Godinu dana prije povratka Talibana na vlast u Kabulu, zapadna politika dovela je Afganistan na rub kolapsa. Humanitarne organizacije upozorile su da američke sankcije i druga ograničenja guše avganistansku ekonomiju i mogu dovesti do gladi, velikih migracija i regionalne nestabilnosti. U nizu brzih odluka koje su možda spasile milione života, Sjedinjene Države i zemlje istomišljenika promijenile su kurs, poduzimajući mjere za ublažavanje katastrofe koju su ostavili za sobom u Afganistanu. Sjedinjene Države su odobrile najšira izuzeća u historiji američkih sankcija i, sa zapadnim saveznicima, poslale su u zemlju tone humanitarne pomoći.
Kao rezultat toga, ekonomski slobodni pad Afganistana je usporen i glad je izbjegnuta, iako se mnogi Afganistanci i dalje suočavaju s glađu. Afganistan je također postao stabilniji: u poređenju sa prošlom godinom, manje je nasilja, manje ljudi mora napustiti svoje domove, a talibani postižu određeni napredak u suzbijanju korupcije i trgovine oružjem i narkoticima. Ipak, čini se da je talibanski režim također usmjeren na izolaciju zemlje od ostatka svijeta, prije svega tako što zabranjuje ženama i djevojčicama široki spektar javnog života.
Inzistiranje Talibana na uvođenju više ograničenja za žene i ograničavanju drugih osnovnih prava i sloboda izazvalo je razumljivu reakciju. Neki zapadni zvaničnici sve više ne žele prihvatiti vrstu angažmana koji je pomogao u pružanju pomoći za spašavanje života u protekloj godini. Žele blokirati razvojnu pomoć, pooštriti sankcije i dodatno izolirati Afganistan.
Takve kaznene mjere samo bi naštetile stanovništvu bez promjene stava talibana. Bez obzira koliko je režim u Kabulu neugodan – a ponašanje talibana svakako zaslužuje osudu – donatori bi trebali poduzeti dalje korake za stabilizaciju avganistanske ekonomije. Kako bi izbjegli katastrofu, zapadne vlade moraju stisnuti zube i prestati ograničavati šanse Afganistana za razvoj.
DOBAR POČETAK
Sjedinjene Države i njihovi saveznici započeli su godinu odlučni da ublaže patnje Afganistanaca uprkos groznom ponašanju talibanskog režima. U januaru su talibanske diplomate doputovale u Oslo na svoje prve sastanke u Evropi od preuzimanja vlasti. Norveška vlada je trpila kritike jer je dovela talibanske zvaničnike privatnim avionom, ali su sastanci rezultirali očiglednim pomacima. Talibani su predložili da otvore škole za djevojčice svih uzrasta; u isto vrijeme, evropski i američki izaslanici posvećeni podršci socijalnim uslugama i oživljavanju avganistanske ekonomije.
Veliki korak ka ispunjenju tog obećanja dogodio se 25. februara 2022. godine, kada je Ministarstvo finansija SAD izdalo Opću licencu br. 20, posljednje u nizu izuzeća SAD-a i UN-a od sankcija talibanima i njihovim članovima. Nova američka licenca nadilazila je ranija humanitarna izdvajanja, dozvoljavajući komercijalne aktivnosti u Afganistanu i razvojnu podršku avganistanskim državnim institucijama. Sjedinjene Države su eksperimentirale u situaciji bez presedana: naoružana grupa pod sankcijama nikada prije nije preuzela vlast, a Ministarstvo financija nikada prije nije moralo odobriti izuzeća u tako velikim razmjerima. Neki američki zvaničnici privatno su izrazili zabrinutost da bi širina licence mogla stvoriti presedan koji bi oslabio sankcije širom svijeta ili izložio Bajdenovu administraciju političkoj reakciji.
Kako su neke zemlje donatori radile na ublažavanju štete uzrokovane sankcijama, one su također nastavile s drugim naporima za pružanje pomoći. U martu 2022. Svjetska banka je odmrznula stotine miliona dolara iz povjereničkog fonda za Afganistan koji je bio zamrznut od preuzimanja vlasti talibana. Donatori su obećali milijarde dolara humanitarne pomoći, iako UN procjenjuju da su Afganistanu potrebne milijarde više da bi zadovoljio osnovne potrebe. Američki zvaničnici također su započeli pregovore s talibanima o odmrzavanju sredstava avganistanske centralne banke na računima u inostranstvu, tražeći načine da se novac iskoristi za jačanje ekonomije zemlje.
