaciju i naselja koja se stalno šire kao dokaz da Izrael nema namjeru napustiti Zapadnu obalu. Izraelci vide nasilje druge intifade i Hamasovo preuzimanje vlasti nakon povlačenja iz Gaze kao dokaz da će ustupci, uključujući napuštanje teritorija, biti nagrađeni nasiljem. Većina Izraelaca vjeruje da će “uvijek živjeti od mača”, prema riječima studije Instituta za studije nacionalne sigurnosti, izraelskog think tanka. Indeks dviju država, istraživanje koje su proveli zagovornici rješenja s dvije države, otkrilo je da je 2022. pdrška dogovorenom miru pala na najnižu tačku od početka indeksa 2003. Političari su ponovili takvo mišljenje. “Ova je godina učvrstila činjenicu da nema apsolutno nikakvog političkog procesa,” Mustafa Barghouti, zvaničnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), žalio se 2022. Takve percepcije vode silaznoj spirali: kako podrška mirovnim pregovorima opada, političari su nevoljko podržati pregovore i umjesto toga poticati neprijateljstvo zajednice, dodatno smanjujući podršku javnosti za pregovore.
Trenutna izraelska vlada vjerovatno će provocirati Palestince, a uključuje političare koji žele proširiti prisutnost doseljenika i izraelske vojske na Zapadnoj obali. Iako je Benjamin Netanyahu bio premijer dulje od bilo kojeg drugog Izraelca, njegova trenutna vlada razlikuje se od njegovih starih. U pravnoj opasnosti zbog optužbi za korupciju, Netanyahu je odabrao članove svoje koalicije na temelju toga ko mu je bio voljan pomoći u blokiranju sudskog procesa.
Kao rezultat toga, udružio se s nizom osoba krajnje desnice, uključujući otvorene rasiste. Itamar Ben-Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, novoosnovana pozicija koja ima ovlasti nad izraelskom policijom, osuđen je 2007. za poticanje rasizma i potporu židovskoj terorističkoj organizaciji. Prije nego što je ušao u vladu, objesio je u svojoj dnevnoj sobi portret Barucha Goldsteina, izraelsko-američkog teroriste koji je ubio 29 palestinskih vjernika u Hebronu 1994. Bezalel Smotrich, novi ministar financija, vodio je ekstremistički pokret doseljenika prije nego što se pridružio vladi . Imat će djelomičnu kontrolu nad svakodnevnim operacijama Izraela na Zapadnoj obali, istom teritoriju koji Smotrich otvoreno predlaže aneksirati. Takva vlada može ublažiti ograničenja upotrebe bojevog streljiva protiv demonstranata i izgrednika. Vlada je već obećala proširiti naselja, a neki ministri su naznačili da se zalažu za legalizaciju takozvanih divljih naselja, koja su izgrađena na palestinskoj zemlji bez odobrenja izraelske vlade i koja su prethodne izraelske vlade često zatvarale. Doseljenici, sa svoje strane, sve češće napadaju Palestince, dok izraelske vojne snage stoje skroz po strani. S vremena na vrijeme, prema UN-u, oni su to čak i omogućili.
UČINI TO ZBOG LAJKOVA
Prethodna izraelska vlada, na čelu s rotirajućim premijerima Naftalijem Bennettom i Yairom Lapidom, teško da je bila nježna. No poduzela je male korake kako bi poboljšala situaciju na Zapadnoj obali iu Gazi, izdajući relativno velik broj dozvola za radnike iz Gaze i otkazujući planirano naselje u istočnom Jeruzalemu. Ipak, takve su se geste činile praznima u svjetlu prošlogodišnjeg nasilja. Godine 2022. izraelske snage sigurnosti ranile su više od 9000 Palestinaca, a više od 30 od 151 ubijenog Palestinca na Zapadnoj obali bila su djeca.
