KOLUMNA
Čuvajte se careva koji nose poklone. To je
mudar savjet za turskog predsjednika R. T. Erdogana, pošto pokušava da
iskoristi svoje pomirenje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u odnosu sa
Zapadom
Piše: Guy Verhofstadt, thebosniatimes.ba
S obzirom da Putin malo mari za ljudska
prava, vladavinu prava ili demokratiju, gledati kako lideri EU i Amerike
ukrštaju koplja sa Erdoganom zbog njegovih postpučovskih mjera mora da je
izgledalo kao zlatna prilika da se oslabi NATO
Okosnicu Erdoganovog sastanka s Putinom
ovog mjeseca u Sankt Peterburgu navodno je činilo zakopavanje ratne sjekire
nakon što je Turska prošle godine oborila ruski ratni avion u blizini svoje
granice sa Sirijom. Ali izgleda da Kremlj posmatra tu posjetu kao priliku da
ubjedi Erdogana da “skrene ka istoku” i pridruži se Rusiji, kao i
Kini i zemljama Centralne Azije, u jednoj vrsti bratstva autokratija. Pitanje
koje se postavlja jeste da li Erdogan zapravo planira da prihvati tu ponudu.
Erdogan definitivno glumata s Putinom,
obećavajući prijateljstvo i saradnju. Čineći to, on je poslao zapadnim
saveznicima, koji su kritikovali hapšenje više hiljada primijećenih protivnika,
uključujući veliki broj novinara, nakon prošlomjesečnog propalog pokušaja
vojnog puča, moćnu poruku:”Ne trebate mi.” Nasuprot tome, Putin je
bio prvi svjetski lider koji će zatražiti podršku za Erdoganovu vladu nakon
puča, što možda objašnjava zašto je Rusija bila prva Erdoganova destinacija
nakon što se prašina slegla.
Istini za volju, Erdogan možda prosto koristi
savršenu priliku da unaprijedi sigurnost Turske i regiona. Naposljetku, nije ni
u čijem interesu, a naročito nije u interesu NATO, da Turska i Rusija budu u
neprijateljskim odnosima.
Ali bi bilo iznenađujuće ako Erdogan ne bi
imao želju da unervozi svoje NATO saveznike. A u tom poduhvatu je uspio. U
najmanju ruku, EU je Turska potrebna da bi, prema sporazumu koji je potpisan u
martu, nastavila da obustavlja priliv izbjeglica na njene granice; svaki
nagovještaj da se Erdogan možda okreće protiv Evrope je samim tim razlog za
ozbiljnu zabrinutost.
Međutim, možda postoji nešto više od
Erdoganovog pomirenja s Putinom. Ako iskreno teži da produbi odnose Turske s
Rusijom na uštrb njenih veza sa EU i SAD, kako neki upozoravaju, to bi bio
ekvivalent suštinskom geopolitičkom prestrojavanju. Ali izgleda da je za to
vjerovatnoća veoma mala.
Kremlj ima snažan interes u pogoršavanju
odnosa Turske s njenim zapadnim saveznicima. Putin izražava snažno protivljenje
politici NATO – naročito njegovoj ulozi u zemljama koje se graniče s Rusijom. S
obzirom da Putin malo mari za ljudska prava, vladavinu prava ili demokratiju,
gledati kako lideri EU i Amerike ukrštaju koplja sa Erdoganom zbog njegovih
postpučovskih mjera mora da je izgledalo kao zlatna prilika da se oslabi NATO.
Još jedan razlog zbog kojeg Rusija nastoji
da pruži ruku prijateljstva Turskoj jeste aktuelni konflikt u Siriji, u kojem
Kremlj vojno interveniše da bi očuvao režim sirijskog predsjednika Bašara al
Asada. Putinu je potrebna pobjeda u Siriji – i put za bjekstvo. Da bi to
postigao, potrebno je da Erdogana, koji snabdijeva oružjem i pruža podršku
sunitskim pobunjenicima koje love ruske vazdušne snage, pridobije u svoj tabor.
Ali argument Turske za istočni stožer je
mnogo slabiji. Istina, Turskoj su potrebni ruski turisti da bi podstakli njenu
poljuljanu ekonomiju. Ali kakvi god bili ekonomski dobiti koje Rusija može da
ponudi, oni su marginalizovani ekonomskim dobitima koje pruža EU – važan
trgovinski i poslovni partner koji je nezamjenljiv kada je riječ o iniciranju
modernizacije Turske. Dodajmo tome Putinovu reputaciju nepouzdanog partnera i
jasno je da iako bolji odnos s Rusijom može da donese korist Turskoj, Erdogan
ne može da priušti da napusti veze svoje zemlje sa Zapadom.
Ali, iako bi ulazak u Putinovu orbitu bila
strateška greška za Erdogana, mnoštvo lidera je ranije pravilo strateške
greške. Upravo su iz tog razloga toliko važni sljedećih nekoliko mjeseci, kada
Turska i EU budu razmatrale sporna pitanja.
Daleko od toga da su Erdoganove
postpučovske mjere jedini izvor tenzija između Turske i Zapada, naročito EU.
Turska insistira na tome da ove godine bude ispunjeno obećanje vlada EU od
januara da turski državljani koji posjećuju EU putuju bez viza. Ali, budući da
Turska do sada nije ispunila dogovorene uslove, uključujući preinačenje njenog
zakona o borbi protiv terorizma, to se možda neće desiti, što je ishod koji je
postao još vjerojatniji nakon pokušaja puča. Kao rezultat toga, sporazum o
migraciji koji je zaključen u martu sada visi o koncu.
Da bi se izradio put naprijed, hitno je
potreban kontinuiran dijalog između EU i Turske. Umjesto da dozvoli Erdoganu da
iskoristi svoj odnos s Putinom da bi manipulisao svojim NATO saveznicima,
Zapad, a naročito EU, mora da osudi jasno kao nikada ranije njegov sve brži
zaokret ka autokratiji. Moraju da ga natjeraju da shvati da se put kojim se
trenutno kreće udaljava od članstva u EU i mogao bi da košta Tursku nekih
ekonomskih veza od kojih ona zavisi.
Vrijeme je da Erdogan donese odluku. Ili da
nastavi obavezivanje svoje zemlje na bliže partnerstvo sa EU uz sav prosperitet
koji bi to uključivalo, ili da nastavi da gura Tursku ka budućnosti despotizma
i izolacije, u kojoj bi povremeno dobijao utješne telefonske pozive iz Kremlja,
ali malo šta drugo. Izbor nije veliki. Za dobro turskih državljana, nadajmo se
da Erdogan to shvata.
/Autor je bivši belgijski premijer. Sada je
predsjednik Saveza liberala i demokrata za Evropu (ALDE) u Evropskom
parlamentu/
(TBT, Project Syndicate)
