KOLUMNA
Ivica Đikić,
pisac i novinar, objavio je knjigu “Beara – dokumentarni roman o genocidu
u Srebrenici” (Naklada Ljevak, Zagreb, i Synopsis, Sarajevo, 2016)
Piše: Zlatko
Paković, thebosniatimes.ba
Ta knjiga je
detaljna hronika genocida koji je, u tri dana jula 1995. godine, ubivši osam
hiljada Bošnjaka, počinila Vojska Republike Srpske. Glavni organizator genocida
bio je pukovnik Beara, nekada kapetan bojnog broda JNA. Đikić nam je pokazao
kako čovek koji nije rođen loš, i koji nekoliko decenija svoj posao oficira
obavlja savjesno, postaje monstrum pod uticajem nacionalizma i ideje stvaranja
etnički homogene države. Hoću reći, ako mu se pruži prilika do kraja,
nacionalizam vodi genocidu.
Ljubiša Beara,
pukovnik Vojske Republike Srpske, dobio je izuzetno težak zadatak kad su trupe
te vojske, pod komandom generala Ratka Mladića, 11. jula 1995. godine, zauzele
Srebrenicu. Imao je samo nekoliko dana pred sobom da, bez buke, organizuje
likvidaciju sedam ili osam hiljada zarobljenih muškaraca (ni sam tada nije znao
tačan broj), među kojima je bilo i dječaka.
Okolnosti Beari
nisu išle naruku. Bilo je žarko ljeto. Zarobljenici, uglavnom civili, bili su
zatvoreni ili u školama okolnih mjesta, u fiskulturnim salama, ili u hangarima
poljoprivrednog dobra. Iako vezanih ruku, te hiljade, ako im se istovremeno ne
ulijevaju nada i strah, mogle bi da krenu u proboj, a ne mogu biti pobijene tek
tako – odmah i tu. Moraš dobro da planiraš gdje i kada se vrši likvidacija i,
također unaprijed, da osmisliš kako i čime se uklanjaju tragovi mase usmrćenih
tijela. Ne samo da treba prikriti ubistva nego, na toj ljetnoj pripeci, leševi
brzo počinju da šire smrad, i predstavljaju mogući izvor zaraze. Osim toga,
moraš da osmisliš ko će i kako transportovati na prijeku smrt osuđene do mjesta
pogubljenja. Tamo bi već morala biti iskopana velika i duboka rupa, kako bi te
hiljade i hiljade tjelesa, koja padaju sve jedna na drugo, potom bila zakopana.
Zatim, a to nije najmanja stvar, moraš imati pouzdane ljude koji pucaju u to
živo meso, precizno i brzo. Među njima, potrebni su ti i oni koji, poslije
pucnja iz streljačkog voda, hodaju među upucanima, i, hladne glave, ubijaju one
koji još nisu ubijeni. To, razumije se, ne mogu biti neke novajlije, vojnici na
odsluženju vojnog roka ili tek mobilisani civili, nego okorjeli ratnici,
ravnodušni prema svojoj žrtvi, ili prekaljeni dobrovoljci koji u ubijanju
nalaze svoj najviši užitak. Potrebne su ti, dakle, profesionalne, ovejane ubice
koje pucaju a da im ne zatreperi oko, a kamoli srce, iako im je pred nišanom
neki zapomažući dječak… Tu nastaju problemi za pouzdanog, poslušnog pukovnika
(čije se Superego nalazi u Idu njegovog generala).
Ljubiša Beara ne
može da priušti sebi, u tom trenutku, svoje elitne ubice, pod vodstvom, po
nečuvenoj svireposti čuvenog, Milana Lukića. One su angažirane na zadatku
osvajanja Žepe, jedine tačke u Podrinju koju tada još nije osvojila Vojska
Republike Srpske.
Beara, nevoljno
ali nužno, angažuje i civile, vozače autobusa na redovnim međugradskim
linijama, rovokopače i radnike iz poljoprivrednih preduzeća, radnike gradske
čistoće, te streljačke vodove sastavlja od vojnika za koje ne zna pouzdano kako
će da reaguju pri izvršenju ovog zadatka, za koji im je dato objašnjenje da je
od najvišeg nacionalnog i ratnog značaja.
Uprkos svim
nedostacima i teškoćama, pukovnik Beara, za svega tri dana, od 13. do 16. jula,
obavio je zadatak. Ispunio je ono što mu je povjereno s najvišeg mjesta, od
samog komandanta vojske, generala Mladića (koji se 15. jula, usred genocida,
gle čuda, nalazio u Beogradu, na tajnom savjetovanju). Pouzdano je znao Beara
da je uspio u onome što nikom drugom, tu i tada, ne bi uspjelo. Bio je
zadovoljan. Bio je ponosan.
Iz uspjeha
operacije: da valjano organizuje likvidaciju osam hiljada ljudskih bića u tri
dana, pukovnik Beara je izvukao zaključak o svojoj vojničkoj i patriotskoj
valjanosti i posebnosti. Kvalitet organizacije genocida, pukovnik Beara uzeo je
za kvalitet samog djela.
U cijeloj
njegovoj karijeri ovo je bio najteži i, zašto sebe da laže, njemu samom
najneprijatniji zadatak. Obavio ga je bez greške. To je njegovo najveće
postignuće. U stvari, to je njegovo životno djelo. Ono je ostvarenje njegovog
poziva. Ono je u skladu s misijom vojske, u kojoj i sam komanduje, a nalazi se
na liniji vektora politike koja se, tada već skoro deset godina, vodi u Beogradu.
Na kraju, ali ne i na posljednjem mjestu, to ispunjenje vojničkog zadatka bilo
je u punom skladu sa idejama o nacionalnoj politici i kulturi najuvaženijih i
najuticajnijih historičara i književnika, akademika SANU. Najzad, svećenici
Srpske pravoslavne crkve osvještavali su vodove ubica u Bosni i Hercegovini. A
sam vrh SPC-a do dana današnjeg nije izustio riječ genocid u vezi s pokoljem u
Srebrenici. Riječi ‘genocid u Srebrenici’ nije izustio nijedan ministar u ma
kojoj od vlada Republike Srbije od pada režima Slobodana Miloševića do danas.
Zašto?
Zato što ne misli
da to jeste bio genocid? Zato što ne misli da je politika devedesetih godina
genocidna politika? Zato što ne misli da su ostvarenja te politike – nedjela
najvišeg ranga?
(TBT, Danas.rs)
