KOLUMNA
Umjesto da govore
o ulozi Saudijske Arabije u radikaliziranju dijelova islamskog svijeta, mnogi
iz vladajuće Hrišćansko demokratske unije (CDU) žele da propisuju ko će u šta
da vjeruje
Piše: Georg
Diez, thebosniatimes.ba
Ovo je poziv na
kritički, osviješteni, borbeni, radikalni i na kraju strateški optimizam. Bez
optimizma nema izlaska iz problema stvarnosti kojom vladaju strah i
resantimani, a od kojih najviše koristi imaju autoritarne ličnosti kao što je
Donald Trump. Oni stvarnost predstavljaju u najgorem mogućem svjetlu, a sebe
kao spasitelje i vođe. Njima je potreban neprijatelj, oni razdiru društvo i
proizvode mržnju, stratešku mržnju kako bi osigurali podršku i sljedbenike.
Ali autoritarna
osovina Trump-Putin-Erdogan nije jedina koja koristi ova sredstva u političke
ciljeve, jer i u njemačkoj politici postoje trenuci namjernog iskrivljavanja
stvarnosti, čiji je cilj okretanje većine protiv manjine. Apsurdna aktuelna
diskusija o zabrani burke i rasprava o dvojnom državljanstvu njemačkih građana
turskog porekla su idealni primjeri vještačkih rasprava kojima se stvaraju
neprijatelji, jer nismo u stanju da riješimo prave probleme.
Nasuprot
optimizmu stoji močvara cinizma iz koje se rađaju kulturološke rasprave našeg
vremena. Umjesto da govore o ulozi Saudijske Arabije u radikaliziranju dijelova
islamskog svijeta, mnogi iz vladajuće Hrišćansko demokratske unije (CDU) žele
da propisuju ko će u šta da vjeruje. Umjesto da shvate šta je sve prethodilo
raspravi o dvojnom državljanstvu i uvide rasizam u njemačkom društvu koji je
sprečavao ove reforme, CDU insistira na simboličnom i štetnom povratku na
staro.
Protiv ove
cinične surogat politike pomaže samo optimizam, čije korijene nalazimo upravo
tamo odakle je potekla i ljevičarska misao – u vjeri da nam svima može biti
bolje. Optimizam je politički stav koji je pokrenuo svaku revoluciju, utopiju i
promjenu. On je vjera u moć običnih ljudi, koju je ljevica odavno izgubila.
Upravo su
desničari poput Margaret Thatcher i Ronalda Reagana krajem 1970-ih i početkom
1980-ih prisvojili optimizam kao strategiju, iskoristivši ga za neoliberalne
ciljeve. Optimizam je povezivan sa ekonomijom, uspjehom, egoizmom, usponom
pojedinca na račun svih ostalih, tako da je Obamino Yes, we can (Možemo)
predstavljalo veliku prekretnicu našeg doba.
Obama je time
formulisao optimistički narativ suprotan egoističkoj doktrini prethodnih
decenija. Bile su to riječi kojima je upućen apel za društvenu promjenu. Koliko
su ove riječi neke uznemirile pokazalo se u narednim godinama u otporu velikih
dijelova konzervativne publicistike, koja je insistirajući upravo na ovim
riječima pokušala da na gotovo smiješan način demontira kancelarku,[1] koja
nažalost, što je opet velika ironija, nema alternative.
Otpor je u
velikoj mjeri bio usmjeren protiv pozitivnog osjećaja u zemlji, koju su, od
kako je prije godinu dana otvorila svoje granice i pružila utočište stotinama
hiljada izbjeglica, neprestano bombardovali riječima “propast države”. Ali
godinu dana kasnije država i dalje dobro funkcioniše, postoje solidarnost i
podrška izbjeglicama i još uvijek se osjeća optimistička energija koja je
posljedica ove historijske prilike.
Mnogi su
iskoristili ovu priliku da shvate šta je njihova uloga u društvu, šta su
prioriteti u njihovim životima, za šta se zalažu, za šta se bore. Vjerujem da
su oni većina u našoj zemlji. Ali problem je što ove pozitivne stvari ne
vidimo, jer su i mediji zakazali. One su potisnute negativnim vijestima koje se
nesrazmjerno napuhavaju i koje stvaraju utisak da su problemi veći nego što zaista
jesu.
Suština je da su
politici potrebni ovi problemi, jer se bez njih osjeća potpuno izgubljeno.
Postoji politika koja se hrani neuspjehom i krizama, o čemu svjedoče i
besmisleni zahtjevi CDU za zabranom burke. Po ovu logiku je najopasnije ukoliko
uspiju i integracije i izbjeglička politika i odnos prema islamu. Ali po ovoj
logici to ne smije da se desi. To moraju da ostanu problemi. Problem definiše
rješenje, a oni koji nude rješenja postaju važni igrači.
Optimizam, koji
nosi gotovo naivan prizvuk kada je riječ o društvenom, nerijetko i ekonomskom i
tehnološkom razvoju, jeste sredstvo protiv društvenog otrova. Optimizam,
radikalan i samokritičan, više je od svake partije i pokreta i predstavlja
početak nečega boljeg. Pod uslovom da to zaista želimo.
(TBT, Spiegel)