Početkom novembra naoružani muškarac otvorio je vatru na Imrana Khana, bivšeg premijera Pakistana, i na njegove pristalice na skupu. Jedna osoba je poginula, mnogo više je povrijeđeno, a Khan je ranjen u nogu. Iako motiv atentatora, koji je priveden, ostaje nejasan, Khan je brzo okrivio vladu i, naglašeno, višeg obavještajnog zvaničnika za napad. Otkako je izgubio funkciju u aprilu nakon izglasavanja nepovjerenja, Khan je vodio kampanju protiv nove civilne vlade i generala koji se smatraju pravim posrednicima moći u Pakistanu. Čineći to, produbio je ionako preplavljene političke tenzije i doveo se u neviđeni sukob s vojskom, nekada svojim saveznikom.
Pucnjava nije poremetila Khanov “dugi marš” na glavni grad Islamabad. Skup na kojem je napadnut bio je jedan u nizu koje je organizirao po gradovima širom zemlje kako bi pokazao snagu svoje podrške javnosti. Sljedeća faza marša počinje 26. novembra u Rawalpindiju, gradu pobratimu Islamabada, a Khan predvodi masovne demonstracije pozivajući na prijevremene izbore. Khan se nastoji vratiti na vlast, osuđujući korupciju i dosluh političara koji su ga uzurpirali i genrala za koje smatra da su ga izdali.
Ali u Khanovom protestnom pokretu je ima nečega što je više od njegove osobne ambicije. Nekada je podržavao vojsku, sada je izazvao i civilni politički establišment i vojsku mobilizirajući mnoge Pakistance da se pridruže njegovom cilju – i suprotstave se pakistanskim tradicionalnim blokovima moći. U tom procesu, on je promijenio neke od tradicionalnih formula pakistanske politike i polarizirao pakistansko biračko tijelo više nego ikada. I vojska i politički establišment vide Khana kao najmoćniju prijetnju s kojom su se suočili. Pakistan je zbog toga postao nestabilniji, a političko osporavanje sada ima još manje veze s politikom nego ranije, u opasnom vremenu metastaziranja ekonomske i ekološke krize. Za sada nijedna strana ne odustaje.
KRAJ JE SAMO POČETAK
Nakon što je stekao ime kao glavni kapiten pakistanske reprezentacije u kriketu, Khan se pridružio politici 1996. godine i proširio svoju političku platformu u posljednjoj deceniji tako što se stilizirao kao maverik i autsajder. Čineći to, on je odbacio tradicionalne političke elite i dvije stranke koje su dugo dominirale pakistanskom politikom: Pakistansku muslimansku ligu, poznatu kao PML-N, i Pakistansku narodnu partiju, poznatu kao PPP. Godine 2018. postao je premijer kada je njegova stranka, pakistanska Tehreek-e-Insaf (PTI), pobijedila sadašnjeg predsjednika PML-N. Vojska je Khana doživljavala kao popustljivu alternativu dvjema etabliranim političkim strankama, i u početku se činilo da vlada uz njenu podršku. No, pojavile su se pukotine u odnosima kada je Khan odbio imenovanje novog šefa obavještajne službe 2021., što je na kraju dovelo do toga da mu vojska uskrati podršku. Ovog proljeća, kada je opozicija izglasala nepovjerenje Khanu, njegova slaba vladajuća koalicija se raspala i on je svrgnut s mjesta premijera.
Khanov mandat je završio u aprilu, mnogo prije nego što je njegov petogodišnji izborni mandat trebao isteći 2023. Taj preuranjeni svršetak nije bio sasvim iznenađujući: izabrani pakistanski premijer nikada nije odslužio puni mandat. I iako je način njegovog svrgavanja bio zakonit – izgubio je nepovjerenje u parlamentu – ono što je ležalo u osnovi toga, kao i kod svih njegovih prethodnika, bio je njegov sukob s vojskom.
