U subotu navečer, četvrtu sedmicu zaredom, hiljade Izraelaca izašle su na ulice protestirajući protiv nadolazeće “promjene režima”, službeno poznate kao “reforma pravosuđa”.
Činjenica da su se masovne demonstracije dogodile nekoliko sati nakon dva napada u kojima su Izraelci ubijeni označava duboku promjenu u izraelskom etosu. Desetljećima bi velika tragedija poput pucnjave u petak navečer u kojoj je ubijeno sedam ljudi ispred zgrade koja se koristila kao sinagoga u naselju Neve Yaakov zaustavila svaki protest.
Suočeni s izborom između društvenih podjela ili solidarnosti u vrijeme rata, ili žalosti, Izraelci su se odlučili za solidarnost. Obvezni vojni rok i dugogodišnja služba u rezervnom sastavu igraju presudnu ulogu u oblikovanju društva, a solidarnost u trenucima opasnosti i tuge bila je jedna od njegovih najizrazitijih manifestacija.
Godine ciničnog, sebičnog vodstva nagrizle su ovaj osjećaj. A sada kada je vlada sudjelovala u brutalnom napadu na polovicu svog naroda u obliku reforme pravosuđa, pravila igre su se promijenila. Masovni protest započeo je samo nekoliko dana nakon što je Likudov novoizabrani ministar pravosuđa, Yariv Levin, predstavio svoj plan za koji su gotovo svi tužitelji i državni tužiocici koji su radili u Izraelu u posljednjih pola stoljeća upozorili da će “uništiti” nezavisnost pravosuđa ako ga usvoji parlament .
Premijer Benjamin Netanyahu, vezan pravilima o sukobu interesa od uplitanja u zakonodavna pitanja koja bi mogla utjecati na njegovo tekuće suđenje za korupciju, otvoreno je promovirao plan. Masovni protest koji je započeo prije manje od mjesec dana s nekoliko hiljada ljudi na ulicama Tel Aviva dosegao je oko 100.000 demonstranata do prošle subote navečer.
Većina njih možda zapravo ne razumije terminologiju i suptilnosti zakona. Ono što oni razumiju jest da je novoizabrana vlada namjerava promijeniti njihovu zemlju. Samo zato što žele. Samo zato što mogu.
Drugačija vrsta protesta
Tokom svojih 75 godina postojanja Izrael sesuočio mnogim protestima političke i društvene naravi. Politički su se podijelili na lijeve i desne; društveni su bili definirani socio-ekonomskim statusom. Samo su neki od njih bili donekle učinkoviti.
Val protesta koji sada vidimo je drugačiji. Prethodni su došli kao naknadni odgovor na politički ili društveni razvoj – rat bez pristanka naroda, stalna etnička diskriminacija, skok cijena, masakr u Sabri i Shatili 1982., sporazumi iz Osla itd.
Trenutačni protestni val je preventivni koji nastoji zaustaviti ne samo nadolazeću reformu pravosuđa, već i zadržati ono što je ostalo od zemlje i zaštititi se od daljnjih poteza da se naruši ono što je ostalo od njezine demokratije.
Sedmični masovni skupovi sada su praćeni prijetnjama vlade da će zatvoriti javnu radioteleviziju i blokirati objavljivanje “osjetljivih informacija”. Izraelci su čuli kako Netanyahu javno odbacuje upozorenja guvernera Banke Izraela, koji je rekao da bi planirane reforme pravosuđa naštetile privredi.
Slušaju člana koalicijskog Knesseta koji poziva na zatvaranje i bivšeg premijera Yaira Lapida i bivšeg ministra obrane Bennyja Gantza, koji su sada obojica u opoziciji i optuženi su za “izdaju” sadašnje vlade.
Antidemokratski tobogan
Oni koji protestiraju osjećaju da se događa nešto puno veće. Nedavno su čitali da se nešto slično događa u Poljskoj i Mađarskoj, i to istim redoslijedom: vođe guraju po strani pravosudni sistem, medije, opoziciju, ograničavaju građanska prava manjina, veličaju bjelačku ili poljsku ili katoličku ili židovsku nadmoć. Čak su razmišljali o sličnom procesu u Njemačkoj 1930-ih, iako su bili upozoreni da ne rade tu usporedbu.