Nove palestinske oružane grupe pojavile su se na Zapadnoj obali, osobito Brigade Jenin 2021. i Lavlje jazbine 2022. Ove skupine ne uklapaju se uredno u postojeće kategorije. Jeninske brigade dobivaju određenu potporu od Palestinskog islamskog džihada, ali su se pridružili i mladi Palestinci iz Hamasa, Fataha i Narodnog fronta za oslobođenje Palestine. Nove frakcije uživaju značajne online sljedbenike i koriste TikTok i druge platforme kako bi doprle do mladih Palestinaca. Posebno je zabrinjavajuće što su se pridružili članovi Fataha, organizacije isprepletene s vodstvom PU. Zaista, nekima njihovi očevi rade u PU.
Takav raskol odražava problem s kojim se Izrael suočio u drugoj intifadi, kada više nije mogao vjerovati svom palestinskom partneru jer PU nije htjela, a ponekad ni mogla, suzbiti nasilje. Ako značajan broj mladih članova Fataha podržava nasilje danas, oni bi mogli skloniti miroljubivu frakciju i izvršiti pritisak na organizaciju da bude militantnija. Brigade Jenin i Lavlje jazbine su loše organizirane i nemaju vještinu i veličinu Fataha tijekom njegovih militantnih dana ili Hamasa danas. Ali oni prihvaćaju svoju neformalnu strukturu, izjavljujući da su otvoreni za svakoga tko djeluje u njihovo ime – recept za neorganizirano, ali široko nasilje i napade vukova samotnjaka.
Nezadovoljstvo PU je široko rasprostranjeno. Izraelske vojne operacije i provokacije doseljenika slabe legitimitet PU, pokazujući da je organizacija u najboljem slučaju slabašna, a u najgorem izraelski pijun. Rast naselja sugerira da je PU suučesnik u, ili barem nema načina da se suprotstavi, sve većem utjecaju Izraela na Zapadnoj obali.
PARTNERI U ZLOČINU
PU djeluje kao izraelska policija na Zapadnoj obali dijelom zato što vođe poput Abbasa misle da je nasilje kontraproduktivno za palestinske težnje. Ali PU se također oslanja na financiranje iz EU i Sjedinjenih Država, novac koji može dobiti samo ako se suprotstavi svim napadima na Izrael. A takva vanjska podrška pomaže PU da slomi ekstremnije političke protivnike koji bi mogli izazvati Abasa i njegove pristaše na vlasti. PU prihvata neke kritičare, a druge hapsi, premlaćuje i muči. Osobito učinkovita PU taktika je prijetnja slobodi i egzistenciji obitelji osim ako ne zaustave pojedine članove u korištenju nasilja ili suprotstavljanju PU.
Ipak, PU je politički slaba. Kao što je Al-Haq, palestinska skupina za prava, upozorila: “Gotovo svakodnevne racije u područjima pod kontrolom PU pokazuju da suverenitet PU ne postoji.” Oružja ostaje u izobilju, a ljutitom pojedincu je lako djelovati nasilno. PA također nema demokratski legitimitet. Postoji dobra šansa da bi Abbas izgubio slobodne i poštene izbore ako bi ikada bili održani. Doista, 2021. Abbas je, vjerovatno u strahu od neugodnosti na biralištima, otkazao dugo odgađane parlamentarne izbore.
Nazire se i teško pitanje nasljeđivanja. Abbas ima 87 godina, a nije jasno ko će ga zamijeniti. Zaista, postoji mukotrpan proces nasljeđivanja: za Fatah, za PU i za PLO, a sve njih Abbas trenutno vodi. Moguće je da će svaka od ovih organizacija imati drugog vođu. Kriza nasljeđivanja je vjerovatna jer se frakcije bore za utjecaj.
Palestinci su izgubili nadu da će im sadašnji sistem donijeti nezavisnost. Više od dvije trećine njih vjeruje da rješenje s dvije države više nije moguće, a mnogi strahuju da će nova izraelska vlada anektirati dijelove Zapadne obale i Jeruzalema. Stoga više od 70 posto Palestinaca podržava formiranje oružanih grupa poput Lavlje jazbine.