Ali za Khana je kraj bio samo početak. Iskoristio je svoje svrgavanje da vodi snažnu kampanju negodovanja, proglašavajući sadašnju vladu nelegitimnom i dobijajući podršku naroda. Tvrdio je da su vojska i njegovi politički rivali bili u dosluhu sa Sjedinjenim Državama kako bi ga uklonili, što je teorija zavjere koja je, iako nema bilo kakvih dokaza, našla podršku među njegovim pristalicama. Dan za danom, sedmicu za sedmicom, vodio je velike skupove širom Pakistana, demonstrirajući svoju zastrašujuću moć na ulici.
Savršeni populista, Khan svojim pristalicama nudi oštro bojkotiranje pakistanskih institucija.
Ovi skupovi nisu ustaljeni politički događaji. To su svojevrsni karnevali, prepuni muzičkih predstava i na koje dolaze muškarci, žene i djeca. U Pakistanu je teško razaznati preferencije birača jer se predizborna istraživanja u zemlji ne provode redovno. Ali Khanove pristalice obično su urbana i srednja klasa, mnogi od njih su mladi ljudi umorni od starih pakistanskih političkih partija. Oni su generacija koju proizvode društveni mediji; nije za njih sumorni način vladanja etabliranih stranaka kroz konferencije za štampu i suhoparne govore. Pakistanski demografski trendovi – 64 posto njegove populacije je mlađe od 30 godina – mogli bi favorizirati Khanovu stranku više od njegovih rivala na budućim izborima. Iako je podrška Kanu koncentrirana u Pandžabu, najmnogoljudnijoj provinciji zemlje, i Khyber Pakhtunkhwa, koje obje drži njegova stranka, njegova baza seče preko geografije oslanjajući se na razočaranje u trenutnu političku klasu. Njegovi glavni rivali nemaju ovu vrstu široke podrške masa; baza birača PPP-a koncentrirana je u Sindu, a vladajući PML-N najveći dio svoje podrške crpi iz Pendžaba, gdje gubi tlo pod nogama od Khanove PTI.
Savršeni populista, Khan svojim pristalicama nudi potpuno odbacivanje institucija koje su dugo oblikovale njihove živote. Na svojim skupovima i u nebrojenim intervjuima, Khan je opisao sadašnju vladu kao dinastičnu i korumpiranu (on sadašnjeg premijera naziva „ministrom zločina“) i ne zaslužuju tu funkciju. Ali što je još važnije, Khan je preuzeo vojsku i ismijao njene tvrdnje o političkoj neutralnosti. Njegova retorika izazvala je dramatičnu zamjenu uloga. Kada je Khan bio premijer, PML-N i njeni saveznici su ga naslikali kao marionetu vojske. Sada ponovo na vlasti, PML-N je potpuno izgubio svoj antivojni stav. Khan je, zauzvrat, ogorčenje protiv vojnog establišmenta učinio jednom od svojih definišnih mantri. Posebno na društvenim mrežama, njegove pristalice su svoj gnev usmjerile na generala Qamara Javeda Bajwu, načelnika vojske koji je vjerovatno najmoćniji čovjek u Pakistanu. Khan i njegova stranka ponovo su iscrtali dotadašnje crvene linije kritike prema vojsci, pri čemu je bivši premijer ukazao na umiješanost vojske u njegovo svrgavanje i iznio direktne optužbe protiv vojnog zvaničnika nakon njegove pucnjave.
Čini se da ova priča funkcionira: Khanov politički zamah se već prenio u glasačku kutiju, a njegova stranka je osvojila 15 od 20 izbornih mjesta na dopunskim izborima za skupštinu provincije Punjab održanim u julu i šest od osam mjesta u Nacionalnoj skupštini do -izbori održani u oktobru. Izborni rezultati i ogromna gužva na njegovim skupovima ukazuju na to da je Khan razbio tradicionalnu bazu moći PML-N u Pendžabu. U međuvremenu, sadašnja vlada se bori sa zadrškom inflacije, smanjenjem deviznih rezervi i produbljivanjem ekonomske krize. Sada ima razloga za strah od bijesa birača.
