Za Ukrajince je 2022. bila godina tragedije i istorijskih dostignuća. Rusija je u februaru izvršila invaziju na Ukrajinu sa skoro 190.000 vojnika, nanijevši neizreciva razaranja i ubivši desetine hiljada ljudi. Ali u roku od nekoliko sedmica, ukrajinska vojska je uspjela zaustaviti ofanzivu. Zatim je počelo potiskivanje Rusa nazad. Od avgusta, ukrajinske snage su ponovo zauzele više od polovine teritorije koju je Rusija zauzela, poništavajući nade Moskve u uspeh. Da bi pokušao da demonstrira neke dobitke, ruski predsjednik Vladimir Putin je izjavio da je krajem septembra anektirao četiri ukrajinske pokrajine — Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje. Ali bilo je uzalud. Rusija nije imala potpunu kontrolu ni nad jednom provincijom kada je Putin dao svoju najavu, a njegove snage su od tada još više izgubile tlo pod nogama.
Ipak, Rusija još uvijek kontrolira jednu ukrajinsku provinciju: Krim. Rusija je 2014. zauzela poluostrvo u značajnom kršenju međunarodnog prava. Putin aktivno iskorištava narativ koji tvrdi da je transfer Krima Ukrajini, koji je izveo Sovjetski Savez 1954. godine, bio “pogrešan”. Putin vjeruje da je okupacijom ostrva ispravio ono što je nazvao “greškom” i poboljšao međunarodni položaj Rusije vraćajući svojoj zemlji status velike sile.
Ali te premise su pogrešne. Krim ima bogatu i jedinstvenu historiju; nije dio Rusije od pamtivjeka. Postala je zakoniti dio nezavisne Ukrajine nakon nacionalnog referenduma 1991. na kojem su Ukrajinci – uključujući većinu stanovnika Krima – glasali za nezavisnost od Sovjetskog Saveza. Lahko je razumjeti zašto su Krimljani hteli izaći. Sovjetski Savez je bio totalitarna država, dok je Ukrajina bila na putu da postane pluralistička demokratija. Trenutna vladavina Moskve revitalizirala je mnoge diktatorske prakse Sovjetskog Saveza na Krimu, uključujući ugnjetavanje manjina i podvrgavanje građana državnim medijima koji šire propagandu. Moskva je to područje pretvorila u džinovski, prijeteći garnizon, koji je potom iskoristila za invaziju na Ukrajinu. Sve dok je poluostrvo u rukama Kremlja, Ukrajina – i Ukrajinci – ne mogu biti oslobođeni ruske agresije.
Zapadne države su jedinstvene u svom uvjerenju da je aneksija Krima 2014. bila, i jeste, neprihvatljiva. Ali Sjedinjene Države i njihovi partneri bili su prezirni u pogledu odobravanja bilo kakvih planova koji bi vratili Krim Ukrajini. Mnogi zapadni kreatori politike sugerirali su da Kijev ne bi mogao uspjeti u vojnoj kampanji za pokrajinu. U novembru, na primjer, Mark Milley, glavnokomandujući Zajedničkog štaba američkih snaga, rekao je da izgledi Ukrajine da izbaci Ruse s Krima “nisu visoki”. Drugi analitičari smatraju da bi se reintegracija Krimljana u Ukrajinu mogla pokazati previše lukavom, ili da bi napad na Krim izazvao nuklearnu odmazdu. Bolje je, predlažu, da se Ukrajina ne bori za poluostrvo. Neki čak kažu da bi to Kijev trebao ponuditi u zamjenu za mir.
Strahovi Zapada nisu sasvim neosnovani. Rusija je imala osam godina da apsorbira Krim i izgradila je značajno vojno prisustvo na poluostrvu. Krim takođe ima najmanje 700.000 ruskih stanovnika koji su se doselili nakon 2014. (od 2,4 miliona stanovnika): činjenica koja će zakomplicirati sve napore za reintegraciju. Svijet nikada ne može isključiti mogućnost da će Rusija upotrijebiti nuklearno oružje, posebno kada njome upravlja Putin. Sve su to dobri razlozi zašto Ukrajina treba biti oprezna u pogledu oslobađanja Krima.
