KOLUMNA
Da li će Austrija
biti prva zemlja u zapadnoj Evropi poslije Drugog svjetskog rata koja je dobila
radikalnog desničara za predsjednika?
Piše: Jan-Werner
Müller, thebosniatimes.ba
Da li će Austrija
biti prva zemlja u zapadnoj Evropi poslije Drugog svjetskog rata koja je dobila
radikalnog desničara za predsjednika? Zbog šoka izazvanog rezultatom
referenduma u Velikoj Britaniji, malo ko je obratio pažnju na neobičan niz
događaja u ovoj bogatoj socijaldemokratskoj državi. Na izborima održanim 22.
maja, Norbert Hofer iz radikalne desničarske Partije slobode Austrije izgubio
je trku za mesto predsjednika od Alexandera Van der Beldena iz Stranke zelenih,
sa razlikom od oko 31.000 glasova. Partija slobode je 8. juna osporila rezultat
glasanja, pozivajući se na nekoliko nepravilnosti, između ostalog prijevremeno
otvaranje glasačkih mjesta i preuranjeno dostavljanje rezultata medijima, iako
nema dokaza da je to uticalo na konačni rezultat. Ustavni sud je 1. jula donio
odluku da se glasanje ponovi. Tako će Partija slobode – opisivana kao „stranka
bivših nacista za bivše naciste“ – početkom oktobra dobiti još jednu priliku da
se nadmeće za mesto predsjednika.
Zašto je krajnja
desnica toliko uspješna u Austriji? Austrija ima jedan od najvećih dohodaka po
glavi stanovnika u Evropskoj uniji, razvijen sistem socijalne zaštite i
značajno je profitirala od otvaranja istočne Evrope poslije 1989. (Beč je
nekada bio neugledan u poređenju sa Berlinom, a danas je obratno). Također,
Austrija nije bila na meti razornih terorističkih napada kakvi su se odigrali u
Francuskoj i Belgiji. Ugledajući se na papu Pavla VI koji je Austriju opisao
kao isola felice (ostrvo sreće), najvažniji poslijeratni austrijski političar i
dugogodišnji kancelar Bruno Kreisky (na položaju od 1970. do 1983) nazvao je
Austriju „ostrvom blagoslovenih“. Uprkos svemu tome, Partija slobode u
posljednje dvije decenije dobija sve veću podršku. Ako bi se parlamentarni
izbori održali danas, desnica bi pobijedila.
Odluka
austrijskog ustavnog suda da ponovi predsjedničke izbore treba da otkloni svaki
trag sumnje u legitimnost rezultata. Uspon krajnje desnice u Austriji i njena
moć da ospori rezultat i možda pobjedi na izborima za najvišu funkciju u zemlji
koja nema većih ekonomskih ili socijalnih problema, govore o novom stanju
politike u Evropi isto koliko i odluka Velike Britanije da napusti EU. Kao što
slučaj Austrije jasno pokazuje, uspeh populističkih partija ne može se svesti
na samo jedno objašnjenje. Prije svega, primjer Austrije je dobra lekcija o
tome kako partije glavnog toka koje pokušavaju da se suprotstave populističkim
strankama doprinose njihovom jačanju.
Partija slobode
se u mnogo čemu oslanja na one iste sile koje doprinose jačanju sličnih partija
u drugim zemljama. Hofer, vazduhoplovni inženjer po obrazovanju, uglađen u
javnim nastupima, ali beskompromisan u iznošenju autoritarno-nacionalističkih
stavova, tipičan je predstavnik nove generacije radikalnih desničara u
evropskoj politici: kao i Marine Le Pen, on se predstavlja kao branitelj
slobode i demokratije od Evropske unije; isto kao Le Pen i Geert Wilders u
Holandiji, on zahtjeva raspisivanje referenduma o članstvu u EU; kao i drugi
desničarski populisti, Hofer se dosljedno protivi otvaranju evropskih granica
migrantima i često koristi anti-islamsku retoriku. Slično Nacionalnom frontu u
Francuskoj, Hoferova Partija slobode preotima sve veći broj radnika od
socijalista, koji su po mišljenju svojih bivših glasača učinili previše ustupaka
slobodnoj trgovini i imigraciji.