NA ZADNJIM NOGAMA
Suočeni s Khanovim populističkim juggernautom, vlada i vojni establišment su se, zajedno, okrenuli poznatim taktikama. Oni su snažno agitirali protiv Khana, njegove stranke i medijskih kanala koji su mu bili u savezu, nastojeći ih uvući u pravne probleme. U avgustu, policija je protiv Khana podnijela tužbu za borbu protiv terorizma zbog izjava koje su navodno prijetile policajcima i sudiji uključenom u slučaj protiv jednog od njegovih pomoćnika; optužbe je odbacio visoki sud u Islamabadu nekoliko sedmica kasnije. Neki od Khanovih pomoćnika i viših članova stranke su privremeno privedeni. Televizijski kanal koji je naklonjen Khanu je uklonjen, a novinari povezani s njim izvijestili su da se osjećaju pod pritiskom da napuste zemlju. U oktobru je jedan istaknuti novinar u egzilu u Keniji ubijen pod sumnjivim okolnostima izvan Najrobija. Khan je tvrdio da je novinar Arshad Sharif upucan u “ciljanom ubistvu”, rekavši da je Sharif bio pod prijetnjom dok je bio u Pakistanu zbog, između ostalog, istrage slučajeva korupcije protiv PML-N i PPP. A 21. oktobra, izborna komisija zemlje diskvalificirala je Khana iz petogodišnjeg učešća na izborima pod optužbom za korupciju. Čini se da je pravni slučaj neubjedljiv i Khan ga je osporio na sudu.
Nijedna od ovih taktika nije posebno originalna; Nawaza Sharifa, Khanovog prethodnika i brata sadašnjeg premijera Shahbaza Sharifa, Vrhovni je sud doživotno diskvalificirao sa funkcije u Pakistanu 2017. godine pod optužbom da je sakrio svoje lične prihode. Ali dok je Sharif napustio zemlju 2019. godine – on vlada svojom strankom (a neki tvrde i vladu) iz Londona – Khan je ostao nakon vlastite smjene s funkcije i nastavio se boriti da se vrati na vlast.
Za obje strane, sljedeći opći izbori, koji se po ustavu moraju održati do jeseni 2023., su presudni. Da se danas održe izbori u cijeloj zemlji, Khanova stranka bi po svoj prilici pobijedila, uz jedno upozorenje: Pakistan je parlamentarna demokratija, a Hanov izbor kandidata bi bio važan. U ruralnim izbornim jedinicama, politika pokroviteljstva i dalje vlada, a porodične dinastije imaju vlast. Khan želi da se izbori održe što je prije moguće kako bi iskoristio svoj trenutni zamah. On je pozvao da se dugi marš ponovo sastane u Rawalpindiju kasnije ove sedmice; on je ranije rekao da će njegova stranka nastaviti sa okupljanjima dok vlada ne objavi datume sljedećih nacionalnih izbora. Kao vladajuća stranka, PML-N bi, s druge strane, radije čekao što je duže moguće da održi izbore. Budući da bi stranka vjerovatno bila kriva za trenutne probleme u zemlji, njeni čelnici se nadaju da će se ekonomija poboljšati i inflatorni pritisci umanjiti i, ne manje važno, optužbe za korupciju protiv nekoliko njih pasti, prije nego birači izađu na birališta.
Ove kalkulacije dodatno komplicira vojska, koja je sada otvoreno ušla u sukob. Kao odgovor na Khanove tvrdnje u vezi sa smrću Sharifa u Keniji, generalni direktor Inter-Services Intelligence, vodeće pakistanske obavještajne agencije, održao je konferenciju za novinare bez presedana na kojoj je negirao Khanove tvrdnje. Vojska je takođe javno odbacila Khanove tvrdnje o njenoj umešanosti u novembraski atentat na njega. Ali jasno je da vojska vidi Khana kao ogromnu, čak i egzistencijalnu prijetnju, sposobnu da oslobodi bijes naroda velikih razmjera protiv njega i potkopa njenu neupitnu dominaciju nad Pakistanom. Generali se odlučno nalaze na zadnjoj nozi.