Ali oni nisu razlozi da Ukrajina u potpunosti napusti poluostrvo. I postoji mnogo razloga zašto se Krim mora vratiti. Ruski vojni pritisak, na primjer, zapravo je razlog za borbu za Krim, jer bi bitka oko teritorije ozbiljno degradirala sposobnost Rusije da vodi rat i terorizira Ukrajinu i druge države. Ostale zabrinutosti oko sposobnosti Ukrajine da ponovo zauzme poluostrvo i nuklearnih napada su barem donekle prenaglašene. Nakon uzastopnih mjeseci uspjeha na bojnom polju, jasno je da Ukrajina ima kapacitet da oslobodi Krim. Iako neki Krimljani možda žele ostati u sastavu Rusije, mnogo više njih bi rado pobjeglo iz ruku Kremlja. A Putinove nuklearne prijetnje su vjerovatno samo halabuka. On je, na kraju krajeva, ranije u sukobu obećao da će koristiti nuklearno oružje, samo da bi odustao. Ukrajina bi stoga trebala planirati oslobađanje Krima, dok bi Zapad trebao planirati kako da pomogne.
KRIM JE UKRAJINA
Jedna od ključnih narativa Rusije, koju je Moskva forsirala decenijama i koju ponavljaju mnogi međunarodni posmatrači, jeste da Krim ima posebnu historijsku vezu sa Rusijom. Istina je da je Sevastopolj dugo bio ruska pomorska baza i da je njegova južna obala dom mnogih ruskih aristokratskih palata iz devetnaestog stoljeća. Većina ljudi na poluostrvu govori ruski. Kao rezultat toga, Putin je zaključio da je povratkom Krima ispravio historijsku grešku.
Ali historija Krima je mnogo bogatija i raznovrsnija nego što ovaj narativ sugerira. Poluostrvo je ušlo u sastav Rusije tek nakon što je ta država izvršila invaziju na njega, 1783. godine; njime su vladala više imperija tokom prošlog milenijuma. Krim ima hiljade jedinstvenih znamenitosti koje nemaju veze sa Rusijom i dom je mnogih etničkih grupa. Ruska verzija prošlosti Krima je vrlo slektivna, a njeno opravdanje za okupaciju počiva na smiješnoj pretpostavci da posjedovanje u prošlosti i lingvistika daju jednoj državi pravo na susjednu zemlju. Ujedinjeno Kraljevstvo je stoljećima vladalo Irskom, a pod upravom Londona engleski je postao najrasprostranjeniji jezik na ostrvu. Ali to ne znači da Ujedinjeno Kraljevstvo zato ima opravdanje da ga preuzme.
Iskrena procjena historije jasno pokazuje da bi Krim trebao biti dio Ukrajine, a ne Rusije. Čitav svijet je pravno priznat i prihvaćen kao ukrajinska teritorija – uključujući i Rusiju do 2014. Krimom upravlja Kijev 60 od proteklih 70 godina, pa ga većina njegovih stanovnika zna prije svega kao ukrajinsko poluostrvo. Tokom tog vremena, region je prešao iz ekonomske depresije u solidnu srednju klasu, zahvaljujući ukrajinskom vodosnabdjevanju, snabdjevanju energijom i – nakon ukrajinske nezavisnosti – procvatu turističkih aktivnosti. Putin je možda u pravu da milioni Rusa imaju afinitet prema toj teritoriji, ali i milioni Ukrajinaca – jer su je ili posjetili ili živjeli tamo. Postoji razlog zašto je ogromna većina članova Generalne skupštine UN-a oštro osudila aneksiju Krima i smatrala je nevažećom.
Rusija nikada neće dozvoliti pravi referendum o budućnosti poluostrva, pa je nemoguće tačno znati kako se sami Krimljani danas osjećaju. Jedna anketa, koju je 2019. proveo Levada centar, pokazala je da većina stanovnika poluostrva želi da Krim bude dio Rusije. Ali teško je vjerovati bilo kakvim anketama provedenim u totalitarnoj državi, a Rusija je kriminalizirala protivljenje aneksiji Krima. Anketirani Krimljani mogli su se bojati priznanja da bi radije bili dio Ukrajine. I postoji mnogo razloga da se misli da bi slobodno i pošteno glasanje o statusu Krima danas dalo iste rezultate kao ono održano 1991. Takav referendum bi, za početak, morao uključiti preko 100.000 stanovnika Krima koje je Rusija zastrašivala, maltretirala , pa čak i fizički napadala sve dok nisu napustili poluostrvo. Mnogi od ovih ljudi su bili prisiljeni prodati svoju imovinu uz gubitak i napustiti svoje poslove. (Većina velikih ukrajinskih kompanija i komunalnih preduzeća na teritoriji takođe je izgubila svoju imovinu.) Ovi krimski emigranti bi se gotovo sigurno odlučili za ukrajinsku upravu, dajući prokijevskoj frakciji solidnu polaznu osnovu. Mnogi od preostalih stanovnika poluostrva bi takođe glasali za Ukrajinu, kao i neki novi dolasci koji bi radije živjeli u liberalnoj državi. Poznato je da se stanovnici Krima žale na to kako se Rusija odnosi prema okolišu poluotoka, kao i na ekonomske poremećaje izazvane sankcijama.
