ANALITIKA
Šta god da je Dačićev ili Vulinov cilj – da pravdajući
Miloševića opravdaju sebe ili reafirmišu njegovu politiku stvaranja Velike
Srbije koja je dovela do gubitka desetina hiljada života – njihove izjave
predstavljaju opasan potencijal za nove nesporazume i sukobe u regionu
Piše: Nemanja Stjepanović, thebosniatimes.ba
Eto koliko se čitaju haške presude, kad je državni vrh
Srbije čekao skoro pet mjeseci da iz daleke Amerike (preko Rusije) stigne vijest
da im je (bivši) predsjednik Slobodan Milošević oslobođen svih optužbi za ratne
zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. Javljeno je da se on u
haškoj presudi Radovanu Karadžiću ne navodi na spisku učesnika udruženog
zločinačkog poduhvata, što je okarakterisano kao neupitni pokazatelj
Miloševićeve nevinosti.
Senzacionalno otkriće da Miloševića nema među učesnicima
udruženog zločinačkog poduhvata, što je mogao da čuje svako ko je u martu ove
godine pratio izricanje presude, objavio je sredinom jula široj javnosti
nepoznati američki istraživač i bloger Andy Wilcoxson. On tekstove objavljuje
na svojoj internet stranici znakovitog imena www.slobodan-milosevic.org sa
glavnom porukom: Defending Milošević! Defending Serbia! (Odbrana Miloševića!
Odbrana Srbije!). Wilcoxson, da ne bude zabune, nije nikakav entuzijasta
istraživač – saradnik je „Historijskog projekta Srebrenica“ koji novcem
dobijenim od vlade Republike Srpske vodi Stefan Karganović sa misijom da se
revidiraju sudski utvrđene činjenice o ratu u BiH, prije svega one koje se
odnose na srebrenički genocid. Wilcoxsonovo otkriće je na sajtu TV servisa
Rusija danas afirmisao britanski novinar, bloger i pisac Neil Clark koji svoje
neozbiljne tekstove ponekad uspije da objavi i u ozbiljnim medijima poput Guardiana.
Od bloga do bloga, vijest je stigla do Miloševićevih
nekadašnjih stranačkih i političkih saradnika, danas ministara u Vladi Srbije,
koji su požurili da je prihvate i daju joj novi sjaj. Ministar vanjskih poslova
i potpredsjednik vlade Ivica Dačić presudu Karadžiću vidi kao dokaz da
„Milošević i Srbija nisu krivi“, ne samo za zločine u BiH, već i u drugim
dijelovima bivše Jugoslavije, a ministar za rad i socijalna pitanja Aleksandar
Vulin bio je još konkretniji: „Hag je potvrdio ispravnost Miloševićeve
politike“. Odakle početi?
Prvo, na suđenju Karadžiću sudilo se samo njemu i niko osim
njega, koji je dobio 40 godina zatvora, nije mogao biti ni osuđen ni oslobođen.
Drugo, tužilaštvo je bilo fokusirano samo na Karadžića, što se ne može reći za
odbranu. Indikativna je, naime,izjava Karadžićevog advokata Gorana
Petronijevića u kojoj se izostavljanje establišmenta Srbije iz udruženog
zločinačkog poduhvata predstavlja kao „uspjeh odbrane“. On je, prema tome, pred
sudom branio državu Srbiju i njen establišment, a ne optuženog (što nije
izolovan slučaj kada je Haški tribunal u pitanju). Treće, ministri koji govore
o ispravnosti Miloševićeve politike i njegovoj nevinosti morali bi imati u vidu
da je on u više presuda tog istog Haškog tribunala označen učesnikom udruženih
zločinačkih poduhvata – recimo u presudi Milanu Martiću i u presudama za
zločine nad kosovskim Albancima 1999. godine. Četvrto, presudom Međunarodnog
suda pravde zaključeno je da je Srbija, u vrijeme dok je na njenom čelu bio
Milošević, propustila da spriječi genocid u Srebrenici. Peto, na Miloševićevom
suđenju, jedinom gdje je u fokusu njegova odgovornost, Vijeće je u odluci po
zahtjevu Prijatelja suda da se on nakon tužiočevog dokaznog postupka oslobodi
odgovornosti – zaključilo da „ima dovoljno dokaza da je optuženi bio učesnik
udruženog zločinačkog poduhvata“, koji je uključivao činjenje genocida i drugih
zločina u BiH. Šesto… Može se redati unedogled, rasprava je bespredmetna sve
dok ne znamo šta je njen cilj.