Ljuti su i prestravljeni, ovoga puta ne samo kao pojedinci, već i kao dijelovi društva zabrinuti zbog posljedica za svoje profesije i zajednice.
U otvorenom pismu, stotine ekonomista, od kojih je mnoge Netanyahu prethodno imenovao na vodeće položaje, upozorilo je da bi reforma pravosuđa mogla osakatiti privredu.
Premijer je odbacio njihove tvrdnje. Samo nekoliko dana kasnije veliki startupi preselili su svoj novac i poslovanje iz Izraela. Stotine tehnoloških radnika, svakako ne radikalnih ljevičara, održali su štrajk, blokirajući ceste u Tel Avivu.
Postoji još mnogo primjera ovakvog neslaganja, od upozorenja liječnika na implikacije reforme pravosuđa na zdravstveni sistem do upozorenja ministarstva obrazovanja svim nastavnicima. Suci su podnijeli ostavke, umirovljeni piloti su se okupili, studenti i arhitekti su se organizirali.
Netanyahu je sve te bezbrojne odgovore brzo nazvao “dijelom ljevičarskog bloka”. Drugi ih nazivaju “necionistima”, izraz koji se koristi za potkopavanje njihovog legitimiteta.
Iako su ti sektori identificirani, snage koje stoje iza masovnih skupova manje su očite. Za razliku od prethodnih demonstracija, nema jedinstvenog organizacijskog organa.
Neki od pokreta koji su prethodno bili ključni u dugotrajnom “Balfourovom protestu” ispred premijerove službene jeruzalemske rezidencije, koji je pomogao ukloniti Netanyahua s dužnosti 2021., angažirani su u novom protestu.
Isto je i s veteranskom osnovnom organizacijom Pokret za kvalitetnu vladu. Ali ovi skupovi nemaju aktivno vodstvo i niti jedan aktivni političar nije pozvan da govori.
Parlamentarna opozicija je jedva vidljiva i nema nikakvu ulogu, osim u prisustvu pojedinaca u protestima.
Palestinska umješanost
Avigdor Lieberman, vođa stranke Yisrael Beiteinu, koja je sada u opoziciji, bojkotira skupove. On je protiv svih demonstracija na kojima su istaknute zastave Arapa i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Zapravo, Lieberman nema razloga za brigu. Palestinski državljani Izraela gotovo da ne sudjeluju u masovnim skupovima.
Imaju mnogo razloga da budu tamo, budući da će ono što ova rasistička vlada planira imati poseban utjecaj na njihove živote, uključujući zakon koji je na čekanju za ublažavanje diskvalifikacije Arapa iz Knesseta.
Ali oni imaju više razloga da se klone. Izraelska demokratija uvijek je uglavnom funkcionirala za Židove; stoga se zajednička borba za njegovo očuvanje sada ne može uzeti zdravo za gotovo. Ne mogu prihvatiti ni prešutnu zabranu isticanja palestinskih zastava koju su nametnuli prosvjednici prestravljeni poistovjećivanjem s “neprijateljem”. Potraga za palestinskom zastavom među hiljadama izraelskih zastava postala je vrsta sporta za pristaše vlade koji žele delegitimizirati proteste.
Onda je tu i pitanje okupacije. Većina demonstranata i dalje inzistira na odvajanju budućnosti demokracije od temeljnog pitanja 57-godišnje okupacije. Mnogi stvarno ne vide poveznicu. Drugi se razvode od tog pitanja iz taktičkih razloga, bojeći se da bi mogli izazvati antagonizam potencijalnih saboraca.
Rješenje je bilo teritorijalno odvajanje. Svake subote navečer na trgu Habima u središtu Tel Aviva održava se jedan veliki skup: samo izraelske zastave, samo konsenzusni govornici.
Drugi počinje u ulici Kaplan, u blizini vladinog kompleksa u Tel Avivu. Tu svoje mjesto nalazi radikalni, antiokupatorski blok.