Ukrajinsko oslobođenje pokazalo bi se posebno popularnim i važnim za stotine hiljada krimskih Tatara, grupom koju je Moskva posebno progonila. Za razliku od Rusa, oni su nastanjivali poluostrvo od ranog srednjeg veka. Stoljećima su krimski Tatari čak imali svoju državu na kopnu. Krim je njihova jedina domovina. Ali pod sovjetskom i ruskom vlašću, bili su nasilno proganjani. 1944. godine, na primjer, bili su prisilno deportirani, a povratak im je dozvoljen tek krajem 1980-ih, jer je Sovjetski Savez bio pred raspadom. Pod Putinovom vlašću, bili su primorani ponovo otići. Onima koji su ostali često se zabranjuje rad, hapse se bez razloga i pritvaraju a da nisu optuženi za kriminal. Neki su kidnapirani. Neki od njihovih spomenika kulture se demontiraju. Oni zaslužuju kraj ruske totalitarne vladavine.
NIJE ZA ŽALJENJE
Ukrajina mora ponovo preuzeti Krim iz razloga koji prevazilaze pravdu. Rusija je Krim pretvorila u veliku vojnu bazu, koju je iskoristila za svoju invaziju. Ova upotreba poluostrva je razlog zašto je Rusija imala mnogo više uspjeha u borbama na jugu Ukrajine nego na sjeveru. Rusija nastavlja da koristi Crnomorske flote stacionirane na Krimu i zračne baze na poluostrvu za napade bespilotnim letjelicama i raketama. Ova ratobornost jasno daje do znanja da Ukrajina ne može biti sigurna niti obnoviti svoju ekonomiju sve dok Krim ne bude van ruskih ruku, tako da Kijev neće prestati da se bori dok ne povrati provinciju.
Ruska kontrola Krima nije samo sigurnosni rizik za Ukrajinu. Vlast Moskve na poluostrvu ugrožava cijeli svijet. Sa Krima Rusija projektira moć širom Evrope i Bliskog istoka, ugrožavajući sigurnost mnogih drugih država. Okupacijom poluostrva Rusija je stekla vlast i u Crnom i u Azovskom moru, od kojih ruske trupe sada potpuno okružuju. Kontrola oba vodena tijela bila je Putinov cilj godinama: dva mora su masivna ruta za transport svih vrsta proizvoda na euroazijskom kontinentu. Okupacijom Krima, Rusija može kontrolirati pristup mnogim morskim lukama i prolazima, dajući joj moć nad ogromnim zalihama mnogih roba, uključujući ugalj, željeznu rudu, razne industrijske proizvode i žito iz Ukrajine. (Ukrajinske luke Berdjansk i Mariupolj izgubile su najveći dio saobraćaja nakon što je Rusija počela ograničavati pristup Azovskom moru 2018.)
Da biste shvatili zašto je ruska moć nad poluostrvom toliko opasna za ostatak svijeta, razmotrite tekuću krizu sigurnosti hrane – koju je potaknula ruska invazija. Bez Krima, Rusija ne bi bila u stanju ugroziti pomorstvo u Crnom i Azovskom moru jer velika većina ovih morskih puteva spada van ruske ekskluzivne ekonomske zone. Moskva sigurno ne bi mogla koristiti ukrajinske teritorijalne vode i luke za projektiranje moći. Ali okupacijom Krima, Rusija je počela dominirati ovim morima i njihovim lukama.
