Današnja dva intervjua koja su dali (svako svom portalu Faktoru i Raportu) predsjednik SDP-a Nermin Nikšić i predsjednik SDA Bakir Izetbegović definitivno otkrivaju da su njih dvojica imali zakulisne dogovore na kojima su vodili izborne kampanje na šta je ukazivao samo Zlatko Lagumdžija. Sučelili su se samo na jednom od dogovorenih projekata nazvan „Pokret za državu“ koji je nezvanično a stvarno vodio Vojin Mijatović. Sad kad su „otvorili karte“ da bi priveli igru kraju, te da skupa izbace stranke Milorada Dodika iz vlasti na državnoj razini, a da istovremeno „na mala vrata“ uvedu u vlast Izetbegovićevu SDA, te tako spase od tajnih dogovora šta se spasiti može, razišli su se. Tome nije mogao pomoći drugi zajednički projekat Izetbegovića i Nikšića, Željko Komšić, koji ih je pozvao na ručak u omiljeni Bakirov restoran. Pošto im je ručak prisjeo odlučili da taj kraj igre koju su davno započeli ostane tajna.
„P(RE)OKRET ZA DRŽaVU“
Tajili su to samo dan koliko je Mijatoviću trebalo da potrči u zagrljaj svom stvarnom šefu Voždu iz Laktaša, vjerujući da im je operacija uspjela. Trakavica oko toga će se još potezati po medijima, ali kako god da se završi, nije bitna za priču svih priča kad su sami izbori u pitanju. Jer Mijatović je raskrinkan i kao takav će postati unutarstranački problem kojeg će se teško otarasiti Nikšić. Za očekivati je da će Nikšić morati sjesti sa opozicijom iz RS-a i prihvatiti saradnju.
Ovo je samo primjer da se Bošnjacima u Federaciji BiH spremala ista ujdurma kao i Bošnjacima u RS-u kroz kvazikoaliciju „Pokret za državu“ u kojoj su učestvovale stranke SDA, SDP i DF. Tamo u RS-u, kao što se vidi iz priloženog, Bošnjaci su politički potpuno neutralizirani. Samo posljednja politička budala može povjerovati da benigni Ćamil Duraković može predstavljati ikakvu političku grupaciju, a kamo li jedan narod.
NIJE DRITAN, NEGO VUČIĆ
Tako da Bošnjaci bar u Federaciji BiH za sada mogu odahnuti i reći da je izbjegnuto on najgore, a to je da se nije desila koalicija SDP i SDA, kojoj bi DF bio priljepak, kako je Izetbegović strateški bio postavio ciljeve izborne kampanje. Dva su faktora spriječila to koaliciju: ubjedljiva pobjeda Denisa Bećirovića i uloga Elmedina Konakovića u okupljanju alternative zamišljenoj koaliciji SDA-SDP-DF. Tome dugujemo da se u Federaciji BiH desio istinski „P(re)okret za državu“ iz koje je nastala Osmorka kao alternativa koaliciji SDA-DF. To su na vrijeme, odmah nakon objavljivanja prvih nezvaničnih rezultata izbora, uočili režimski botovi i intelektualci te ga bjesomučno napali nazivajući ga bošnjačkim Dritanom. Pošto je Dritan Abazović kao premijer Crne Gore napravio, po njima, dva veleizdajnička gesta, priklonio se „srpskim popovima“ i izlanuo nesmotrenu eskapadu o genocidu u Srebrenici, prozivanjem Konakovića njegovim imenom Bošnjacima je sugerirano da će učiniti isto. Njemu spočitavaju prisan odnos sa Draganom Čovićem i podršku međunarodnih struktura koje su podržale Cristiana Schmidta u njegovim nedavno nametnutim odlukama.
Pod takvim pritiskom javnosti i medijskim ličnom Konaković je pokazao nevjerovatno samopouzdanje i zadivljujuću energiju. Vjerovatno mu je u svemu tome pomoglo iskustvo iz SDA. Tačno je znao njihove tehnike i „majmunluke“ pri formiranju vlasti i stoga je „preorao“ Federaciju BiH kako bi ukrupnjavao opozicioni blok, ali i blokirao „zavrtanje ruku“ i podmićivanje poslanika. Iako je formalno prepustio liderstvo Osmorke Nikšiću, i sebe stavio u drugi plan, on je diktirao tempo u formiranju nove vlasti u Fedraciji BiH.
Zaista ne treba zamjeriti dobronamjernim sarajevskim intelektualcima, aiko ih je malo, koji nisu blagonaklono gledali na njegov politički proboj i uspon. On zaista pripada tek trećem ešalonu političara koji bi, po mnogima, trebali voditi političke procese. I kao takav se izvrsno snašao jer je postao svjestan da mu je „palo sljeme na tjeme“ i da mimo svih onih koji uživaju imidž harizmatičnih sarajevskih političara preuzima „stvar u svoje ruke“ i odvaži se poslati SDA u opoziciju. Možda još Konaković nije svjestan da je postao lider novoj garinturi političara koja će preuzeti amanet nacije i države na svoja pleća. Sviđalo se to ili ne salonskim sarajevskim intelektualcima, stara garnitura postkomunističkih političara, njih jedno tuce, odlazi u pečalbu. Strahovi da li će ta nova garnitura sa Bećirovićem i Konakovićem odgovoriti svom zadatku su realni i opravdani, Ali je isto tako cinizam i zluradost ocvalih intelektualaca i ražalovanih režimskih funkcinera suviše degutanta poza. Da nisu takvi Konakovića bi uspoređivali sa Aleksandrom Vučićem, prije nego sa Dritanom Abazovićem i taj bi spin ubijitije djelovao. Ni to im ne dozvoljava njihova zloba, zavist i oholost.
(TBT, Tim za analitiku)