Ako želimo da osuđujemo i oslobađamo pokojne predsjednike i
afirmišemo njihove (još uvijek žive) politike, onda rasprava na nivou
„naši-njihovi“, „osuđeni-oslobođeni“ ima smisla. Ukoliko, s druge strane,
postoji iskrena namjera da se utvrde, sagledaju, analiziraju, prihvate
činjenice iz prošlosti i iz njih izvuku pouke, onda je put sasvim drugačiji.
Umjesto histeričnog ukazivanja na nekoliko paragrafa jedne
presude, potrebno je otvoriti javnu debatu, pročitati desetine hiljada
paragrafa do sada napisanih presuda pred međunarodnim i domaćim sudovima,
saslušati žrtve i druge svjedoke zločina, sagledati popise žrtava, otvoriti
ratne vojne i policijske arhive, ostvariti uvid u dokumente, uvažiti mišljenja
eksperata. Jedini struktuisan prijedlog u tom pogledu dolazi od nevladinih
organizacija u vidu inicijative za stvaranje REKOM-a, Regionalne komisije za
utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima počinjenim na području bivše
Jugoslavije od 1991. do 2001. godine. Krajnje je vrijeme da najviši
predstavnici Republike Srbije umjesto deklarativnih poziva na pomirenje (tu se
ne misli na Dačića i Vulina), ne samo prihvate, nego i iniciraju stvaranje
takve komisije. Ili neka smisle nešto bolje.
Na koja pitanja sa srpske strane treba odgovoriti kada je u
pitanju rat u BiH? Ko je počinio masovna ubistva i druge teške zločine nad
nesrpskim civilima i etnički očistio teritoriju pod kontrolom vojske bosanskih
Srba? Sa kojim ciljem? Ko je iz Srbije podržavao rat, ko je vojsci i policiji
bosanskih Srba slao novčanu i logističku pomoć? Koje (paravojne, vojne i
policijske) jedinice su učestvovale u ratu u BiH? U kojim su zločinima i za
čiji račun ratovale Crvene beretke, arkanovci i Škorpioni? Da li ih je
kontrolisala policija Republike Srbije? Kakva je, na primjer, uloga Jovice
Stanišića u ratu u BiH i kakav je bio njegov odnos sa Miloševićem?
Na ta pitanja neće odgovoriti Karganović, Wilcoxson i slični
lovci na (novac i) senzacije. To je posao za državu. Evo, na primjer, ako
pogledamo pasus 3460 Karadžićeve presude kojim Wilcoxson oslobađa Miloševića.
Istina, u njemu je zapisano da nema dovoljno dokaza o tome da se Milošević slagao
sa zločinačkim planom. (Još jednom – nema ih dovoljno u Karadžićevom predmetu,
što ne znači da na Miloševićevom suđenju nisu izvedeni.) U istom pasusu navodi
se, međutim, da su Milošević i Karadžić dijelili iste političke ciljeve, zatim
da je Milošević tokom rata u BiH pružao pomoć rukovodstvu i vojsci bosanskih
Srba u vidu „kadrova, logistike i oružja“. Sve u vrijeme dok su činjeni
zločini. Šta ćemo sa tim?
Prema tome, niti je Milošević oslobođen, niti bi to bio da
je dočekao presudu, a još manje je Karadžićevom presudom rukovodstvo Srbije
amnestirano svake odgovornosti za zločine počinjene tokom rata u BiH.
Šta god da je Dačićev ili Vulinov cilj – da pravdajući
Miloševića opravdaju sebe ili reafirmišu njegovu politiku stvaranja Velike
Srbije koja je dovela do gubitka desetina hiljada života – njihove izjave
predstavljaju opasan potencijal za nove nesporazume i sukobe u regionu. Da ne
govorimo o vrijeđanju svih onih koji su poginuli i na drugi način stradali,
bilo kao borci za Miloševićeve ideje ili kao žrtve zločina jer su se toj ideji
našli na putu.
Stav dvojice ministara stav je Vlade Srbije. U medijima se
pojavila vijest da je premijer Aleksandar Vučić „izribao“ Dačića zbog nedavne
izjave, navodeći da za tako nešto „nije ni vrijeme ni mjesto“, odnosno da ne
treba pominjati Miloševića „dva dana uoči posjete američkog potpredsjednika
Josepha Bidena“. Drugim riječima, pred Bidenom fino, a kad on ode, mi ćemo ono
naše. To nije dobar izbor. Nikada nije vrijeme ni mesto za veličanje
Miloševićeve politike.
/Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo/
(TBT, Peščanik.net)