Učinak je bio postepen, ali pozitivan. Tokom narednih mjeseci, humanitarne organizacije su prijavile manje problema u tome da su bankovni transferi u Afganistan neophodni za održavanje vitalnih operacija. Letovi UN-a donijeli su gotovinu u zemlju i ublažili nedostatak likvidnosti, podupirajući lokalnu valutu. Afganistanci koji su stajali u redu u osakaćenim bankama da podignu svoju ušteđevinu uspjeli su dobiti malo više gotovine, a Afganistanci u inostranstvu imali su više uspjeha u slanju doznaka očajnim prijateljima i rođacima.
LOŠE ZA BIZNIS
Ipak, ukidanje sankcija pokazalo se manje djelotvornim nego što se očekivalo, jer su mnoge finansijske institucije i dalje oklijevale da rade u Afganistanu i sa avganistanskim kompanijama i institucijama. Međunarodne banke strahovale su od opasnosti po ugled, troškova poštovanja propisa i kazni za kršenje sankcija; banke nisu bile uvjerene da profit na avganistanskom tržištu može nadmašiti te rizike. Kao rezultat toga, Avganistanci i dalje nemaju pristup međunarodnom finansijskom sistemu. Transferima novca su bile potrebne sedmice ili mjeseci da stignu u zemlju. Banke su ponekad u potpunosti odbijale gotovinske transfere. Američki zvaničnici dali su nekim stranim investitorima i trgovcima pismena uvjeravanja da su njihove aktivnosti dozvoljene, ali banke su i dalje odbijale da im omoguće transfere.
Ove poteškoće predstavljale su priliku za havaladare, neformalne brokere koji prenose novac koristeći tradicionalni sistem zasnovan na povjerenju koje je izvan konvencionalnih bankarskih mreža. Takve razmjene su postojale stoljećima prije nego što su talibani preuzeli vlast, ali slom redovnog bankarstva stvorio je nove klijente, uključujući velike humanitarne organizacije i preduzeća. Nakon talibanskog preuzimanja, stope havale su se više nego udvostručile, uzimajući dio novca namijenjenog za prehranu gladnih ljudi i povećanje troškova za preduzeća. Transakcione naknade prešle su na rast cijena hrane, goriva i lijekova. U Afganistanu, zemlji koja zavisi od uvoza, UN procjenjuju da 20 miliona ljudi – polovina stanovništva – ne može dobiti dovoljno hrane. Štaviše, havaladari djeluju u sivoj ekonomiji, izbjegavajući kontrolu pranja novca i finansiranja terorizma.
Jedan izvršni direktor banke u Kabulu rekao je da je pokušao da obnovi bankarske veze kako bi omogućio pristupačnije transfere od onih koje obavljaju havaladari. Odštampao je kopiju Opće licence br. 20 i odletio da se sastane sa regionalnim bankama, podijelivši odluku američkog Trezora da dokaže da Amerikanci ne žele ograničavati afganistansku trgovinu. Taktika je funkcionirala, rekao je, nekoliko sedmica, sve dok američke banke nisu rekle svojim regionalnim partnerima da bi, ako nastave poslovati s Afganistanom, pristup američkim bankama mogao biti ugrožen. Takve glavobolje su česta pritužba među vlasnicima avganistanskih preduzeća.
STRAH OD NOVE NOMALIZACIJE
Dugotrajno zahlađenje sankcija bio je samo dio razloga zašto je avganistanska ekonomija ostala na aparatima za održavanje života tokom prošle godine. Samo izdvajanje nikada neće biti dovoljno da se suprotstavi ekonomskim šokovima koji su uslijedili nakon kolapsa bivše vlade i prekida strane pomoći koja je pokrivala 75 posto javne potrošnje. Većina rezervi centralne banke Afganistana ostala je blokirana na računima u inostranstvu. Poverenje investitora je palo, uglavnom zbog toga što talibanskom režimu nije bilo međunarodnog priznanja.
