KULTURA
Predsjednik ovogodišnjeg žirija glavnog
takmičarskog programa Sarajevo film festivala bio je palestinski reditelj Elija
Sulejman. On je za beogradski Danas govorio o političko (ne)moći umjetnosti
FOTO: Suleiman ( Sff.ba)
Iako u svojoj karijeri ima samo tri (mada
odlična) dugometražna filmska ostvarenja, jedan je od najvažnijih autora
arapskog svijeta. Zbog specifičnog humora, često ga porede sa Busterom Keatonom, a taj humor koji je, kako kažu kritičari “između
burleske i trezvenosti”, mogao se prepoznati još u njegovom prvom
ostvarenju “Hronika nestajanja”, koji je osvojio nagradu za najbolji
debitantski film na Festivalu u Veneciji 1996. godine. Najpoznatiji je po
naslovu “Božanska intervencija” za koji je 2002. godine osvojio
nagradu žirija u Kanu, koji je nastavio stil prvog filma i kroz niz duhovitih
slika govori o svakodnevici Palestine. Njegovo posljednje ostvarenje
“Vreme koje preostaje” prikazuje život i stradanje njegove porodice
od 1948. i proglašenja države Izrael na palestinskim teritorijama do današnjih
dana.
Sulejman je rođen u Nazareti 1960. godine, ali
je kao i većina njegovih sunarodnika veliki dio svog života proveo u inostranstvu, prije svega u
Sjedinjenim Američkim Državama. Danas živi u Parizu.
Vaši filmovi su poput velikih slagalica gdje
je svaka scena zapravo dio za sebe a da tek svi zajedno čine jednu cjelinu. Da li tokom rada
mislite o toj velikoj cjelini ili samo o tim posebnim dijelovima?
– Tokom svog svakodnevnog života zapisujem
bilješke o stvarima koje vidim, sanjam, maštam… Kada vidim da je nešto za
mene zanimljivo i može biti duhovito, sentimentalno, tragično, ja to
zabilježim. Kada shvatim da tih bilježaka ima sve više, počnem da razmišljam o
filmu. Ništa ne planiram unaprijed. Moji filmovi imaju lični pristup priči zato
moram sve to iskustvo prvo da proživim da bi ga prenio na filmski jezik. Kada
osjetim da je konačno došao trenutak da nešto kažem, onda se vraćam svojim
bilješkama. Prvo razmišljam o sceni. Nikada ne pišem cjelokupnu priču. Moj
koncept sastoji se od niza scena, među kojima postoji veza samo u mojoj glavi.
Na neki način to izgleda kao da ste u galeriji u kojoj je izloženo 200 slika…
Zatim počnem da se igram montažom u svojoj glavi i pokušavam da ih spojim.
Igram se sa tom slagalicom i kada osjetim da ona postaje veća slika koja ima
narativnu strukturu, počinjem da mislim da tu ima filma. Tek tada razmišljam
šta taj film može biti. Treba mnogo vremena da prođe dok se cijela slika ne
složi.
Zašto vam je važno da to uvijek budu vaše
lične priče ili priče o vašoj porodici, prijateljima, komšijama?
– Nisu one samo to, ali to je stvarnost koju
ja posmatram i istražujem. Ja pokušavam da uhvatim određeni ambijent i ne
zanimaju me likovi. Pokušavam da zabilježim trenutak koji živim, kroz priče
svojih prijatelja, porodice…
Vi i igrate u vašim filmovima…
– Iz istog razloga. Mislim da me ta pojava
ispred kamere približava priči. Daje mi mogućnost da budem pripovjedač unutar
filma. To je važan dio mojih filmova. Nemam predstavu da li bih mogao da stvorim neki alter
ego iz svoje podsvijesti kao što je Felini uspeo sa Mastrojanijem. To može
uspeti ali to nikada nisam probao. Sada je to već nešto što je dio mog stila.
Živjeli ste u Americi, Parizu… Zašto imate
potrebu da govorite o stvarnosti u Nazaretu?
– Moj sljedeći film govorit će o tome
(smijeh). Prva dva filma govorili su o Nazaretu, treći nije bio specifično
vezan za taj grad ali je govorio o Palestini. Ali sada mislim da je došao
trenutak da govorim o drugim prostorima, ne zato što sam živio i na drugim
mjestima, nego zato što osjećam da je neophodno pričati i o drugim mjestima.
Ranije sam govorio o Palestini i Izraelu kao o mjestima koje će otkriti u
kakvom svijetu danas živimo, ali mislim da je danas cio svijet postao bliži priči
o Palestini i Izraelu.
Na koji način?
