KOLUMNA
Da bi zaboravio
Brexit, otišao sam da vidim novu zgradu TATE Modern u Londonu, i kao što sam i
očekivao, naišao sam na apotezu civilizacije spektakla
Piše: Mario Vargas
Ljaosa, thebosniatimes.ba
Galerije, muzeji,
ugledni kritičari, specijalizirani časopisi, kolekcionari, profesori, mecene i
besramni trgovci vremenom sklopili su sporazum da prevare jedni druge, da
prevare pola svijeta, i da usput dozvole malobrojnim pojedincima da napune
džepove zahvaljujući podvali. Izvanredna zavjera o kojoj niko ne govori, a koja
je, međutim, toliko uspješno sprovedena da je nepopravljiva
Da bi zaboravio
Brexit, otišao sam da vidim novu zgradu TATE Modern u Londonu, i kao što sam i
očekivao, naišao sam na apotezu civilizacije spektakla. Poduhvat je po svoj
prilici uspio, jer, uprkos tome što je bio običan radni dan, galerija je bila
puna ljudi; iako je bilo mnogo turista, čini mi se da su posjetioci mahom bili
Englezi, i to pretežno mladi.
Na trećem spratu,
u jednoj od velikih i osvijetljenih izložbenih sala, nalazila se cilindrična
drška, vjerovatno do metle, kojoj je umjetnik skinuo žicu ili slamu, sigurno
funkcionalnu u prošlost- predmet za kućnu upotrebu. I to pažljivo ju je ofarbao
u zelenu, plavu, žutu, crvenu i crnu boju, niz koju je manje-više tim redom
prekrivao od početka do kraja. Oko nje je bio kanap u obliku pravougaonika koji
je sprječavao posjetioce da joj se previše približe i da je diraju. Promatrao
sam tu metlu kada me je najednom okružila grupa đaka, dječaka i djevojčica u
plavim uniformama, nesumnjivo uobraženih klinaca iz dobrostojećih poroda i
privatnih škola. Koje je mlada nastavnica dovela tamo da ih upozna sa modernom
umjetnošću.
Objašnjavala im
je poletno, inteligentno i uvjerljivo, bila je vitka, vrlo živahnih očiju i
govorila je veoma razgovijetan engleski, kao prava učiteljica. Ostao sam tamo,
usred tog ringa, praveći se da je udubljen u promatranje drške od metle, ali sam
zapravo slušao nju. Ispomagala se bilješkama koje je, po svoj prilici, savjesno
pripremila. Želeći da je precizno odredi, rekla je đacima da ta skulptura, ili
umjetnički predmet, spada u takozvanu konceptualnu umjetnost. Šta je to?
Umjetnost zasnovana na konceptu, na ideji, odnosno djela čija je namjera da
potaknu inteligenciju i imaginaciju gledalaca prije nego što njihov
senzibilitet istinski počne da uživa u dotičnoj slici, skulpturi ili
instalaciji koja mi je pred očima. Drugim riječima, to što su tamo vidjeli,
naslonjeno na zidu, nije bila drška od metle ofarbana u više boja, već polazna
tačka, odskočna daska, da se stigne do nečega što, sada, oni sami treba da
nadograde- ili možda, bolje reći da prouče, dokuče, otkriju-zahvaljujući svojoj
mašti i inertnosti. Da vidimo, koga od vas ovaj predmet na nešto podsjeća?
Dječaci i
djevojčice, koji su je pažljivo slušali, razmijenili su poglede i smjehuljili
se jedni drugima. Tišinu, i to podužu, razbio je jedan pjegavi crvenokosi
dječak mangupskog lica:
Možda na dugine
boje Miss? „Dobro zašto da ne“, odgovorila je Miss razborito. „još neka ideja
ili opažanje? Ponovo tišina, smjehuljenje i gurkanje laktovima. „Harry Potter
je letio na dršci od metle koja liči na ovu „, promrmljao je jedan djevojčurak,
crveneći kao bulka. Začuo se glasan smijeh, ali nastavnica, ljubazna i uporna,
brzo ih je opomenula: „Sve je moguće, nemojte se smijati. Možda je umjetnik bio
nadahnut knjigama o Harry Potteru, ko zna. Niko ne izmišlja stvari bez razloga
usredotočite se na umjetnički predmet koji je pred vama i zapitajte se šta
krije u sebi, kakve ideje ili nagovještaj u njemu postoje koji bi ste mogli da
povežete sa nečim čega se sjećate, što vam pada na pamet zahvaljujući njemu“
Malo pomalo, i
dok se neki djelovali kao da slijede instrukcije Miss i predlažu tumačenja koja
su imala neke veze sa ofarbanom drškom od metle, drugi su se igrali ili željeli
da zabavljaju svoje drugare govoreći luckaste i neuobičajene stvari. Jedan vrlo
ozbiljan punašni dječak tvrdio je da ga ta drška za metlu podsjeća na njegovu
babu, staricu koja se posljednjih godina svog života potpomagala štapom da se
ne bi saplela i pala. Kako su prolazili minuti, moje divljenje prema nastavnici
je raslo. Nijednom nije izgubila kontrolu, nijednom se nije podsmjehnula niti
naljutila slušajući te njihove šašave riječi. Bila je sasvim svjesna da su svi
njeni đaci, ili barem većina njih, zaboravili na dršku od metle i konceptualnu
umjetnost, i počeli da traže razonodu za svoju dosadu u maloj igri za koju im
je ona sama, nehotice, dala ideju.