Talibansko preuzimanje vlasti također je izazvalo egzodus desetina hiljada obrazovanih Afganistanaca, a pritisak novog režima na ženska prava oštro je ograničio učešće žena u profesionalnoj radnoj snazi. Siromaštvo je raslo još prije nego što su talibani preuzeli vlast, a farmeri su se već borili sa sušama i poplavama. Poljoprivredni sektor – najveći poslodavac u zemlji – suočava se sa rastućim izazovom zbog klimatskih nesreća u posljednjih nekoliko godina, s nestalnim padavinama i toplinskim valovima.
Nisu sve vijesti bile loše za kompanije. Prema nekim trgovcima, drakonska vladavina Talibana stvorila je stabilnije okruženje za trgovinu. Broj ljudi koji su napustili svoje domove kao rezultat nasilja opao je za 93 posto u 14 mjeseci nakon talibanskog preuzimanja vlasti u odnosu na 14 mjeseci prije, prema UN-u. Predviđanja da će zaostalo oružje preplaviti regiju pokazala su se pretjeranim, jer su talibani išli od vrata do vrata skupljajući oružje i municiju. Pod talibanima, kamiondžije i trgovci sada moraju da plaćaju manje mita nego prethodnih godina. Nove talibanske vlasti su tvrdile da su prikupile velike prihode u 2022. godini, premašujući prihode vlade u posljednje tri godine.
Humanitarni radnici u Kabulu kažu da se ekonomija uspostavlja u “ravnotežu na niskom nivou”, nesigurnu novu normalu uz prijetnju gladi i dalje prijeti. Ipak, trenutni nivoi finansiranja nisu održivi i uskoro će opasti kako se donatori okreću drugim prioritetima kao što su rat u Ukrajini i rastuća kriza u brojnim krhkim zemljama. Kako se humanitarna pomoć smanjuje, morat će se pozabaviti osnovnim uzrocima ekonomske nevolje u Afganistanu kako bi se spriječila široko rasprostranjena patnja. Razvojne agencije trebale bi se osloboditi političkih ograničenja, jer donatori ne mogu beskonačno držati Afganistan na aparatima za održavanje života.
Nažalost, mnogi donatori su u iskušenju da povuku utikač. Odbijanje Talibana da poštuje prava žena natjeralo je zapadne zemlje ne samo da preispitaju pomoć, već i da razmisle o novim kaznenim mjerama kao što su jače sankcije i ograničavanje pomoći na najnužnije. Zapadni donatori koji su vjerovali obećanjima talibanskih diplomata o ponovnom otvaranju škola osjećali su se iznevjereno dok su užasnuto gledali kada su talibanski tvrdolinijaši blokirali djevojčice iz velikog dijela javnih srednjih škola u martu 2022. Raspoloženje je potamnilo u novembru 2022. dok su talibani dodatno ograničavali slobode zatvaranjem ženskih kupatila, zabranom ženama da idu u parkove, zabranom ulaska žena u zdravstvene ustanove osim u pratnji muških pratilaca i zabranom ženama da vježbaju u teretanama i na javnim mjestima.
VIŠE SANKCIJA, VIŠE PROBLEMA
Ali dalja izolacija Avganistana imala bi suprotne rezultate. Učvršćivanje statusa parije naštetilo bi Afganistanima i bilo bi u suprotnosti s interesima Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Ekonomija bi propala. Inflacija bi skočila, kao iu drugim zemljama pod velikim sankcijama, kao što je Iran. Kada su sankcije Iranu pooštrene 2012. i 2013. godine, potrošačke cijene rasle su za više od 30 posto godišnje. Afganistan je mnogo siromašniji od Irana, a sličan šok mogao bi izgladnjivati milione ljudi.
Osim prijetnje patnje velikih razmjera, postoje i drugi razlozi da se izbjegne izazivanje dublje krize. Talibani su voljni surađivati sa Sjedinjenim Državama u sigurnosnim pitanjima i poslali su svog najvišeg obavještajnog službenika u Katar na sastanak s CIA-om u oktobru 2022. Za Sjedinjene Države i njihove saveznike, zatvaranje komunikacije s talibanima ograničilo bi mogućnosti za saradnju i zatvaranje kanala za emitovanje upozorenja o bezbednosnim pretnjama. To bi moglo onemogućiti Washington da radi s Talibanima na pitanjima od zajedničkog interesa u budućnosti, kao što su saradnja na graničnoj sigurnosti, neproliferaciji i borbi protiv lokalnog ogranka Islamske države, neprijatelja Talibana.