Naizgled
nezaustavljivi uspon Partije slobode može se razumjeti jedino ako imamo u vidu
osobeni politički sistem izgrađen u drugoj austrijskoj republici poslije 1945.
U čitavom poslijeratnom periodu Austrija je bila pod kontrolom dvije velike
partije, demokršćana desnog centra (Austrijska narodna stranka) i socijalista
lijevog centra (Socijaldemokratska partija Austrije). Te dvije partije su često
bile na vlasti zajedno, kada bi napravile veliku koaliciju, kao što je danas
slučaj. Pisac Karl-Markus Gauß se jednom našalio i rekao da bi oni koji su
odrasli za dvije decenije njihove vladavine mogli pomisliti da u austrijskom
ustavu piše: „Austrija je republika kojom upravlja velika koalicija“. Ta
sklonost formiranju zajedničkih vlada, kojoj nema paralele u ostatku zapadne
Evrope, imala je jasnu svrhu: da osigura stabilnost u zemlji koja je dugo bila
podijeljena na „crveni“ ljevičarski Beč i „crnu“ konzervativnu katoličku
provinciju. Ekstremna polarizacija te dvije frakcije dovela je do kratkotrajnog
građanskog rata 1934, poslije koga je sledilo instaliranje autoritarnog
katoličkog režima, a zatim Hitlerov anšlus 1938.
Poslije 1945,
crveni i crni su pokušali da izbjegnu stare sukobe uvođenjem sistema
proporcionalne zastupljenosti u praktično svim sferama društvenog i političkog
života – otuda sveprisutni termin Proporz kojim se opisuje taj specifično
austrijski koncept. Veći dio posla razvoja državnih politika prepušten je
„socijalnim partnerima“ – sindikatima i udruženjima poslodavaca – koji su
između sebe ugovarali sporazume koje je parlament potom samo verifikovao. Taj
aranžman je donekle inspiriran idealom društvene harmonije koji je promovisan u
doba vladavine katoličkog režima tridesetih godina. Takav pristup podrazumeva
da su svi birači u stanju da se identifikuju sa jednom od dvije vodeće partije.
Kao što je savremeni pisac Robert Menasse jednom primjetio, Austrijanci su
mogli da se zapitaju da li zaista žive u demokratiji, jer bez obzira na ishode
izbora nikada nisu imali opoziciju.
Opozicija
dvopartijskom sistemu se konačno pojavila u obliku mladog i harizmatičnog
nacionaliste po imenu Jörg Haider. Prije nego što se posvetio politici, Hedier
je bio vanredni profesor prava. Njegove kritike su se odnosile na ono što je on
tumačio kao privilegije crveno-crne elite koja je kontrolisala sve aspekte
javnog života, od osnovnih škola do planinarskih društava. Također se oštro
protivio austrijskoj imigracionoj politici. Vodstvo u tada još nepoznatoj
Partiji slobode preuzeo je 1986, organizujući udar na partijskom kongresu. Pod
sloganom „Austrija prije svega“, Heider je pokrenuo peticiju za usvajanje
ustavnog amandmana u kojem će se jasno reći da Austrija nije otvorena za
imigraciju (peticija nije uspela). Kasnije se proslavio i van Austrije izjavama
u kojima je hvalio politiku zapošljavanja u Trećem rajhu i opisivao bivše
esesovce kao „ljude sa karakterom“. (Za sebe je otvoreno govorio da je Nazikind
(dijete nacizma), jer su mu oboje roditelja bili vatreni nacionalsocijalisti.)