ZVUK I BIJES
Khanova kampanja protiv političkog establišmenta ostavila je zemlju ogorčenijom podijeljenom nego ikad, svaka strana u svojoj vlastitoj eho komori. Time što je borbu protiv korupcije i dinastičke politike učinio središnjim stubom svoje platforme i koristeći je za napad na PML-N i PPP, Khan je pakistansku politiku preobrazio u egzistencijalnu bitku. Vlada je, zauzvrat, pokušala da napadne Khanov kredibilitet i okalja njegov imidž. Konkurencija se u prošlosti mogla zahuktati kada su PML-N i PPP bili jedan drugome glavni rivali, ali nikada nije imala tako visoke uloge niti se činilo da je toliko podijelila Pakistance.
Sukob između Khana i vlade i vojske postao je sveobuhvatan u pakistanskim medijima i javnoj sferi. On se odvijao dok je zemlja teturala iz krize u krizu. To je pogoršalo pakistanske ekonomske bitke – sa rekordno visokom inflacijom i sve manjim deviznim rezervama, te doprinjelo povećanju neizvjesnosti, skretanjem pažnje s političkih rješenja i lošim odvraćanjem pažnje od neophodnog odgovora na ljetošnje poplave, koje su potopile trećinu zemlje. Osim kratkog predaha kad su poplave bile na vrhuncu, kada je vlada usmjerila svoju pažnju na napore za pružanje pomoći u devastiranim područjima, ova bitka za moć ostala je u centru pažnje vlade, Khanove stranke, vojske i medija. Čini se da će se osjećaj nestabilnosti i stalnog nadmetanja za poziciju vjerovatno nastaviti do sljedećih izbora i mogao bi se pojačati ako nasljednik generala Bajwe (kojeg bi premijer trebao imenovati ovog mjeseca nakon isteka generalovog mandata) bude neko koga Khan ne voli. Može se preliti u više nasilja; na kraju krajeva, Pakistan je zemlja sa tragičnom historijom političkih ubistava.
Paradoksalno, Khan vjerovatno ne bi uživao svoj trenutni nivo podrške da nije svrgnut u aprilu. Čini se vjerovatnim da bi njegova popularnost opala zbog ekonomske krize i da bi se na sljedećim izborima suočio sa velikim preprekama. Sa tačke gledišta trenutne koalicione vlade i vojnog establišmenta, onda je Khanova sve veća popularnost verovatno dovela u pitanje mudrost kampanje za njegovu smjenu prošlog proljeća.
Nažalost po Pakistance, ova neprestana politička borba ostavila je malo prostora za izlaz. Nijedna strana nema konkretan ekonomski plan koji bi Pakistan izvukao iz njegove ponavljajuće dužničke krize i njegovog oslanjanja na strane donatore. Politika je možda omiljena zabava Pakistanaca, ali oni i dalje gladuju za dobrim izborima u pogledu vodstva svoje zemlje. Bez obzira ko dođe na vlast na sljedećim izborima, malo je vjerovatno da će se temeljna realnost pakistanske ekonomske situacije i stanja razvoja promijeniti.
Nejasno je kako će se ova borba za vlast završiti. Čini se da su pregovori između Khana i vojske u pozadini propali. U različitim trenucima u sedam mjeseci otkako je Khan izgubio vlast, političke tenzije su eskalirale do tačke skoro implozije, kao na primjer u avgustu kada se činilo da bi Khan mogao biti uhapšen pod optužbom za terorizam, ili noć nakon što je upucan u novembru, kada su njegove ogorčene pristalice izašle su na ulice širom zemlje. Ono što je jasno je da je Khan najveća prijetnja koju je pakistanski establišment ikada vidio i da ova nestabilna godina u pakistanskoj politici još nije dostigla svoj rasplet.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)