INTERVIEW
U intervjuu za
RSE, kojeg je uradila Sabina Čabaravdić, Katja Drechsler , viša naučna
saradnica Akademije svjetskih religija na Univerzitetu u Hamburgu, kaže da su
mediji ti koji potpiruju islamofobiju na Zapadu, no ne treba zaboraviti ni
političku podjelu moći
FOTO:
Drechsler (RSE)
RSE: Zašto se zadnjih deceniju i po islam
uvijek povezuje sa zlom?
Drechsler: Na
žalost, puno je danas loših vijesti koje nam stižu i koje su vezane uz islam i
islamske države poput nepoštivanja manjina ili različitog mišljenja u Pakistanu
ili Saudijskoj Arabiji. Imamo vijesti o terorizmu, još od talibana, preko 11.
septembra do Islamske države Iraka i Levanta (ISIL). Osim toga, izloženi smo
pričama o prisilnim brakovima, poligamiji, obrezivanju žena.
RSE: Postoji
politički islam i islam kao religija. Kako se može jasnije staviti do znanja da
nisu u pitanju sinonimi, da postoji razlika među tim terminima?
Drechsler: Tačno,
moramo biti obazrivi oko toga. Postoje u svim religijama ljudi koji svoje
vjerovanje doživljavaju duhovno, odnosno kulturološki, i to koriste kako bi
postali bolji ljudi. Ali, postoje i oni koji to koriste u političke svrhe, gdje
religija postaje ideologija, da ne kažem dogma.
RSE: Šta se
može uraditi na približavanju kršćanskog i islamskog svijeta?
Drechsler: O to
je teško pitanje u današnjem svijetu, no postojao bi način, kad bi mediji bili
angažiraniji i davali više objašnjenja. Međutim, u svim javnim diskusijama
tačno se vidi koliko su frontovi podijeljeni i udaljeni. Ali, uvijek se može
ići na jedan lični pristup, što također generalno fali u medijima. Većina se
drži opštih mjesta i predrasuda, te se uvijek izvještava samo o užasima koji se
dešavaju, a vrlo malo o dobrom i pozitivnom.
Važno je,
također, zapadnoj javnosti prezentirati da i muslimani različito žive u okviru
svoje religije, i da to ovisi od mnogo faktora. Međutim, stvarni život i
medijska prezentacija tog života miljama su udaljeni.
Važno bi zato
bilo stvari personalizirati, govoriti o normalnom životu ljudi u islamu, što bi
pokazalo da nije samo stvar u religiji, već u podjeli moći. U približavanju
kršćanskog i islamskog svijeta moramo se više koncentrirati na sličnosti, pa
ćemo uvidjeti da ni razlike nisu velike.
Odnos prema
islamu ovisi o tome koji medij konzumirate
RSE: Šta biste
rekli: da li mediji u stvaranju javnog mnijenja imaju više pozitivnu ili
negativnu ulogu?
Drechsler: Sve
ovisi od toga koje medije konzumirate, te da li znate medije koristiti! Nisu,
na žalost, danas mediji samo novine i radio, nego i internet i društvene mreže,
preko kojih se šire različiti sadržaji, zbog čega je jako teško provjeriti jesu
li te vijesti tačne ili nisu.
Ono što je
najbolje jeste direktno iskustvo. Kad to nemate, kad ljudi nemaju nikakvog
direktnog dodira s muslimanima, oni su više podložni prihvatiti medijske
informacije bez kritičke distance, prihvatiti ih kao svoje.
RSE: Kad biste
Vi, gospođo Drechsler, bili novinarka – šta biste preduzeli protiv antiislamske
propagande?
Drechsler: To
nije nimalo lako, ali, za mene bi bilo jako važno da stvari vidim u cjelini, te
bi mi bilo važno proširiti horizonte tako što bih razgovorala sa što više
ljudi. Na taj bi način svoje izvještaje zasnivala, jer prečesto vidim da ljudi
koji pišu o temama vezanim uz islam, zapravo vrlo malo ili ništa o islamu ne
znaju, a time zapravo samo pogrešno postavljaju stvari.