Veoma je važno to
što za razliku od Nemačke, počevši od 60-ih godina, Austrija nikada nije prošla
kroz temeljan proces Vergangenheitsbewältigung ili suočavanja sa nacističkom
prošlošću. Umjesto toga, Austrijanci su se držali zavodljive ideje formulisane
u savezničkoj Moskovskoj deklaraciji iz 1943, da je njihova zemlja „prva
slobodna država koja je pala žrtvom Hitlerove agresije“. Demokršćani i
socijalisti su bez ograda poticali održavanje tog mita; također, iz
oportunističkih razloga su gledali kroz prste na rehabilitaciju bivših nacista.
Socijalisti su 1949. podržali formiranje Saveza nezavisnih (VdU) – stranke iz
koje je nastala Partija slobode (FPÖ) – uz ciničnu kalkulaciju da će još jedna
desničarska opcija odvući glasove demokršćana, njihovih glavnih protivnika.
Kada je Simon Wiesenthal polovinom 70-ih godina 20. vijeka otkrio nacističku
prošlost lidera Partije slobode, socijalistički kancelar Kreisky, koji je
razmatrao mogućnost koalicije sa FPÖ, oštro je napao Wiesenthala i čak ga
optužio za moguću saradnju sa Gestapom. Kreisky je bio Jevrejin i nisu mu se
dopadali izborni plakati na kojima su se demokršćani predstavljali kao „pravi
Austrijanci“. Ali on nije bio motivisan samo ciljevima nacionalnog jedinstva i
stabilnosti; povremeno se iz njegovih izjava naslućivalo da saradnja sa bivšim
nacistima po njemu nije ništa veći grijeh od saradnje sa demokršćanima, koji su
bili pravi nasljednici autoritarnog režima iz 30-ih godina i koji su neslavno
podržali bivšeg oficira Vermahta Kurta Waldheima u uspješnoj predsjedničkoj
kandidaturi 1986.
Partija slobode
je uvijek zastupala Deutschnationalismus (njemački nacionalizam) inspiriran
snovima o ujedinjenju sa Nemačkom (opcija koja je imala široku podršku 1919,
poslije raspada Austrougarskog carstva, ali su je saveznici odbacili). Heider,
koji je bio čovjek željan slave i na mnogo načina komplikovana i
autodestruktivna ličnost, nastavio je tu tradiciju. Austrijska štampa je
Heidera doslovno opisivala kao đavola – znajući da će on na naslovnoj strani
uvijek povećati prodaju, isto kao Trump danas. Tako su ga postavili u centar
pažnje čitave države. Iako nikada nije osvojio nijednu funkciju na saveznom
nivou, austrijska politika se gotovo dvije decenije vrtjela oko Heidera, a
njegova stranka je uspela da pomjeri vladu udesno u pogledu imigracije i drugih
pitanja.
Najveći Heidierov
trijumf nastupio je 1999, kada je FPÖ osvojila 27 posto glasova i bila druga na
opštim izborima. Partija slobode je ušla u koaliciju sa demokršćanima koji su
uprkos manjoj podršci dobili mandat i imenovali Wolfganga Schüssela za
kancelara. Heider nije ušao u vladu, ali svi su pretpostavljali da će zakulisno
kontrolirati svoju stranku. Na ulicama Beča su organizovani veliki protesti
zbog ulaska radikalne desničarske partije u vladu – prije toga u Evropi nije
bilo zabilježeno ništa slično. Ministri su na ceremoniju polaganja zakletve
morali da dođu kroz podzemni tunel, umjesto da prošetaju preko Balhausplaca od
zgrade vlade do zgrade parlamenta, kao što su tradicionalno činili. Druge
zemlje EU su napadale i osuđivale desničarsku vladu, što je proizvelo neželjene
posljedice. Kancelar Schüssel je čak i opozicione stranke uspeo da ubjedi da se
srčana mala Austrija – ponosna na svoju neutralnost u doba hladnog rata i
samoproglašeni status „kulturne velesile“ – neopravdano našla na meti napada.
Na krajnjoj desnici, Deutschnationalismus se povukao pred austrijskim
patriotizmom sa naglašenim anti-EU usmjerenjem (Heider i njegova stranka su u
početku podržavali ulazak u EU, ali su se onda predomislili).