Iznova i iznova
sa junačkom izdržljivošću, pokazivala je interesovanje za sve što čuje, koliko
god to bilo podsmješljivo i razuzdano, ponovo im usmjeravajući pažnju na
„estetski predmet“ koji je bio pred njima, objašnjavajući im da eto sada zbog
svega što se desilo, nesumnjivo razumiju kako je taj drevni cilindar, ukrašen
jarkim bojama, odškrinuo u svima njima vrata uma kroz koja su sada izlazili
ideje, koncepti, koji su ih vraćali u prošlost i ponovo dovodili u sadašnjost,
i potakao njihovu kreativnost te su postojali prijemčljivi i osjećajni za
umjetnost naših dana. Ta umjetnost je dijametralno drugačija od estetike
lijepog i ružnog umjetnika koji su naslikali klasična djela, ona što su vidjeli
prije nekoliko mjeseci prilikom posjete Nacionalnoj galeriji.
Kada je istrajna
i simpatična Miss povela svoje đake da, u toj istoj Sali zgrade Tate moderna,
istražuju labirint od pruća Kristine Iglesias, ja sam još malo ostao pred
tim“estetskom predmetom“, drškom od metle koju je ofarbao umjetnik čije sam ime
odlučio da ne saznam; a nisam želio da znam ni naziv koji je nadjenuo svojoj
„konceptualnoj skulpturi“.
Razmišljao sam o
teškom zadatku te nastavnice: da ubijedi tu djecu da je to predstavljalo
umjetnost našeg vremena, da je ta ofarbana drška sa držača sve iz čega se
sastoji istinska umjetnost, zanat, vještinu, inventivnost, originalnost,
smjelost, ideje, intuiciju, ljepotu. Ona je bila uvjerena u to: u protivnom
nipošto ne bi mogla da radi svoj posao sa toliko truda, niti sa toliko radosti
i sigurnosti da govori svojim učenicima i da sluša njihove reakcije.
Zar ne bi bilo
okrutno staviti joj do znanja da to što je radila s toliko posvećenosti,
radosti i čednosti, u suštini nije ništa drugo do doprinos monumentalnoj
obmani, suptilnoj zavjeri gotovo planetarnog karaktera u kojoj su galerije,
muzeji, ugledni kritičari, spacijalizovani časopisi, kolekcionari, profesori,
mecene i besramni trgovci vremenom sklopili sporazum da prevare jedni druge, da
prevare pola svijeta, i da usput dozvole malobrojnim pojedincima da napune
džepove zahvaljujući takvoj podvali? Izvanredna zavjera o kojoj niko ne govori,
a koja je, međutim, toliko uspješno sprovedena da je nepopravljiva: u
umjetnosti našeg vremena istinski talenat i krajnje cinična prepredenost
obitavaju zajedno, i miješaju se na takav način da više nije moguće razdvojiti
niti razlučiti jedno od drugog. Takve stvari su se, bez sumnje, oduvijek
dešavale, ali tada je, osim njih, bilo izvjesnih gradova, institucija,
umjetnika i kritičara koji su im se odupirali, koji su se suprotstavili
lukavstvu i laži, osuđivali ih i pobjeđivali. Propadali su onoj demoniziranoj
eliti koju je politička korektnost našeg doba poslala pred zid smrti.
Šta smo dobili?
To što vidim ispred sebe: dršku od metle u bojama duge, koja liči na onu na
kojoj Harry Potter leti iznad oblaka.
(TBT, Nedeljnik)
