U proteklih pet mjeseci Iran je potresao talas protesta. Mladim ženama koje pozivaju na ukidanje obaveznih mahrama pridružile su se studentice, radnici i profesionalci koji zahtijevaju individualna prava, političke reforme – pa čak i, sve više, kraj same Islamske Republike. Ove demonstracije predstavljale su najveću prijetnju iranskoj vladi od 1979. godine, što je podstaklo spekulacije da bi današnji teokratski režim na kraju mogao krenuti putem monarhije.
Za sada je režim zadržao prednost, zahvaljujući oštrom obračunu snaga sigurnosti i nedostatku vodstva i koordinacije među demonstrantima. Ali bijes naroda i dalje raste, a teški ekonomski uvjeti čine daljnje nemire gotovo neizbježnim.
Položaj režima je toliko nesiguran da su mnogi insajderi javno prkinuli odnose sa vladom. Veliki ajatolasi u Nadžafu i Komu, bivši visoki vladini dužnosnici, pa čak i odlikovani bivši komandanti Korpusa garde islamske revolucije (IRGC) kritizirali su reakciju vlade na proteste i osudili u kojoj mjeri je mala grupa tvrdolinijaša oko predsjednika Ebrahima Raisi je konsolidovao kontrolu. Novinske kuće popularne među tvrdolinijašima i bliske IRGC-u otvoreno su krivile Raisija za njegovo loše upravljanje ekonomijom, a režimski borci, uključujući bivše predsjednike Mohammada Khatamija i Hassana Rouhanija i bivšeg predsjednika parlamenta Ali Larijanija, osudili su oštru reakciju vlade na protesti. Takvi kritičari pozivaju na značajne promjene ako Islamska Republika želi da prebrodi oluju.
Ali nema pokazatelja da vrhovni vođa Ali Khamenei sluša. Od početka krize, tvrdolinijaši su stegli uzde moći. Ova frakcija se protivi angažmanu sa Zapadom i ne želi se vratiti nuklearnom sporazumu iz 2015. godine. Kod kuće favorizuje izolacionizam i čvrstu kontrolu društvenih i političkih sfera. U inostranstvu favorizuje agresivnu regionalnu politiku i povećanje saradnje sa Rusijom. Daleko od toga da ga protesti osude, drugim riječima, režim koji sada izlazi iz početne faze nemira još je nepopustljiviji i potencijalno agresivniji nego ikada prije.
KHAMENEIOVA TVRDA LINIJA
Teški antizapadni zaokret Irana nije vođen željom da brani islamističku ideologiju režima. U svakom govoru od početka demonstracija, Khamenei je rekao malo o vjeri — a mnogo o stranom miješanju. Khamenei na proteste gleda kao na američku zavjeru, sklopljenu u dogovoru s Izraelom i Saudijskom Arabijom, da oslabi Iran i sruši Islamsku Republiku. Po njegovom mišljenju, Iran mora mobilizirati sve svoje resurse da odgovori na ovaj napad. Bezbjednosni zvaničnici, po uzoru na Khameneija, okrivili su satelitske televizijske stanice i kampanje društvenih medija koje potiču iz Evrope za izazivanje nemira u Iranu i mobilizaciju javnog mnijenja protiv Islamske Republike. Oni su također okrivili previranja u iranskom Baludžu i kurdskim regijama strano miješanje. Prošle jeseni Iran je mobilizirao trupe duž svoje granice s Azerbejdžanom i upozorio Irak da bi mogao preći granicu u tu zemlju kako bi zatvorio kampove kurdskih separatista.
Khamenei je odlučan da sačuva režim kojim je vladao više od tri decenije. Ima 83 godine i priča se da je lošeg zdravlja. Kompromis sa neistomišljenicima u ovoj fazi bi ukaljao njegovo naslijeđe, a mogao bi se čak pokazati i kontraproduktivnim. Iz prve ruke svjedočio je kako su susretljivi demonstranti samo ubrzali raspad monarhije 1979. godine.