Pod sloganom “Nema demokratije s okupacijom”, pokreti poput Combatants for Peace, Machsom Watch, Peace Now i A Land for All miješaju se u ogromno mnoštvo i povezuju trenutnu situaciju s tekućom okupacijom.
Općepoznata istina o okupaciji još uvijek se doživljava kao prkosna izjava. Čak i kada se prihvati, to nije internalizirano.
U sjevernom gradu Haifi, gdje žive i Židovi i Palestinci, arapska stranka Hadash održava svoje male demonstracije s naglaskom na okupaciji, gotovo bez ikakvih židovskih partnera.
Sada bi moglo, a možda bi i trebalo, biti drugačije. Obraćajući se masovnom skupu u Tel Avivu prije sedam dana, autor David Grossman rekao je da se mnogi Izraelci sada osjećaju “prognanima u svojoj zemlji”.
Sigurno nije isto, a vjerovatno je čak i nepravedno uspoređivati, ali ovo je najbliže što su izraelski Židovi došli do osjećaja otuđenosti i odbačenosti koji je desetljećima bio dio života palestinskih građana Izraela. Ovaj osjećaj, koji su nedavno stekli mnogi izraelski Židovi, mogao bi spojiti dva društva. To se zapravo još ne događa.
Godine 2019., na opozicionom protestu protiv Netanyahuove vlade, tadašnji parlamentarac Moshe Ya'alon otvoreno je kritizirao činjenicu da je palestinsko-izraelski političar Ayman Odeh pozvan da održi govor, sugerirajući da će potencijalni sudionici Likuda otići.
Prošle subote Ya'alon, umirovljeni general koji je služio kao načelnik štaba izraelske vojske, bio je glavni govornik na masovnim protestima. Ovo je samo rijedak primjer složenosti izraelske politike i društva u vremenima kada je kohezija prijeko potrebna.
Prisutnost u teškim trenutcima
Ya'alon nije sam. Ističe se angažman umirovljenih vojnih osoba u protestima.
Ehud Barak, bivši premijer i jedan od najodlikovanijih vojnika u povijesti izraelske vojske, najeksponiraniji je visoki zvaničnik na protestima. On je također, prema nekim izvorima, jedan od financijera protestnog pokreta.
Barak je prije sedam godina upozorio da je Izrael “zaražen sjemenom fašizma”. Danas otvoreno kaže da vlast “nosi obilježja fašizma” i poziva na građanski neposluh. Kao i umirovljeni general Yair Golan, bivši član Meretz Knesseta.
Nakon dva smrtonosna napada u istočnom Jeruzalemu, Golan je tvitao: “Mjesecima govorim da će nas Bibi sve uvući u neku krizu – sigurnosnu, ekonomsku, bilo koju… princip je jednostavan – pripremiti platformu za hitne zakone to će dovesti do otkazivanja njegovog suđenja. Toliko je očito… pred ovom tamom, samo će široko rasprostranjeni građanski neposluh djelovati.”
U Izraelu 2023. godine visoki vojni čin još uvijek nositelju daje privilegiju da kaže ono što se mnogi usude samo pomisliti.
Građanski neposluh je sljedeći korak. Svi pričaju o tome, ali nitko zapravo ne zna što to znači. U Izraelu ne postoji tradicija građanskog neposluha pa se često brka s građanskim ratom, čiji je doslovni hebrejski prijevod “bratski rat”.
U međuvremenu, razmotreni koraci su uglavnom široko rasprostranjeni štrajkovi. Ya'alon poziva na neposluh protiv novih zakona, ako prođu. Radikalni blok poziva na odbijanje služenja vojnog roka.
Ono što je jasno je da sada nema vremena za gubljenje. Zapravo, to je utrka s vremenom. Itamar Ben-Gvir, krajnje desničarski ministar nacionalne sigurnosti, tjednima je upozoravao da se može očekivati još jedan krug nereda.
Nakon dva napada u Jeruzalemu najvjerovatnije će doći do eskalacije nasilja. Ništa ovoj vladi neće bolje poslužiti od toga. Čini se da to traže kako bi ubili proteste.
(TBT, MEE)
