Magazin Foreign Policy objavio je ovih dana autorski članak Jasmina Mujanovića u kojem on analizira posljednje poteze visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Christiana Schmidta i podršku koju za to ima samo iz Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, odnosno, u administraciji predsjednika Joe Bidena čija je današnja politika prema BiH dijametralna u odnosu na onu iz vremena kada je bio senator. Sam po sebi članak ne otkriva ništa novo, čak šta više radi se o reciklaži političkih stavova grupeintelektualaca okupljenih oko politike Željka Komšića, a nezvanično i Harisa Silajdžića. Međutim, sama činjenice da se mladi Bosanci, koji su odrasli i školovali se u zemljama liberalne demokratije, osvrću svojim tekstovima na političke prilike u svojoj domovini, te da njihove tekstove objavljuju prestižni svjetski mediji kakav je FP, vrlo je ohrabrujuće. Ono što posebno impresionira jeset da se takvi autori usuđuju kritizirati čak Američke stavove i politiku predsjednika SAD Joea Bidena prema njihovoj domovini što je za sarajevske novinare i intelektualce do sada bilonzamislivo.
PREKRETNICA ZA BOŠNJAČKO-AMERIČKE ODNOSE
Stoga se, ponavljamo, bez obzira na sam sadržaj teksta, ovakvi gestovi mogu uzeti kao vijesnici prekretnice u odnosima između Amerikanaca i Bosanskih Muslimana. Više je aspekata utjecalo da se baš sad dešavaju nesporazumi i kritičke varnice u tim odnosima. Prvo na geopolitičkom planu Amerika ima velike probleme sa vodećim liderima islamskih zemalja poput Mohameda Bin Salmana i Recepa Tayipa Erdogana. Uz dodatno loše odnose sa Iranom, te vrlo turbulente odnose sa Pakistanom, stiče se dojam da su Amerikanci zaglavili u „pustinjskoj oluji“ koja ih je zahvatila nakon povlačenja iz Afganistana.
Na loco planu američki ambasador Michael Murphy je osimnjičen da je kumovao porazu Bakira Izetbegovića jer podržava opozicioni blok stranaka okupljenih oko „Trojke“ koja nastoji da SDA izbaci iz vlasti na višim državnim instancama kao što im je to pošlo za rukom u Sarajevskom kantonu. Potom je ovih dana došlo do otvorene polemike između Ureda za odnose s javnošću Islamske zajednice (IZ) podsekretara State Departmenta za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, a koje se odnose na najnovije nametnute odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Cristiana Schmidta. U polemiku se uključila i SDA držeći stranu Islamske zajednice, a optužujući neke predstavnike američke diplomatije za islamofobične stavove. I opet je marginalan sam sadržaj polemičkih izjava u odnosu na činjenicu da se to uopće dešava, jer se ne pamti da je ikada iko u Sarajevu bar javno izgovorio jednu kritičku riječ o američkoj politici u Bosni i Hercegovini. Sarajevski mediji su iskompleksirani i korumpirani od strane zapadnih nevladinih organizacija tako da se nikad ne bi usudili kritički osvrnuti se na neki potez američkih diplomata. Kao što su hrabriji islamski intelektualci marginalizirani od strane medija, posebno javnih servisa pod pritiskom upravo amasada nekih zapadnih zemalja.
DODIK I RAFFI NA ISTOJ KANAFI
Zapravo, taj presedan je uradio bivši raisul-ulema Mustafa Cerić kada je proglasio Raffia Gregoriana, personom non grata zbog navodne njegove umješanosti u aferu „Schema OHR-a“. Radilo se o šemi na kojoj se nalazi i sam Cerić kao jedan od aktera i pripadnika kriminalne koruptivne bošnjačke hobotnice. Čak je njegova fotografija u grafikonu bila sa ahemdijom na glavi. Navodno je autor te šeme bio Eric Larson, dugogodišnji uposlenik Ambasade SAD u Sarajevu. Kao autor ili čak i kao moguči naručilac te šeme bio je osumnjičen Gregorian, tadašnji Supervizor za Brčko i zamjenik visokog predstavnika u BiH. Upravo je nedavno amabasador Murphy poslao Larsona konačno (!) nazad u Washington, nakon skoro dvije decenije besplodnog rada na suzbijanju korupcije u BiH. Gregorian je otišao iz BiH sa velikom hipotekom i mrljom na karijeri jer mu se pripisuju zasluge da je omogučio Miloradu Dodiku dolazak na vlast. Dodik i Gregorian su gajili toliko međusobno prijateljstvo da su kumovali jedan drugom djecu. Gregorianu su u tome pomogli sarajevski (neo)komunisti Srđan Dizdarević i Zlatko Lagumdžija, uz ljevičarske medije koju su finansirani iz zapadnih nevladinih organizacija. Samo je George Sorosh, na primjer, dao 50 miliona dolara za pomoć medijima i kulturnim uposlenicima u opkoljenom Sarajevu.