Umjesto da poklekne pred demonstrantima ili posluša savjete kritičara, Khamenei se okrenuo nasilju i represiji. Od septembra, stotine demonstranata je ubijeno, a mnogo više njih osakaćeno u obračunima snaga sigurnosti. Hiljade demonstranata i disidenata su sada u zatvoru; četvorica su pogubljena nakon suđenja po kratkom postupku, a još nekoliko se suočava sa smrtnom kaznom. Režim je koristio sofisticiran nadzor; prijetnje porodicama, poslodavcima i preduzećima demonstranata; te propaganda i ekonomski pritisak da se uguše nemiri.
Khamenei se također više oslanjao na savjete tvrdolinijaša unutar IRGC-a, obavještajnih agencija, parlamenta i medija. Za Khameneija, ovo su ljudi koji razumiju problem kao i on, dijele njegovo nepovjerenje prema Zapadu i protive se nuklearnom sporazumu kao zamci osmišljenoj da se Iran uhvati u kavez. U Khameneijevom umu, njihovo nepovjerenje je opravdano, tako da ih treba ovlastiti da se klone Zapada, ograničavaju i cenzuriraju internet i teže ekonomskoj i kulturnoj autonomiji. Ovi stavovi su dugo postojali u salama moći, ali su protesti dodali njihovu važnost.
Protesti su također umanjili izglede za obnovu nuklearnog sporazuma iz 2015. godine. Otkako su demonstracije izbile u septembru 2022., zapadni lideri su se trgnuli na sugestiju da bi sankcije mogle biti ukinute kao dio nuklearnog sporazuma. Bidenova administracija čak okleva da nastavi sa oslobađanjem američkih zatvorenika koje drži Iran, u strahu od domaće reakcije koju bi izazvala ako bi iranska imovina bila odmrznuta kao dio bilo kakvog dogovora. Ali tvrdolinijaši u Teheranu nisu zabrinuti zbog zapadnjačkog gnjeva i pozvali su na još više sankcija pogubljenjem mladih demonstranata i povećanjem mogućnosti da bi EU mogla označiti IRGC kao terorističku organizaciju.
Iran ide u nestabilne vode i u Ujedinjenim nacijama. Teheranski nuklearni prekršaji uznemirili su Međunarodnu agenciju za atomsku energiju, čiji je šef nedavno rekao Evropskom parlamentu da je Iran prikupio dovoljno visoko obogaćenog uranijuma za “nekoliko nuklearnog oružja”. IAEA bi uskoro mogla uputiti Iran Vijeću sigurnosti UN-a na osudu, povećavajući mogućnost da će ponovo uvesti sankcije UN-a, pogotovo jer Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države žele održati embargo na prodaju oružja i projektila u Islamsku Republiku.
Iran je zaprijetio da će na takav scenario odgovoriti napuštanjem Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, efektivno izjavljujući da će postati nuklearna država. To bi moglo dovesti do sukoba s Izraelom, koji je prošlog mjeseca napao postrojenje za proizvodnju oružja u iranskom gradu Isfahanu, a potencijalno i sa Sjedinjenim Državama. Kao što je američki predsjednik Joe Biden više puta izjavio, njegova administracija neće tolerirati da Iran postane nuklearna država.
OD TEHERANA DO MOSKVE
Iran je odgovorio na svoju sve dublju međunarodnu izolaciju približavanjem Rusiji. Khamenei i IRGC dugo su na Kremlj gledali kao na vitalnog saveznika. Khamenei i ruski predsjednik Vladimir Putin dijele isti umorni pogled na Zapad, a ruski rat u Ukrajini je doveo u fokus zajedničku ljutnju Teherana i Moskve prema Sjedinjenim Državama. Khamenei je odbacio kritike unutar vladajuće elite da bi odobrio isporuku Moskvi sofisticiranih dronova, koje je ruska vojska koristila da napravi haos u Ukrajini. Sa Sjedinjenim Državama i njihovim evropskim i bliskoistočnim partnerima koji su raspoređeni protiv Islamske Republike, tvrdi Khamenei, Iran mora konsolidirati svoj odnos s Rusijom tamo gdje je to najvažnije: na bojnom polju. Loši vojni učinak Rusije u Ukrajini čini Moskvu vrednijom strateškom štakom, jer sve dok Kremlju treba iransko oružje, malo je vjerovatno da će okrenuti leđa Teheranu.