Više sankcija neće promijeniti mišljenje talibanskih vođa, koji su decenijama trpeli ne samo finansijska ograničenja već i bombardovanja i noćne napade. Zapravo, sankcije najkonzervativnijim talibanskim vođama daju ono što žele: sloboda od stranih utjecaja kojih se boje izvori su korupcije i moralnog propadanja. Već početkom novembra 2022., nevladine organizacije su dobile upozorenja od režima da smanje svoje operacije u gradu Kandaharu, domu visokih talibanskih sveštenika koji ne bi radije vidjeli da njihove ulice vrve od humanitarnih radnika koji donose ideje iz vanjskog svijeta. Zalupiti vratima Avganistanu bio bi poklon mulama koji žele da vrate svoje društvo u srednji vijek.
Suočeni s teškim političkim izborima, neki zapadni zvaničnici su se vratili na slogane poput “Pomozite ljudima, ali ne pomozite Talibanima”. Ovo je privlačno, ali nemoguće. Da bi zemlja izašla iz krize, njenoj privredi je potreban rast, koji će generisati dodatne poreske i carinske prihode za lokalne vlasti i povećati kapacitete države da izađe u susret svojim građanima. Većina koraka na tom putu zahtijeva angažman s talibanima.
Uzmimo primjer električne mreže u Afganistanu. Donatori i zemlje u regionu provele su godine razvijajući električni koridor poznat kao CASA-1000 koji bi prolazio kroz Avganistan i povezivao dobavljače u Centralnoj Aziji sa desetinama miliona domova u Južnoj Aziji. Sporazum o kojem je pregovarala prethodna avganistanska vlada bi Kabulu zaradio više od 40 miliona dolara godišnje u naknadama za tranzit, a također bi elektrificirao dijelove Afganistana. Projekat bi bio bonanca za odnose s javnošću za režim. Zapadni donatori se zgražaju pri pomisli da će talibanski lideri prerezati vrpcu za pokretanje projekta, ali koridor bi pomogao da svjetla ostanu upaljena za milione avganistanskih porodica.
Slične dileme su zaustavile i druge razvojne projekte. Talibani su se učinili toliko politički toksičnim da međunarodni zvaničnici ne mogu raditi s njima na razvojnom planu, kao što bi to činili donatori sa vladama drugih siromašnih zemalja. Niti mogu raditi s njima da završe nedovršene projekte koji su napušteni 2021. godine, uprkos izraženoj želji Talibana da to učine. Donatori su već potrošili više od 2 milijarde dolara na ove projekte, od kojih su mnogi završeni više od 80 posto.
NEUGODNO ALI NUŽNO
Svidjelo se to nama ili ne, talibani su zaduženi za Afganistan. Zemlje donatori ne moraju normalizirati odnose s talibanima niti se suzdržavati od kritikovanja njihovog upravljanja ili stanja ljudskih prava, ali će morati ostaviti po strani svoje oklevanje da se bave državom koju kontrolišu talibani. Bogate zemlje koje su poslale oružane snage u Avganistan u potrazi za sopstvenim bezbednosnim interesima trebale bi da osećaju dužnost da pomognu u popravljanju zemlje – i da priznaju da je u njihovom interesu da to urade, ne samo da suzbijaju bezbednosne pretnje.
Uprkos svim užasima vladavine talibana, većina zemlje sada doživljava predah od rata po prvi put nakon decenija. Ne postoji realan način da se talibani natjeraju da promijene svoju regresivnu socijalnu politiku ili da ih svrgnu. Čini se da će režim održati vlast u doglednoj budućnosti, bez obzira na to koliko patnje ljudi trpe, i svakako bez obzira na zabrinutost ili prijetnje zapadnih zvaničnika. Umjesto da gura Afganistance u divljinu sankcijama i drugim ograničenjima, vanjski svijet bi trebao krenuti naprijed s uglađivanjem puta opkoljene zemlje ka ekonomskom oporavku.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)