VEĆ VIĐENO?
Današnja situacija je opasna, ali se u mnogočemu razlikuje od one kada je izbila druga intifada. Izraelske sigurnosne snage sposobnije su nego što su bile 2000. godine. Razvile su opsežne obavještajne mreže diljem Zapadne obale i poboljšale korištenje tehnologije, uključujući umjetnu inteligenciju, velike podatke i signalnu inteligenciju. Izrael se također manje oslanja na svoje palestinske partnere u pogledu sigurnosti. Do 2000. Izrael je dopustio da velik dio vlastitog prikupljanja obavještajnih podataka nestane kako su mirovni pregovori napredovali 1990-ih, a uvelike je ovisio o suradnji s PU. Iako Izrael još uvijek blisko surađuje sa sigurnosnim službama PU, danas je bolje pripremljen da djeluje sam.
I međunarodna slika je lošija za Palestince. Iako ankete još uvijek pokazuju podršku široke arapske javnosti palestinskoj stvari, mnoge vlade daleko manje podržavaju nego što su bile prije 20 godina. Konkretno, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge zaljevske države normalizirale su ili ojačale veze s Izraelom. Oni više ne podržavaju palestinsko nasilje, jer se boje da će ono razbjesniti njihovu javnost i tako im otežati saradnju s Izraelom. Od mnogih bivših saveznika Palestinci danas mogu očekivati samo šutnju.
Palestinski čelnici također zaziru od nasilja. Abbas shvaća da velik dio njegove moći ovisi o dobroj volji Izraela i da frakcije unutar Fataha ili njegovih rivala žele novo vodstvo. To je u oštroj suprotnosti s Arafatom, koji je bio siguran u svoju popularnost i vjerovao je da može kontrolirati i iskorištavati nasilje. Zaista, palestinska politika i društvo su rascjepkani i bilo kakva masovna mobilizacija, bila ona oružana ili ne, bit će teška.
Čak je i Gaza neočekivano svijetla tačka. Hamas je i dalje neprijateljski nastrojen prema Izraelu i ima veće projektile i projektile većeg dometa nego što je imao u raznim okršajima s Izraelom u godinama koje su uslijedile nakon druge intifade. Ali čini se da njegove vođe prepoznaju besmislenost šire borbe i natječu se za palestinsko vodstvo pokušavajući učinkovito upravljati Gazom. Izrael brzo reagira na kršenja prekida vatre, stvarajući učinkovitije sredstvo odvraćanja. Kada je Izrael intenzivno bombardirao ciljeve palestinskog Islamskog džihada u Gazi u avgustu 2022., Hamas je ostao izvan borbi. Kao odgovor na Hamasov oprez, prethodna izraelska vlada dopustila je većem broju stanovnika Gaze da rade u Izraelu. Također je pokušao ublažiti humanitarnu krizu u pojasu – na primjer, dopustivši popravke vodovodne i električne infrastrukture u Gazi.
ISKRICE VARNIČE
Teško je predvidjeti kada bi nasilje moglo izbiti, djelomice zato što izraelske sigurnosne snage također pokušavaju predvidjeti takva izbijanja i unaprijediti mjere sigurnosti. S tim u vezi, posjeti visokog profila spornim vjerskim mjestima, poput Ben-Gvirove posjete Brdu hrama u siječnju, riskiraju poticanje bijesa.
Jeruzalem, kao i uvijek, ostaje žarište. Nova vlada može dopustiti religioznim Židovima da se mole na Brdu hrama ili na neki drugi način ublažiti ograničenja židovske vjerske aktivnosti koja bi narušila status quo, koji je trajao čak i tijekom najgorih dana druge intifade. Takav bi potez Palestincima sugerirao da su izgubili kontrolu nad muslimanskim svetim mjestima. Osim toga, vlada će vjerovatno pojačati izgradnju naselja u tradicionalno arapskim područjima u ili u blizini Jeruzalema kako bi trajno promijenila demografiju tako da te četvrti više nisu primarno palestinske, ako se razgovori o zamjeni zemljišta ikad nastave.