Okupacija Krima je takođe dala Rusiji veću kontrolu nad svjetskim zalihama energije. Crno more je izvorište mnogih resursa, uključujući značajna nalazišta prirodnog gasa koje je Ukrajina nekada bila spremna da iskoristi. Zapravo, neposredno prije nego što je Rusija počela okupirati Krim, Exxon Mobil je potpisao memorandum s Kijevom o bušenju morskih nalazišta prirodnog plina u vrijednosti od 6 milijardi dolara – jedna od mnogih kompanija koje rade s Ukrajinom na pristupu ovim sredstvima. Da su projekti prošli, evropska energetska mapa bi bila zauvijek transformirana, a kontinent bi se lakše mogao odviknuti od ruske energije. Ali kada je Moskva poslala trupe na Krim 2014. godine, sve kompanije su otkazale svoje projekte. Sve dok pokrajina i druga područja Crnog mora ostaju u rukama Rusije, posao se neće vratiti.
REČI I DJELA
Pa kako bi Ukrajina oslobodila Krim? U idealnom slučaju, to bi bilo učinjeno diplomatskim putem. Putin nikada neće razmišljati o mirnom odlasku od poluostrva, ali ako bude smijenjen sa funkcije, njegovi nasljednici mogu imati drugačiju računicu. Oni će naslijediti zemlju pod strogim sankcijama sa dramatično oslabljenom vojskom. Oni će se i dalje boriti protiv visprenijih ukrajinskih oružanih snaga – i stoga će gledati više poraza. Konačno, suočit će se s međunarodnim parnicama koje je pokrenula Ukrajina, a koje zahtijevaju stotine milijardi dolara odštete. Moskva će vjerovatno izgubiti na sudu, a zapadne države će natjerati vladu da plati jednostavnim prijenosom zamrznute imovine Rusije u Kijev. Suočen s takvom situacijom, Kremlj bi mogao ponuditi povratak Krima kao dio sporazuma koji spriječava bankrot Rusije i spriječava domaće nemire koji bi nastali uz bilo kakav ekonomski haos.
Ali Ukrajina ne može računati na promjenu rukovodstva u Rusiji. Takođe ne može računati na to da će sljedeći ruski lideri biti spremni za mir. Kijev, dakle, treba da zadrži vojnu opciju, i mora se početi pripremati da dobije takvu bitku.
Iako ponovno zauzimanje Krima ne bi bilo lahko, Ukrajina ima sposobnost da to učini – činjenicu koju Zapad počinje priznavati. Kako prenosi NBC News, u decembru je zvaničnik Bidenove administracije rekao Kongresu da će Kijev moći osloboditi poluostrvo. Ben Hodges, bivši komandant američke vojske u Evropi, rekao je da Ukrajina ima šansu da oslobodi Krim do kraja ovog ljeta.
Za ove projekcije postoji vojno opravdanje. Dok ukrajinske snage budu spremne da krenu na poluostrvo, većina ruskih sposobnosti će biti ozbiljno oštećena. Preživjeli vojnici Rusije bit će iscrpljeni, a zalihe preciznih projektila u zemlji će biti iscrpljene. Njegove pomorske baze, zračne baze i rute za opskrbu na Krimu bit će oštećene ukrajinskim napadima. Budući da je Krim povezan sa euroazijskim kontinentom samo uskom, ranjivom prevlakom i mostom, kada ukrajinske trupe uđu u region, preostale ruske snage će biti zarobljene, čineći ruske vojne lokacije još ranjivijim za ukrajinske napade. I pored svog značaja, poluostrvo Krim je na kraju samo zemlja: nešto što je ukrajinska vojska veoma uspješno povratila.
Naravno, Ukrajina će morati da razmotri sposobnosti Crnomorske flote, ključnog razloga ruskog vojnog prisustva Krima. To je sila kojoj Ukrajina nema pravog ekvivalenta. Ali iako se mala ukrajinska mornarica ne može mjeriti s ruskom, Crnomorska flota nije prepreka kako se čini. Flota ima jurišni kapacitet od otprilike 20 starih brodova, koji su svi toliko ranjivi na napade da ih je Rusija sakrila dalje od ukrajinske obale. Ali Ukrajina još uvijek može nabaviti i proizvesti dovoljno bespilotnih vozila i raketnih sistema da ih uništi. A flota je manja nego što je bila na početku rata zahvaljujući ukrajinskim napadima. Ukrajina je, na primjer, uspjela potopiti vodeći brod flote. Ukrajinci neće imati problema sa daljim uništavanjem ruske mornarice u narednim mjesecima, barem do tačke u kojoj ih mornarica ne može efikasno zaustaviti. Ukrajina, na kraju krajeva, ima dobre rezultate u izbjegavanju Crnomorske flote. Ako ruska mornarica nije mogla odbraniti Crnomorsko zmijsko ostrvo, koje je manje od 0,1 kvadratnu milju, teško je zamisliti kako bi spriječila Ukrajinu da pređe prevlaku.