Zašto Breivik
nije terorista
RSE: Skoro 15
godina živimo u svijetu u kojem nije lako biti musliman. Ali, zbog prijetnji
IDIL-a i sve što ona predstavlja, nije lako ni braniti islam?
Drechsler: Tačno,
mi imamo probleme sa fundamentalističkim tumačenjem islama, ali islam nije samo
to. Problem je u stalnom isticanju dijelova Kur'ana koji govore o nasilju, a
takva mjesta imate u svim svetim knjigama, svih religija svijeta, samo ih niko
danas ne pominje.
Isto je tako
važno, u tumačenjima hadisâ iz Kur'ana, to što je napisano postaviti u
historijski kontekst, a ne tumačiti iz današnje perspektive globalnog svijeta u
kojem živimo.
Posebno su mediji
odgovorni za višak raspirivanja antiislamizma i neuspoređivanja stvari. Uzmite
primjer Andersa Breivika koji je počinio zločin u Norveškoj i ubio 77 ljudi. On
se vrlo jasno pozivao na kršćansku tradiciju, ali ga nigdje niko u medijima
nije prozvao kršćanskim teroristom.
Postoji
antiislamizam, i prije svega ga “potpiruju” mediji. Naravno, postoje
i neki politički razlozi za to, ali je potpuno pogrešno to prenositi na sve
muslimane.
RSE: Tako sada
stvari stoje, ali, iz Vaše pozicije – ima li šansi da se to uskoro promjeni?
Drechsler: Na
žalost, ne još, i toga me strah. Nedavno je objavljena u Njemačkoj jedna
karikatura koja pokazuje muslimanku koja skupini ljudi objašnjava islam i čini
joj se da je uspjela. Ali, iza njenih leđa militanti IDIL-a detoniraju još
jednu bombu. Takve grupe nam sve uništavaju i ono što također vrlo teško možemo
promijeniti je činjenica da iza svega stoje politički interesi. Ne radi se
ovdje samo o religiji, nego još imamo posla s globalnom podjelom moći.
Burka je novi
punk
RSE: Imate li
neko objašnjenje zašto mladi ljudi sa Zapada odlaze na ratišta u Siriju ili
Irak? Ili, zašto raste broj selefija u Njemačkoj? Sada ih je 7.000 s
tendencijom daljeg širenja.
Drechsler: U
Njemačkoj već postoje istraživanja o tome. Postoji i jedan pomalo provokativan
pokret koji se zove “Burka je novi punk”, koji se upravo bavi
razlozima za to.
Kad mladi čovjek
hoće biti buntovnik, najbolji način da to danas uradi jeste da se priključi
ovakvom pokretu. Smišljeno su uspoređeni punk i burka, jer na isti način na
koji je sedamdesetih godina “ćiroki frizura” izazivala strah i javnu
osudu, to danas čini burka.
Na punk niko više
ne obraća pažnju, to je postao sastavni dio kulture, ali će selefizam ili burka
sigurno izazvati reakciju.
Što se odlaska na
ratište tiče, tu ulogu igraju i psihološki i socijalni moment. Diskriminacija
prema useljenicima je vrlo izražena. Riječ je o mladima čiji su roditelji
muslimani, koji se nisu tvrdo držali islamskih običaja, ali se nikada nisu do
kraja osjetili prihvaćenim u sredini u kojoj žive.
Taj mladi čovjek
živi u svijetu gdje postoji samo dobro i zlo, i ništa između, i ima osjećaj da
je ni na nebu, ni na zemlji. Kad mu u takvoj situaciji neko ponudi nešto izvan
zadatih okvira, on misli – sad sam ja važan, sad ja mogu nešto sam učiniti.
(TBT, RSE)