U međuvremenu će napadi izraelskih doseljenika na Palestince vjerojvatno rasti. Doseljenici tačno znaju da vlada favorizira njihovu prisutnost i da će ih vojska i policija braniti, čak i kada počnu nasilje. Takva podrška vlade mogla bi potaknuti Palestince da uzmu oružje radi samoobrane, stvarajući opasnu spiralu.
Politika s obje strane riskira pogoršanje napetosti. Neki od novih izraelskih vođa mogli bi pokušati iskoristiti palestinsko nasilje, čak i kao odgovor na provokaciju, kako bi pridobili izraelsku potporu svojim ekstremnim stajalištima. Slično tome, ako dođe do natjecanja za Abbasovog nasljednika, palestinske vođe koji teže tome mogu se natjecati u osudi Izraela i pozivanju na nove nemire.
Također je vrlo moguće da će nasilje izbiti zbog nekog manjeg, neplaniranog incidenta: video snimke vojnika kako zlostavlja Palestinca, naguravanja između doseljenika i Palestinaca koja eskalira ili nekog drugog dnevnog događaja koji se događa kada ljudi žive u sukobima. po strani. Problemi bi mogli izmaći kontroli ako sigurnosne snage PU prestanu surađivati s Izraelom. Kao takvi, izraelske i palestinske vođe trebaju biti spremni na rasplamsavanje nasilja bez prethodne najave.
HODAJUĆI PO JAJIMA
Izrael je pokazao da može nastaviti sa svojim sadašnjim pristupom sve dok se nasilje ne održi i izraelski gubici budu niski. Ali rizik od znatno većeg nasilja ostaje stvaran, prijeteći ne samo životima Izraelaca i Palestinaca nego i odnosima između Izraela i arapskih država, gdje su mirovni sporazumi već nepopularni.
Da bismo to spriječili, primamljivo je savjetovati povratak na pregovore koji bi mogli osigurati palestinsku državu u zamjenu za sigurnosna jamstva. Ali uspješni razgovori prije deset godina bili su daleki izgledi, a danas su nevjerovatni. Bidenova administracija nema mnogo volje za sukob s novom izraelskom vladom. A čak i da jest, Sjedinjene Države vjerovatno ne bi uspjele promijeniti izraelsku ili palestinsku politiku.
Najrealnija nada je jednostavno upravljanje krizom, pri čemu Sjedinjene Države, Jordan i druge zainteresirane strane redovito vrše pritisak na obje strane da ne eskaliraju. Provizorno primirje s Hamasom trebalo bi se očuvati ako je moguće, s Izraelom koji će nastaviti olakšavati uvjete u Gazi ako Hamas drži svoje oružje u futrolama. Izrael i Sjedinjene Države također bi se trebali sarađivati s Palestincima izvan Abbasovog kruga u pripremi za njegov odlazak. S obzirom na uspjeh Abrahamova sporazuma, sporazuma o normalizaciji između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, Sjedinjene Države trebale bi angažirati arapske vlade da pritisnu PU i Hamas ako se čini da nasilje raste.
Natjecanje koje proizlazi iz Abbasovog nasljeđa, svakodnevnog nasilja na niskoj razini i sve veće aneksije palestinskih područja ima potencijal eskalirati i, barem za sada, šansa za veliko, dogovoreno rješenje je prošla. Napori Sjedinjenih Država i drugih izraelskih saveznika da obeshrabre provokativne posjete i naseljavanje u vrućim područjima primjeri su skromnih koraka koji često mogu propasti, ali mogu spriječiti šire sukobe. Kako bi spriječili treću intifadu, Izraelci, Palestinci i njihovi partneri moraju razmišljati o malim stvarima – raditi svaki dan kako bi spriječili sve moguće iskre i, ako se dogode, djelovati brzo kako bi spriječili da se sav suhi prah zapali.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)