Odluka Irana da Rusiji obezbijedi bespilotne letjelice predvidivo je produbila bijes Zapada na Islamsku Republiku, što je zauzvrat gurnulo Teheran još bliže Moskvi. U ovom začaranom krugu, pobjednik će biti tvrdolinijaši koji su oduvijek favorizirali bliže veze između Irana i Rusije i odvajanje od Zapada. Kako se Iran sve više uvlači u rusku orbitu, moć ovih tvrdolinijaša će rasti, povećavajući izglede da će prevladati u iranskoj bici za sukcesiju.
Iran sada nastoji da postane nezamjenjiv u ruskim ratnim naporima u Ukrajini. Što je Putinu potrebniji Iran, veća je vjerovatnoća da će zanemariti sankcije Zapada i pružiti Teheranu vitalni vojni hardver i tehnologiju, uključujući napredne borbene avione i sisteme protivvazdušne odbrane. Mediji povezani sa IRGC-om izvijestili su prošlog mjeseca da će Iran dobiti dvadesetak naprednih ruskih lovaca protivvazdušne odbrane Suhoj Su-35 do marta i da želi da nabavi helikoptere i napredni sistem protivvazdušne odbrane S-400, koji je u stanju da prati američke F- 35 borbenih aviona. Takve akvizicije bi značajno ojačale iransku vojnu sposobnost, što bi mu omogućilo da se bolje suprotstavi izraelskim zračnim snagama u Siriji i Iraku, kao i američkom vojnom pritisku u Perzijskom zaljevu. Oni bi također dali Teheranu samopouzdanje da apsorbira zapadni pritisak i planira potencijalni vojni napad kao odgovor na njegove proširene nuklearne aktivnosti.
Zbog svih ovih razloga, iranski susjedi sve više uznemiravaju pomjeranje Teherana prema Moskvi, bojeći se da bi to moglo dodatno učvrstiti iranske tvrdolinije i učiniti Iran još opasnijim. Na kraju, Zapad bi se mogao suočiti ne samo s odvojenim krizama koje uključuju Rusiju i Iran, već i s dodatnim problemom upravljanja njihovim zajedničkim ponašanjem – problemom koji bi bio veći od zbira njegovih dijelova.
AKCIJA NAD NADOM
Neki zapadni zvaničnici i analitičari se nadaju da će preuzimanje vlasti od strane iranskih tvrdolinijaša ubrzati proteste i na kraju dovesti do promjene režima. Ali nada je loša zamjena za akciju. Do sada su se Sjedinjene Države i europske zemlje oslanjale na sankcije i prijetnju ratom da bi odvratile od agresivnog ponašanja Irana. Ali Izrael je uznemiren i mogao bi eskalirati svoje napore da sabotira vojne i nuklearne programe Teherana. To bi samo ojačalo militantna antizapadna uvjerenja Irana i riskiralo otvoreni požar koji Sjedinjene Države i njihovi saveznici teško mogu priuštiti usred njihovog sukoba s Rusijom i Kinom.
Washington i njegovi saveznici stoga moraju osmisliti kredibilnu strategiju kako bi barem usporili tvrdolinijaški zaokret Irana. Takva strategija će zahtijevati spajanje prijetnji i kazni s dijalogom o najhitnijim opasnostima koje proizlaze iz Islamske Republike, uključujući ulogu Irana u ratu u Ukrajini i širenje nuklearnog programa Teherana. Iranski i ukrajinski zvaničnici nedavno su se sastali u Omanu kako bi razgovarali o ulozi Irana u ratu. Ovo je bio dobar početak. Evropa i Sjedinjene Države trebale bi graditi na takvim naporima, pokrenuvši širu diplomatsku inicijativu koja ide dalje od zaustavljenih nuklearnih pregovora i obuhvata Ukrajinu i regionalna pitanja. U suprotnom, iranski tvrdolinijaši će nastaviti gurati zemlju u sve opasnijem smjeru.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