Ulični protesti i
sankcije nisu smetali Heideru, ali loše je podnosio periode kada nije bio u
centru pažnje. Prije nego što je poginuo u saobraćajnoj nesreći 2008, otcijepio
se od vlastite stranke i osnovao novi desničarski pokret. Stara stranka je
imala koristi od Heiderovog odlaska i saobraćajne nesreće: naime, na vlasti se
pokazalo da je FPÖ duboko korumpirana (naročito u Hedierovoj pokrajini
Koruškoj). To bi sigurno bacilo sjenku na njihove tvrdnje da su oni prava
alternativa Proporz sistemu, a onda su dobili priliku da svu krivicu svale na
nastradalog Heidera.
U Austriji je
danas ponovo na vlasti „velika koalicija“, mada nema više ničega velikog u
dvije partije koje je čine. Na izborima 1975. godine, demokršćani i socijalisti
su dobili 90 posto glasova; na predsjedničkim izborima ovog proljeća, njihovi
kandidati su dobili po nešto više od 10 posto, pa su ispali iz drugog i
odlučujućeg kruga. Osim što su bili krajnje neinspirativni, štetilo im je i to
što je pod pritiskom Partije slobode vlada vremenom potpuno promijenila
politiku prema izbjeglicama. Socijaldemokratski kancelar Werner Faymann je
prošle jeseni bio najveći saveznik Angele Merkel, a u martu ove godine je
praktično zatvorio granice. Nasuprot njemu, gradonačelnik Beča Michael Häupl,
također socijaldemokrata, ostao je čvrst u zagovaranju otvorenosti prema
izbjeglicama i pobijedio je na gradskim izborima prošle jeseni, iako su svi
očekivali pobjedu FPÖ.
Mnogi političari
koji su pokušali da oponašaju populiste sa krajnje desnice naučili su na teži
način da ugađanje niskim strastima rijetko donosi dobre rezultate. Birači koji
podržavaju nove populiste izabraće original, a ne blijedu kopiju, dok će se oni
koji zastupaju humanije stavove zgađeno okrenuti na drugi stranu. To je također
jedna od lekcija iz debate o Brexitu: dijelovi torijevskog vodstva napravili su
od Nigela Faragea, lidera britanskog UKIP-a, centralnu figuru britanskog
političkog života, a onda su pokušali da ga nadmaše u evroskepticizmu. Pošto su
jednom pristali na tumačenje referenduma kao misije spašavanja male i
slobodoljubive Engleske od nedemokratskog postupanja „udaljenog Brisela“,
njihovi pozivi glasačima da ipak ostanu u EU zato što će u protivnom biti
siromašniji za 4.000 funti godišnje bili su smiješni.
Austrijski slučaj
pokazuje da slabljenje partija centra ne mora značiti kraj demokratije. Hoferov
protivnik na predsjedničkim izborima 22. maja bio je Van der Bellen, profesor
ekonomije koga podržava Stranka zelenih. Zeleni, koji se zalažu za nastavak
evropskih integracija, imaju najmanju podršku u redovima radničke klase, ali u
prilog im ide činjenica da u Beču – gradu u kojem su na semaforima siluete
parova istog pola – živi velika buržoasko-boemska populacija koja ih pordržava.
Oni su također jedina velika austrijska partija koja nikada nije pravila
taktičke ustupke kada je u pitanju odnos prema nacističkoj prošlosti i
autoritarnom režimu između dva svjetska rata.