– Pogledajte. Ranije smo govorili o kontrolnim
tačkama između Izraela i Palestine a sada toga ima svugdje. Isto nasilje koje
postoji na tim mjestima postoji danas svugdje u svijetu. To je gotovo
svakodnevica u svakoj zemlji. Tenzije koje vidite u Francuskoj, Britaniji…
rekao bih da danas živimo u globalnoj Palestini. Metaforički rečeno. Mislim da
je zato važno govoriti o toj situaciji.
Pomenuli ste Francusku, vi tamo živite. Koliko
će ta priča biti vidljiva?
– Znate šta se tamo dešava. Ali neću opisivati
te događaje, ne volim da se bavim reportažom. Pokušat ću da u filmu pokažem
neke reference na te događaje ali ne direktno. Biće to dokument o ambijentu u
kome svijet danas živi. Gdje god da idete, imat ćete slično iskustvo. Bilo da je
riječ o granicama, policiji… Čak i ovdje na festivalu. Tačno se vidi da
postoje razne mere osiguranja, koje nemaju veze samo sa onim što je prošla ova
zemlja u ratu, već sa ambijentom trenutka u kome živimo.
Da li ste osjećali da su vaši filmovi
“oružje” u borbi za razrješenje situacije u Palestini?
– Ne. Ali mislim da je svaka vrsta umetnosti
neki oblik otpora. To ne znači i da je političko djelo. Mislim da, ako
prikazujete stvarnost, da na taj način govorite da je i neka druga stvarnost
moguća. Na neki način umetnost je vid otpora. Ali nije otpor koji može odmah da
ima uticaj. Nekada je potrebno da prođu godine ili vjekovi da bi se nešto
dogodilo, a možda se i neće ništa promijeniti. Umjetnost ima ograničenu moć
zato što uvijek podcjenjujemo kolika je moć regresije. Jako malo smo
napredovali od Industrijske revolucije. Za nekoliko stotina godina, tek sada
živimo sa malo zdrave hrane i čiste vode, i to ne svugdje na svijetu, i i dalje sa
mnogo ubijanja i ratova. Što je alarmantno. Ne mislim da je umetnost to mogla
da predvidi u bilo kom obliku. Mislim da se na svijet gledalo uvijek sa mnogo više nade. Ne
mislim da je danas nada potpuno uništena, da je tako ne bih se bavio
umjetnošću.
Ipak, ima mnogo toga što se promijenilo
zahvaljujući vašim filmovima. Na primjer, zahvaljujući nominaciji za Oskara,
govorilo se o Palestini iz nekog drugog ugla i filmovi palestinskih autora
dobili su priliku da budu kandidati za nagrade pod palestinskom zastavom…
– Ali to nije umetnost. Umjetnost je sam film.
Ovo je bila politika oko filma, kada su “Božansku intervenciju”
izraelski mediji spriječili da bude kandidat stvarajući pritisak na Američku
akademiju. Iako je film prvobitno bio nominovan, Akademija je povukla tu
mogućnost, da bi se na neki način izvinili tako što su sljedeće godine otvorili
mogućnost da učestvuje i Palestina. Tada su rekli da je Palestina nacija, što
nisu mislili godinu dana ranije. Zanimljivo je jer su se tako branili kada su
nas odbili iako su prihvatali prijave iz Hongkonga. Ali za mene je ta politička
borba potpuno nevažna. Ako Američka akademija misli da je centar svijeta, ja to ne
mislim. Za mene je to samo još jedan oblik mejnstrim zabave koji se povezuje sa
korumpiranim političarima i državnom politikom. Nemam nikakav drugi značaj.
Filmovi iz Sarajeva na primjer su umjetnička djela, ne moraju da budu kandidati za Oskara. Ne mora stalno da se misli
o tome šta se dešava u Los Angelesu. Za mene je to marginalni događaj u mojoj
karijeri. Nema neki veći značaj.
Mislite li da su kroz vaše filmove, kao
umjetnička djela, ljudi saznali nešto više o Palestini i njenoj historiji?
– Možda. Ali moji filmovi nisu časovi
historije. Mnogo ljudi izlazi iz bioskopskih sala nakon mojih filmova i govori
kako ništa nisu shvatili o historiji Palestine. Moji filmovi ne treba to ni da
pokazuju. Ali ako izazivaju određenu želju kod publike da istraži dublje ovu
temu, onda je to dobro. Ako neko pogleda moj film i zbog toga postane manje
nasilan, to je za mene velika pobjeda. Ako neko svoj život učini boljim zbog
mog filma, ako par poslije projekcije vodi ljubav, jer su osjetili neku
senzualnu tenziju, to je za mene velika nagrada. Nije neophodno da moji filmovi
imaju politički uticaj. Važno mi je da mi kao ljudska bića postanemo bolji.
(TBT)