Paradoksalno je da se Cerić, koji je bio imam u Chicagu, gdje je i doktorirao islamistiku, i slovio kao proamerički čovjek, ta da ga je zbog toga Alija Izetbegović doveo na tu funkciju, prvi usudio usprotiviti nekom američkom diplomati. Ali će isto tako mnogi reči da je Cerić time stavio tačku na svoju karijeru i da je od tada prestala medijska hajka koju su bjesomučno vodili nekomunistički mediji na njega kao reisa, i istovremeno počela njegova društvena marginalizacija. Kao što su marginalizirani Muhamed Šaćirbegović i Haris Sialjdžić koji su također slovili kao proamerički igrači. Ali pošto su se obojica drznuli usprotiviti nekim potezima i nakanama američkih močnika, odstranjeni su iz političkog života. Šaćirbegović se usprotivio priznanju imena Republika Srpska, a Silajdžić je srušio tzv. aprilski paket iz koga je stajala američka Ambasada u Sarajevu.
Aktuelna prepirka između bošnjačkih elita i američkih diplomata započela je prije nametanja odluke viskog predstavnika, dakle to se desilo nakon posjete Recepa Tayipa Erdogana Sarajevu kada je ovaj na skupu od nekoliko stotina imama optužio zapad da im je glavni politički cilj posvađati i razjediniti muslimane kako bi, valjda, njima lakše upravljali. To što sada čujemo u sopćenjima, kako Islamske zajednice tako i SDA ,samo je lokalna varijanta Erdoganove izjave koja se realizira kroz razjednjivanje Bošnjaka u formiranju vlasti bez SDA. Erdogan je ovom izjavom mnogo više odmogao Iztebegoviću nego što mu je pomogao u kampanji. Bez obzira na postkomunističku islamizaciju koja se provodila pod okriljem SDA, bosanski muslimani su dovoljno sekularizirani i ateizirani u vrijeme komunizma da više svojim životnim htjenjima hrle prema kršćanskom zapadu nego prema islamskom istoku. Najvjerovatnije je to presudilo da je Denis Bećirović, kao sekularista, ostvario tako ubjedljivu pobjedu nad Izetbegovićem, kao islamistom.
ALIJA I ARAFAT
Tako da se trenutna kriza u odnosima nacionalnog i vjerskog vrha Bošnjaka sa Amerikancima može smatrati vrlo ozbiljnom. Možda je samo kriza bila dublja i teža u vrijeme otkrića kampa na Pogorelici gdje je otkriveno djelovanje iranskih instruktora za pripadnike MUP-a. Tad je, kao što je poznato, Alija Izetbegović doživio srčani udar, a nakon te afere smjenjen prvi dirketor AID-a Bakir Alispahić. Ta Alispahićeva grupa će biti izvedena pred sud, a potom oslobođena od optužbi za „islamski terorizam“. Ali odnosi Američke amabasade i SDA bili su dugo zaleđeni. Tek će amabasador Clifford Bond sa Sulejmanom Tihićem odmrznuti te odnose.
Za sada se ne zna koja je strana, američka ili bošnjačka, napravila više „grešaka u koracima“, samo su greške sa bošnjačke strane obznanjene, dok se, kako smo ustvrdili, do sada nije smjelo otkrivati ili reagirati na greške počinjene sa američke strane. Jednu od takvih grešaka otkrio je Cristian Schwartz Schilling u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o Bosni. On tvrdi da je htio upotrijebiti Bonske ovlasti i smjeniti Dodika, ali da mu to nisu dopuštali Amerikanci. Ko bi to konkretno mogao biti, možemonagađati. Osim osumnjičenog Gregoriana za prijateljstvo sa Dodikom, vrlo je sumnjiva uloga bila Ralpha Johnsona, bivšeg zamjenika visokog predstavnika u BiH, koji je nakon završene misije u Sarajevu nastavio raditi i lobirati za RS u Washingtonu. To je medijima otkrio Haris Silajdžić. Vrlo ružno zvuči činjenica da je Johnson Jevrej i da je angažirao bar pet lobističkih kuća u Washingtonu koje je finansirao Dodik kao predsjednik RS-a. Sve su to greške i previdi američke politike prema Bošnjacima koje su „gurane pod tepih“ u vrijeme dok je SDA bila kooperativna.
Još jednu tešku optužbu je Erdogan rekao prilikom svoje posljednje posjete Sarajevu na račun politike zapada prema Bošnjacima, a koju su sarajevski mediji previdili simulirajući da to nisu ni čuli. On je ustvrdio da mu se Alija Izetbegović požalio da je bio pod tolikim pritiskom daje morao potpisati Daytonski mirovni sporazum koji je, po njemu, loš i nepravedan za Bošnjake. Ranije su neki bliski saradnici Alije Izetbegovića tvrdili da bi on bio otrovan kao i Jaser Arafat da nije potpisao Daytonšto paralo uši sarajevskom komformističkom mainstreamu ali ih nije probudilo iz letargije. Navodno je prema saznanjima do kojih su došli novinari Al Jazeere Arafat otrovan jer nije pristajao potpisati još jedan mirovni sporazum između Izraela i PLO-a koji bi bio štetan po Palestince. Dakle, Erdoganova optužba da je Alija Izetbegović pod pritiskom potpisao Dayton nije uopće benigna. Ali, razlog zbog kojih je američki ambasador sada ljut na Bakira Izetbegovića, te mu javno spočitao da njegova stranka „ne dijeli Američke vrijednosti“, nije ni u kakvom novom pritisku na njega da potpiše nešto što je loše po Bošnjake, već u korupciji. „Nije vam Dayton propisao da kradete, a vi to činite“, poručio je ambasador Murphy. To je goruči problem postdejtonske Bosne i Hercegovine na šta bošnjački prvaci nemaju odgovora.
(TBT, Tim za analitiku)