Na kraju krajeva, najizazovniji dio kampanje za Krim možda nije nadmudrivanje Rusije. To bi moglo biti pridobijanje lokalnog stanovništva koje podržava Moskvu. Uprkos svim zloupotrebama Kremlja, Krim je dom daleko više Putinovih pristalica nego u drugim dijelovima Ukrajine, posebno imajući u vidu da je stanovništvo imalo priliv ruskih stanovnika i iskusilo godine neprekidne ruske propagande. Za Kijev bi bilo opasno pretpostaviti da će ukrajinska vojska tamo biti dočekana kao što je bila u Hersonu. Ukrajina će morati detaljno istražiti koje politike bi trebala usvojiti, uključujući u pogledu finansija, bankarstva i provođenja zakona. Također mora smisliti kako da obezbijedi restituciju mnogim Krimljanima kojima je ruska vlada oduzela posao i imovinu. Morat će preraditi državne službe na poluotoku – posebno za obrazovanje, koje se godinama provodi po ruskom nastavnom planu i programu zasnovanom na propagandi. Ono što je najvažnije, mora osigurati da stanovnici koji podržavaju rusku diktaturu neće htjeti destabilizirati poluostrvo, i mora garantirati da građani koji poštuju zakon imaju uravnoteženu, pravednu i demokratsku vladu.
DRŽITE SE TEME
Iako je Zapad jednolično i s pravom osudio rusku aneksiju Krima, on je efektivno prihvatio čin Moskve. Jedini opipljiv odgovor koji su Sjedinjene Države i Evropa mogle da dobiju bio je režim sankcija sa bezbroj rupa, omogućavajući ruskoj ekonomiji da nastavi rasti. Zaista, čak su i države koje su uvele sankcije nastavile da proširuju svoje poslovne veze sa Moskvom, uključujući povećanje zavisnosti od ruskog izvoza energije.
Stoga nije ni čudo što se Kremlj osjećao ohrabrenim da izvrši invaziju na ostatak Ukrajine. Rusija želi da uzme zemlju i poveća svoju sferu uticaja kako bi obnovila svoje carstvo. Kada Moskva osjeti slabost, skoči. Zbog toga Kijev ne može pregovarati s Krimom za mir, kao što su sugerirali neki zapadni analitičari. To bi dodatno nagradilo i podstaklo Putinovu agresiju. Osim toga, takav dogovor ne bi bio efikasan. Sve dok Putin vodi rusku vladu Kremlj se nikada neće zadovoljiti mirovnim sporazumom u kojem se Ukrajina “samo” odrekne Krima. Ono želi i nastavit će se boriti za još. Zaista, ako Zapad pokaže neodlučnost ili oklijevanje u podršci ukrajinskim ciljevima na Krimu, Rusija će pokušati iskoristiti nemir radeći na lomljenju država koje podržavaju Kijev.
Kao rezultat toga, Kijev i njegovi saveznici moraju nastaviti, boreći se sve dok ne natjera Moskvu da preda Krim putem pregovora ili dok Ukrajina nasilno ne otrgne poluostrvo iz ruku Moskve. To je jedini način da se nanese veliki poraz koji Rusija mora doživjeti ako želi napustiti svoje imperijalne ambicije i počne se pridržavati međunarodnih normi i zakona. Sjedinjene Države i Evropa treba da shvate da će i oni imati koristi od potpune ukrajinske pobjede. To bi moglo označiti trajni kraj ruske agresije, udahnuti novi život liberalnom svjetskom poretku.
Oslobađanje Krima bi takođe predstavljalo važan historijski presedan za širi svijet. Ako Ukrajina ne preuzme Krim – ako se Rusija izvuče sa aneksijom – vjerovatnije je da će druge države voditi osvajačke ratove. Oni će se posezati za teritorijem svog susjeda, s obrazloženjem da se mogu izvući s određenim vrstama otimanja zemlje. Pobjeda na Krimu je, dakle, ključna za sprječavanje budućih sukoba i sprječavanje povratka osvajanju.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