Ono što se
dogodilo na austrijskim predsjedničkim izborima u maju i što će se ponoviti u
oktobru – duel zelenih i krajnje desnice – još nije zabilježeno nigdje u
Evropi. To nam ukazuje na fundamentalnu političku podjelu koja danas dominira u
mnogim zapadnim demokratijama. Opisi te podjele kao sukoba između „običnih
ljudi i establišmenta“ ne otkrivaju nam ništa korisno. Partija slobode i
Stranka zelenih jesu dio „establišmenta“ u Austriji od polovine 80-ih godina; u
Britaniji, Boris Johnson je jedno od mnogih lica kampanje za izlazak, ali i
simbol britanskog establišmenta; a Donald Trump nimalo ne liči na autentičnog
predstavnika običnih ljudi. Zapravo, u toj novoj podjeli na jednoj strani su
oni koji se zalažu za više otvorenosti prema manjinama, kao i prema spoljašnjem
svijetu. Na drugoj strani su političari poput Le Pen, Faragea, Trumpa i
sličnih: oni koji traže da se nacionalna država zaštiti zatvaranjem granica
koje će, kako obećavaju, omogućiti ponovno preuzimanje kontrole, dok u isto
vrijeme zahtijevaju očuvanje ugroženih starih hijerarhija moći unutar države.
Trumpovo „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ prije svega znači „osigurajmo da
njome ponovo vladaju beli muškarci“.
Često se pogrešno
tvrdi da broj populističkih glasača ili glasača protiv „establišmenta“ raste na
obje strane ove podjele i da zato oni moraju imati neka zajednička politička
ili moralna svojstva. Ali od te dvije strane samo jedna negira pluralizam
savremenih društava. Samo desničarski populisti tvrde da jedino oni
predstavljaju „obične ljude“ ili „tihu većinu“ – pa otuda branitelji
otvorenosti i rastućeg pluralizma nikako ne mogu imati legitimitet. Hofer se
suprotstavio Van der Bellenu riječima: „Vas podržava elita, mene narod“, a
Farage je izjavio da je ishod Brexita „pobjeda običnih ljudi“ (što znači da su 48
posto glasača koji su podržali ostanak u EU neki „neobični“ ljudi). Donald
Trump je ove godine imao toliko uvredljivih izjava da je jedna njegova opaska
sa skupa održanog u maju ove godine prošla praktično neprimijećeno – iako
najbolje ilustruje populizam u srži njegovog pogleda na svijet: „Jedino što je
važno“, rekao je, „jeste ujedinjenje naroda – oni drugi nam ništa ne znače“.
„Obični ljudi“ su
mit populističkih političara, koji ishode izbora ili anketa često osporavaju u
njihovo ime. Tako populistički kandidat nije izgubio zato što nije dovoljno
omiljen, već zato što „obični ljudi“ još nisu progovorili – ili su, što je još
gore, na neki način bili spriječeni da se izjasne. Zato populisti često
zastupaju teorije zavjera ili žure da ospore zvanične rezultate izbora. Ipak,
odluka austrijskog ustavnog suda o ponavljanju izbora je ispravna. U protivnom
bi Partija slobode nastavila da tvrdi da je njihovom kandidatu pobjeda ukradena
nezakonitim zakulisnim radnjama elita.
Kakav god da bude
ishod ponovljenog glasanja, pogrešno bi bilo pretpostaviti da će Austrija od
sada biti podijeljena između zelenih i krajnje desnice – mada evidentna podjela
između birača u gradovima koji podržavaju Van der Bellena i birača u provinciji
koji podržavaju Hofera zaista liči na 20-e i 30-e godine 20. vijeka. Možda je
dobro što je taj izbor jasno ponuđen na predsjedničkim izborima u maju i što će
to ponovo biti učinjeno u oktobru: građani otvoreno raspravljaju o kandidatima,
političko sukobljavanje više nije tabu. Nekoliko austrijskih kancelara, među
njima i Kreisky, izjavljivali su da im je omiljena knjiga Musilov Čovjek bez
svojstava. Austrijski političari su često koristili Musilov termin
Möglichkeitssinn – osjećanje mogućnosti. To što je ova zemlja prva izabrala
zelenog predsjednika – i mogla bi to ponovo učiniti u oktobru – pokazuje da
nisu sve vesti koje u posljednje vrijeme dolaze iz Evrope loše. Primjer
Austrije ukazuje na realnu opasnost od desničarskog populizma, ali i na
mogućnost istupanja novih političara koji će mu se suprotstaviti. Ima nade.
(TBT, The New
York Review of Books)
