KOLUMNA
Ljudi poput Donalda Trumpa i Marine Le Pen svoju ulogu u
politici njihovih zemalja – a da ne pričamo o mogućnosti da budu na čelu istih
– nisu stekli sami
Piše: Javier Solana, thebosniatimes.ba
U mnogim zapadnjačkim demokratijama, desničarski populisti
potaknuti samoprozvanom pobjedom nad „vladajućom elitom“ tvrde da u srži
problema većine građana leži globalizacija.
Za one čiji standard života u posljednjih nekoliko decenija
stagnira ili opada, bez obzira na to što političke vođe promovišu slobodnu
trgovinu i protok kapitala kao recept za prosperitet, takav argument se čini
sasvim validnim. Stoga se o njemu mora raspravljati.
Naravno, anti-globalizacijski mentalitet nije prouzrokovan
samo ekonomskim problemima; populizam jača i u zemljama s niskom stopom
nezaposlenosti i rastućim prihodima. Ali taj problem ima ono zrno istine koje
je potrebno da populisti dobiju podršku koju onda učvršćuju raznoraznim
izvrtanjima i pretjerivanjima. Ako se ekonomski problemi ne riješe, podrška tim
političarima će i dalje rasti i potencijalno vraćati društva u manje tolerantna
– i manje prosperitetna – vremena.
Ljudi poput Donalda Trumpa i Marine Le Pen svoju ulogu u politici
njihovih zemalja – a da ne pričamo o mogućnosti da budu na čelu istih – nisu
stekli sami. Oni su iskoristili osjećaj velikog broja građana da su ih trenutni
političari – koji su promovisali dobrobiti globalizacije, a istovremeno
dopustili da nejednakost u društvu dosegne neviđene nivoe – napustili.
Da se razumijemo, globalizacija je suštinski umanjila
nejednakosti među zemljama. Ali unutar zemalja, nejednakost se znatno povećala.
Benefiti globalizacije koje su iskusili pripadnici srednjih i viših klasa u
Aziji nisu zaobišli onaj 1% najbogatijih u svijetu. U Sjedinjenim Državama,
naprimjer, Gini koeficijent (najčešća mjera za nejednakost) povećao se za pet
bodova između 1990. i 2013. Nejednakost se povećala i u Kini, Indiji i većini
Evropskih zemalja.
Međutim, bez obzira na sve veću nejednakost, dobrobiti
globalizacije su najbolje vidljivi u zemljama u razvoju. Zaista je ekonomska
otvorenost pomogla da se milioni ljudi u zemljama u razvoju izvuku iz
siromaštva zbog čega ekonomista Branko Milanović tvrdi da je globalizacija
podstakla „najveći preokret u ličnim prihodima nakonIndustrijske revolucije.“
Ali za mnoge građane naprednih zemalja upravo to je problem.
Oni se ne protive smanjenju siromaštva u dalekim zemljama. Ali ako vjeruju da
će njihovi stvarni (prilagođeni inflaciji) prihodi uglavnom stagnirati, dok se
primjerice Kina bogati, oni neće prihvatiti globalizaciju. Ako se najbogatiji u
društvu još više bogate, tlo za pobunu protiv vladajuće elite postaje sve
plodnije. Slika „nepovjerljive elite“ idealna je prilika za populiste koji
tvrde da je globalizacija bogatima i moćnima dala više novca i moći no ikada
prije.
Ali svijet koji populisti i njihovi zagovornici zamišljaju –
svijet samodovoljnih, egalitarističkih zemalja izoliranih od drugih – ne postoji.
Svaki pokušaj zatvaranja ekonomije – a još manje granica – tragično bi propao.
Jedini način da se zaustavi nalet destruktivnog populizma i
spriječi put do njihovih štetnih mjera je povezivanje sa frustriranim glasačima
i pronalaženje rješenja za stvarne ekonomske probleme tih ljudi. Glavni posao
nacionalne vlade jeste održavanje društvene ravnoteže koja čini osnovu
demokratskih sistema. Iz tog razloga lideri ne smiju odbaciti globalizaciju već
raditi na tome kako da je vode tako da ona povećava dobrobit i blagostanje
građana.
Za rješavanje problema nejednakosti neophodni su hrabri
potezi. Pored umanjivanja razlika s ciljem poboljšanja finansijske situacije
građana, lideri moraju razviti sistem koji omogućava da njihovi građani mogu na
duže staze opstati u globaliziranom svijetu. Kreativnost, sposobnost rješavanja
problema i sofisticirane međuljudske vještine su neophodne.
Pored toga, nacionalne vlade moraju skupa raditina
poboljšanju liderstva na globalnom nivou. Posljednjih godina, neadekvatnost trenutnih
globalnih vodećih struktura, posebno onih zaduženih za poreze i zaposlenost,
postaje sve izraženija. U agendi za naredni G-20 samit u Kini stoji i diskusija
o konkretnim mjerama za smanjenje nejednakosti. Ali riječi nisu dovoljne.
Lideri moraju osigurati da se one sprovode u djela.
Što prije, to bolje: trenutna transformacija tržišta rada
zbog pojave naprednih oblika robota i vještačke inteligencije će samo otežati
rješavanje tog problema u budućnosti. Kako je Organizacija za ekonomsku
suradnju i razvoj upozorila, automatizacija manualnih i repetitivnih poslova će
uveliko oštetiti ljude bez fakultetskog obrazovanja – a ta grupa ljudi već je
frustrirana svojim ekonomskim prilikama.
Tokom narednih godina, održavaju se važni nacionalni izbori
u Evropi i Sjedinjenim Državama. Ukoliko populisti pobijede, mnoge važne
društvene prilike mogle bi propasti. Zbog toga je izuzetno važno da nacionalne
vođe što prije dokažu da mogu i hoće riješiti problem nejednakosti i
nezadovoljstva onih koje je globalizacija oštetila.
Pobjeda populizma dokazala bi da su političari zaista
iznevjerili svoje građane. Pobjeda kampanje za izlazak iz EU u Velikoj
Britaniji trebala nas je sve trgnuti iz iluzije da smo na neki način zaštićeni
od rizika kojima smo okruženi. Nezamislivo je moguće. Populisti mogu
pobijediti. Stoga je vrijeme da nacionalni lideri pokažu da im je zaista
stalo.
(TBT, Project Syndicate, Prevela: Esma Latić)
